Foto: Hina

GRČKA bi uskoro mogla ostati bez 14 najprofitabilnijih regionalnih zračnih luka, među kojima su one na Mykonosu, Santoriniju, Kosu, Krfu te ostalim otocima koji su omiljene turističke  destinacije, stoji u prošli mjesec objavljenom istraživanju njemačke televizije. Prema podacima grčke uprave za zračni promet, broj letova kroz spomenutih 14 zračnih luka prošle je godine porastao za 13,8 posto, a broj putnika povećao se za 19 posto zbog čega stručnjak iz Lufthanse smatra da je to itekako "ekonomski isplativ" posao. Zračne luke se, kako se navodi, prodaju njemačkoj tvrtki Fraport koja bi u njih uložila  1,23 milijarde eura. Prema "sporazumu", koji mnogi grči analitičari smatraju suvremenim oblikom kolonizacije, na bubnju bi se moglo naći gotovo sve što Grčkoj donosi profit -  pošte, vodovodna mreža i postrojenja, autoceste, plinovodi i električne mreže te luke i zračne luke, a novac koji bi uprihodila prodajom tih tvrtki Grčka bi otplaćivala dug.

Grčki analitičari takav scenarij smatraju suvremenim oblikom kolonijalizma. "Zašto bismo prodali zračna luke koje zarađuju mnogo novca? Ako nam se oduzmu sredstava za proizvodnju novca, kojim možemo oživjeti gospodarstvo, kako ćemo se tek tada izvući iz te krize? ", pita se gradonačelnik Krfa, Kostas Nikolouzos.

Mi se pak pitamo čega bi se sve Hrvatska morala odreći, odnosno što bi morala prodati kada bi joj se dogodio grčki scenarij? Što bi se prvo našlo na meti stranaca, pitali smo ekonomske analitičare, prof. Luku Brkića i dr. Antu Babića.

"Ono o čemu bi se, u slučaju takvog crnog scenarija, svakako razgovaralo su hrvatski otoci i prirodna bogatstva ove zemlje, u prvom redu šume i vode jer smo, po izvorima pitke vode vrlo visoko pozicionirani u Europi i svijetu. Tu je naravno i velika infrastruktura poput naftovoda", kaže prof.  Brkić.  Dr. Ante Babić pak smatra da Hrvatska imali mnogo više imovine koja se može privatizirati i prodati, prije no što bi na red došli otoci, vode, energija ili zemlja.

"Iako smo slični kao tajkunske privrede, Grčka je u 80-tima imala val privatizacija koju su proveli temeljitije od nas. Stoga Hrvatska država u svojim rukama ima mnogo više imovine, od dionica u nekim tvrtkama, poput Podravke, Končara itd., koje ne bi trebala imati, preko bivših strateških tvrtki koje su u međuvremenu izgubile strateški značaj, kao primjerice INA, Petrokemija, itd., preko voda i energetskog sektora koji nije uopće privatiziran, pa do zaliha vode, nezagađenog zemljišta, te nekretnina u bivšem vojnom vlasništvu", tvrdi dr. Babić.

Oba se analitičara slažu da se, iako je teoretski moguća, repriza grčke priče, ipak neće dogoditi u Hrvatskoj.

Dr. Babić smatra da je Grčka došla u probleme kada joj je javni dug prešao 120 posto BDP-a, u trenutku kada su tržišta, usred recesije, bila jako osjetljiva na procjene mogućnosti otplate te su, ponovnom procjenom, uz reviziju stopa rasta u svijetu, ocijenili da Grčka nadalje neće moći otplaćivati jednako velik javni dug. „Anamneza bolesti“ je, tvrdi dr. Babić, donekle slična, no nitko ne može sa sigurnošću reći kada će se dogoditi ta točka preokreta, odnosno kada će vjerovnici prestati vjerovati u Hrvatsku mogućnost otplate javnog i vanjskog duga. "Mi smo tek probili 80 posto udjela duga u BDP-u, a Mastrichtski kriteriji za to su 60 posto", kaže dr. Babić.

No, prof Brkić smatra da visina duga prema BDP-u nije jedini indikator na temelju kojeg možemo donositi generalne zaključke o ukupnom stanju gospodarstva neke zemlje.

"Mnogo važniji parametar, od samog postotka duga u odnosu na BDP, je struktura vanjskog duga. Je li dug privatni ili javni, je li stvoren zbog investicijske potrošnje, dakle produktivnosti ili je pak stvoren na javnoj, odnosno državnoj  potrošnji. U Hrvatskoj je upravo struktura duga veliki problem jer se, najvećim dijelom, zadužujemo kako bismo krpali rupe našeg gospodarstva, neprofitabilnih javnih poduzeća te enormno velikih sustava, u prvom redu mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog sustava. Dakle uzimamo kredit za finalnu potrošnju te ga trošimo na očuvanje sustava socijalne sigurnosti u zemlji, a ne ulažemo  novac kako bi se onda oplodio, ne idemo u investicije koje će  stvoriti novi proizvod  kojim bismo mogli alimentirati potrebe kredita", upozorava prof. Brkić.

"Da smo dobili olimpijadu, europsko ili svjetsko nogometno prošli bismo kao Grčka!"

Po mišljenju mnogih Grka, stvaranju dužničke krize uvelike je doprinijela i uloga domaćina Olimpijskih igara 2004., s čim se slaže i dr. Babić. "Grčka je od Olimpijade i eksplozije potrošnje kumulirala masivne deficite, koji su uzrokovali porast javnog duga. Hrvatska je imala autoceste i rukometno prvenstvo, s epilogom Spaladium arene, ali srećom nikad nismo dobili organizaciju Olimpijade ili pak europskog ili svjetskog nogometnog prvenstva, kažem srećom,  jer držim da bi nas tada "krenulo" baš kao i Grke", tvrdi dr. Ante Babić.

Smanjili smo sivu ekonomiju, ali guši nas rastrošan javni sektor

"„Naša siva ekonomija je, fiskalizacijom i elaboriranim poreznim sustavom, smanjena na oko 40 posto te ne možemo povećati fiskalne prihode uvođenjem novih poreza, jačanjem fiskalne discipline ili podizanjem poreznih stopa, što mislim da bi bilo i kontraproduktivno, jer bi time samo potjerali preživjeli privatni sektor u ilegalu. Grčka pak ima poprilično labavu fiskalnu disciplinu, o čemu može svjedočiti svatko tko je posjetio tu zemlju kao turist, jer u Grčkoj rijetko dobijete račun. Ta zemlja ima izbušen porezni sustav te su njihovi tajkuni, mnogo više nego naši, izuzeli od plaćanja poreza. To znači da Grci povećanjem fiskalne discipline, uvođenjem poreza, povećavanjem obuhvata nekih poreza i povisivanjem nekih poreznih stopa mogu, znatno više od nas, povećati svoje fiskalne prihode", pojašnjava dr. Babić ističući da je uzrok problema u nas i u Grka isti, a to je javni sektor koji troši više nego što bi smio.

Naši porezni kapaciteti su, ističe, oko 100 milijardi kuna i na to treba spustiti javnu potrošnju koja je prema budžetu, već 7 godinu, zacrtana na iznad 120 milijardi.

„U svakom ministarstvu treba ostaviti najviše tri najefikasnija programa, a ukinuti sve ostale te tako smanjiti potrebu za uzimanjem poreza. Što više smanjimo potrebu za ubiranjem poreza, bit ćemo efikasniji, jer će novac ostajati onima koji ga zarađuju i koji stoga I znaju kako ga najbolje zaraditi jer moraju biti na tržištu, za razliku od dijeljenja, porezom prikupljenih novaca, od strane državnih službenika, koji često nemaju nikakvu ideju o tome kako stvari funkcioniraju u stvarnosti i na tržištu te tako nemaju niti pravi kriterij za vrednovanje projekata“, zaključuje dr. Babić.

Grčki analitičari; Ovo što nam se događa je suvremeni oblik kolonizacije!

S analitičarima se slaže i grčki ministar za infrastrukturu, Christos Spirtzis, koji smatra da scenarij, prema kojem bi Grčka bila prisiljena prodati svoje pošte, vodovodnu mrežu i postrojenja, autoceste, plinovode i električne mreže te luke i zračne luke, više podsjeća na kolonizaciju, nego na postupanje prema ravnopravnoj članici EU.

Mišljenja naših analitičara po tom su pitanju podijeljena. I dok prof. Brkić tvrdi da prepoznaje liniju argumentiranja Grka,  dr. Babić smatra da „kukanje“ oko kolonizacije uvijek dolazi od onih koji su imali previše lagodan život te sada trebaju stegnuti remen.

"Grci se, baš kao ni Hrvati, ne pitaju jesu li imali pravo na sve te beneficije, od 13. i 14. plaće, preko naknade za sklapanje braka koje tvrtka daje zaposlenicama koje se udaju, pa do drugih nebuloza, nego se samo "bune kao Grk u 'apsu" jer im se nešto ukida. U mediteranskim zemljama, uključujući i Hrvatsku, javna je potrošnja toliko uzela maha, da njezino smanjivanje nije surovost nego stvar zdravog razuma. Tek kada se postigne optimum javne potrošnje i eliminira se deficit javnih financija na svim razinama, možemo govoriti o nekakvim mjerama "pretjerane" štednje i posljedično "neokolonijalnog" pristupa zamjene duga za otoke ili nešto drugo što je vrijedno", tvrdi dr. Babić ističući da je ovo već treći paket spašavanja Grčke u samo 4 godine pri čemu je njezin dug bio smanjen i otpisivan.

No, prof Brkić, ne opravdavajući krive politike grčkih vlada, ipak smatra da za sadašnje stanje nije kriv samo dužnik, nego i zemlje koje su Grčkoj svjesno davale kredite kojima su, zapravo, kreditirale svoju vlastitu proizvodnju.

„Čak 67 posto grčkog duga je na Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i Italiji. Te zemlje nisu jučer „progledale“  te se s pravom može postaviti pitanje zašto su davale kredite, iako su znale da Grčka nije toliko kreditno sposobna? Odgovor je jednostavan, krediti se daju upravo zbog toga jer, s njima u paketu, ide i prodaja niza proizvoda zemlje vjerovnika. Dakle, zemlje koje financiraju neku drugu zemlju, na taj način kreditiraju vlastiti izvoz, primjerice, proizvodnju automobila, keksa ili guma za žvakanje te to čine do krajnjih granica, ne pitajući se pri tom za prosperitet zemlje kojoj daju kredit“, tvrdi prof. Brkić.

U sadašnjoj se situaciji, smatra, Grci imaju puno pravo zapitati „da li smo mi dio europske unije, kako je moguće da se razmišlja o tome da nas se izbaci iz EU i iz Eurozone, koji je smisao našeg postojanja u Europi…

„Zamislite da se situacija, slična ovoj s Grčkom, dogodi u zoni dolara. Tamo je 50 država koje čine Sjedinjene Američke Države, kao jednu nacionalnu državu sa specifičnom odnosima  nastanka, specifičnim fiskalnim federalizmom i specifičnom monetarnom politikom. Iako je tamo čak 13 središnjih banaka, jedna je monetarna politika. Kada bi bilo koja od 50 država ušla u probleme, Vlada u Washingtonu zasigurno joj ne bi poručila „mi ćemo vas isključiti, izbacit ćemo vas iz zone dolara ili imat ćete neku rezervnu valutu, kao što je , primjerice, bila ideje s Eurom 1 i Eurom 2. Euro je politički projekt, monetarna integracija Europe trebala je poslužiti ekonomskoj, odnosno, u konačnici, političkoj integraciji, to je projekt Europe jednog glasa“ zaključuje prof. Brkić.