Foto: V.M. (Anitina majka)

ANITA ima sreće. Mama joj ne radi. Kakva je to sreća kad ti jedini roditelj nije zaposlen? Velika, kad si slijep i autističan.

Anita nije imala sreće otkako se rodila. Nedonošče je još u majčinoj utrobi proglašeno mrtvim pa su se liječnici ipak predomislili. Posljedice su tu još i danas i bit će zauvijek.

Anita je danas ponovno krenula u školu. I opet nema sreće. Navikla se godinama odlaziti u zgradu centra Vinko Bek u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Ključno je: naviknula se. Zbog sljepoće se jako teško snalazi u novim prostorima, ne hoda sa štapom, a ni pas vodič Ian joj pritom puno ne koristi. Slijepci, vidite, moraju sami znati kamo i kuda žele ići, psi samo paze na prepreke i opasnosti. Da je samo slijepa to bi već nekako prebrodila, no Anita je, sjetit ćete se, i autistična. Novi prostori je zastrašuju.

Njen život mora biti strogo discipliniran, bez toga joj se cijeli svijet raspada, a ona se smrzne. Za privikavanje na novi prostor treba joj i po tri mjeseca. I to u najboljim uvjetima kao kada njena podstanarska obitelj seli u novi stan.

Anitu je ravnateljica centra Vinko Bek tri dana prije početka nove školske godine obavijestila da više ne može ići u školu u Nazorovu, nego da će ubuduće nastavu pohađati na nepoznatom joj mjestu – u Kušlanovoj ulici. Ništa strašno kada si zdrav. Tragedija kada si slijep i autističan.

Anita i njeni školski drugovi ne mogu u Kušlanovu jer je, tvrdi u kratkom pismu ravnateljica Diana Kralj, “tijekom ljeta došlo do znatnog pogoršanja tehničkih uvjeta”. Sanacija tih tijekom ljeta pogoršanih tehničkih uvjeta navodno stoji 19 milijuna kuna. Ako se netko sjeća razornog potresa, uragana ili pada nebeskih tijela na području Tuškanca neka, molim, obavijesti redakciju Indexa. Mi se takvih katastrofa, koje bi na zgradi škole uzrokovale toliku štetu, ne sjećamo. Štoviše, nedavno je pokraj škole sanirano klizište, a konačno je uređeno i igralište za slijepu djecu. Za samo 250 tisuća kuna.

Anita nema sreće ni sa školom kao što nije imala ni s vrtićem. Oni koji dulje čitaju sjetit će se malverzacija oko udruge Mala Kuća koja je, umjesto da na darovanom zemljištu izgradi modernu ustanovu za djecu poput Anite, teren prodala Konzumu. Razumljiv je, stoga, strah njene majke da će se slično dogoditi i sa zemljištem Vinka Beka na Tuškancu. Iako za to, osim slutnje, nema dokaza.

Zasad.

Anita bi ovu školsku godinu trebala pohađati u dvije smjene. Na sreću majka joj ne radi. Na sreću nezaposlenih roditelja ne mogu računati njeni školski drugovi. Djeca kojima su tumori uništili budućnost pa dio školskog dana moraju provesti ležećki ili druga koja u školu dolaze s posebnim pumpama koje ih održavaju na životu. Njihovi roditelji moraju ići raditi. No, neće moći dugo.

Ne budu li imali jako puno sreće i pronađu poslodavca  kojem ne smeta što su njegovi radnici na poslu samo između 11.30 i 16.30 kada djeci traje poslijepodnevna smjena. Poslodavca koji razumije da ni prije ni poslije toga ta djeca jednostavno ne mogu preživjeti sama. Takve djece u Vinku Beku nije malo. Školu s Anitom pohađa njih 18, iz drugih škola ih dolazi još šezdesetak, a tu je dvadesetak onih koji nakon navršene 21 godine više ne idu u školu, ali u centru pohađaju razne radionice.

Pokušali smo doći do ravnateljice centra Diane Kralj, ali nismo uspjeli. Nismo je uspjeli pitati kakva je to šteta od 19 milijuna kuna, zašto nije ranije organizirala adaptaciju djece na novi prostor?

Željeli smo čuti njene odgovore pa smo tri dana pokušavali. Nismo imali sreće. Baš kao ni Anita.