Foto: Hina

HRVATIMA će biti smanjeni porezi i stoga povećana NETO plaća.

Kao što znamo, većina (skoro svi?) građana razmišlja u terminima NETO, smatra da je to njihova plaća, ‘plus poslodavac plaća neke namete, pojam nemam što‘. Tako da ne osvješćuju vezu između svoje plaće, a njihova plaća je BRUTO, i to ne onaj tzv. bruto 1, nego ukupni bruto 2, jer i oni doprinosi koje plaća poslodavac samo su prepakirani troškovi ranika, nema davanja ‘iz’ i ‘na’ plaću, sve je to OD plaće.

Sada će većina ljudi osvijestiti da im država uzima od ukupne plaće, i ako uzme manje - plaća je veća. I to je prvi korak k razumijevanju državnog proračuna. Do sada je narod mislio da je proračun neka magična vreća koja se ‘nekako’ puni, a onda političari manje-više dobrom voljom odluče kome dati taj ‘državni’ novac. Sada će početi shvaćati da sve što oni daju, odnekud dolazi (od nas sada, ili budućih generacija). O tome sam pisao prije 4 godine:

Neto - Dok Hrvati razmišljaju o ‘neto’ plaćama i koriste riječ ‘učinkovito’ nema nam spasa

Stvaranje vrijednosti. Osnova svih problema u Hrvatskoj je nerazumijevanje stvaranja vrijednosti, i onda, jasno potrošnje. (Koji su pak uzroci tog problema, još je zanimljivije pitanje, o čemu nešto niže).

Nije ni čudo da Hrvati nikad ne postavljaju pitanje: kamo (i kuda) ide novac poreznih obveznika?

Općenitije, tema stvaranja vrijednosti i trošenja je zapravo temeljna tema naše sadašnjosti i budućnosti. Lijevo i desno skoro da i gube smisao u RH.

Neto plaća. Najbolji primjer, ali djelomično i uzrok (simptom koji osnažuje uzrok) je odnos Hrvata prema plaći, porezima i financiranju države

Da ponovimo: država je zajednica građana koja im nudi određenu infrastrukturu koja se može stvoriti i kontrolirati samo kolektivno, te sigurnost. U tu svrhu građani se odriču dijela suvereniteta (uključivo privatnosti) i financiraju državu, uglavnom direktno (porezima) ili indirektno (prepuštajući joj druga ekonomska prava, kao što su upotreba prirodnih dobara).

Možda najbolji primjer, ali i uzrok, odnosa prema vrijednosti je ‘neto’. Tipični Hrvat razmišlja u terminima ‘neto’ plaće, tj. ne razumije što se događa s njegovim zarađenim novcem. Istina je samo jedna: postoji trošak rada za poslodavca, ukupna plaća.

Socijalistički običaj (kad je ionako bilo sve jedno) je bio da se porezi kao fol uzimaju s dvije strane, pa se uveo koncept ‘bruto 1′ i ‘bruto 2′. A u biti: radnik dobija ‘bruto 2′, od kojeg mu se zadržavaju razni porezi:

- zdravstveno ‘osiguranje’ (koje je u biti porez), a obračunava se kao 15% ‘na’ bruto 1, a u stvari je to 12,8% od bruto 2 (ukupne plaće) – da se radi o porezu, a ne ‘osiguranju’ je jasno i odatle što je formula linerna (ako imate bruto 2 30.000 kn plaćate 3.840 za zdravstveno ‘osiguranje’, a ako imate bruto 2 7.000, plaćate 896 kuna, neovisno o tome koliko usluga konzumirate)

- prvi stup mirovinskog osiguranja (pod floskulom ‘generacijske solidarsnosti’ se slabo krije porez), čitavih 15% nakon odbitka zdravstvenog poreza, dodatka za zapošljavanje i doprinos za ozljedu na radu

- porez na dohodak i prirez (uklj. krizni porez)

- dodatak za zapošljavanje i ozljedu na radu: da, svaki Hrvat odvaja 1,7% od svoje tzv. bruto plaće (u stvai bruto 1, što je onaj dio plaće nakon što mu se oduzelo otprilike polovica doprinosa za mirovinsko i zdravstveno ‘osiguranje’) za zapošljavanje nezaposlenih! … također, ako niste znali, uzima Vam se 0,5% od ‘bruto 1′ svaki mjesec za ‘osiguranje za ozljedu na radu’

Također mu se iz plaće odbija obavezna mirovinska štednja (2. stup), koja je za razliku od prethodnih (poreza) zaista štednja!

A naš radnik razmišlja u terminima ‘neto': svejedno mu je tko mu i kako uzima i kolika je njegova kompenenta štednje (svaki član mirovinskih fondova 2. stupa ima u prosjeku u njima već 20.500 kuna štednje!).

Odnos prema proračunu i svete krave. Jasno je da onda narod ne razumije od kuda dolazi proračun, kako se popunjava, pa ga praktički nije ni briga. Razmišlja se o ‘pravima’, bez obzira tko to plaća. Proračun se tretira kao ‘državni’ (ili ničiji) novac koji je pao s neba.

Pa pogledajmo, primjerice, neke troškove:

- za sanaciju brodogradilišta svaki zaposleni treba dati 8.400 kuna!

- samo preplaćeno bojanje nekih tunela (a znamo koliko ima tunela! – što je vjerojatno samo kap u moru sličnih krađa) je svakog zaposlenog u RH koštalo 15,4 kuna (da, to su naši novci) (a sada i znamo zašto su se na brzaka gradile druge cijevi velikih tunela)

- financiranje Instituta Ruđer Bošković u zadnjih 5 godina je svakog zaposlenog u RH (uključivo poljoprivrednike) koštalo direktno oko 630 kuna (a indirektno još oko 170, dakle ukupno oko 800)

- kako navodi VL (a što se da iščitati i iz financijskih izvješća), tvrtka u većinskom državnom vlasništve, Petrokemija, je prošle godine izgubila 250 miliona kuna na zalihama, što je svakog zaposlenog u RH stajalo oko 87 kuna (s obzirom na državnih oko 50% vlasništva)

Ovaj predzadnji ne navodim slučajno jer je odlična ilustracija odnosa Hrvata prema poreznih rashodima, koji ‘nisu ničiji’, a zgodan je jer se radi o prilično benignoj situaciji, pa daje dojam koliko nas koštaju manje benigne.

Mi smo po ekonomskoj snazi mala nacija, a želimo imati atribute velikih nacija

Pa tako želimo imati i ‘fundamentalna istraživanja’, bez obzira možemo li ih si pruštiti i trebamo li ih. Naravno, ovo nikad nije bilo upitno jer Hrvatska (= Hrvati) ne osvješćuje da ako kupi jedno, ne može kupiti nešto drugo (svaka kuna otišla u sanaciju brodogradilišta, počasnu gardu, Vladin avion ili IRB, može biti i drugačije upotrebljena, ako nikako drugačije za porezno rasterećenje i stoga veće plaće).

Potrošačima je nalakše reći: ‘Ali to nam pripada, kako ćemo bez toga, zar VI želite da budemo bez toga’? Ali kao i kod drugih stvari: tipični hrvatski hohštapler ‘mora’ voziti dobar auto i ići na skijanje sve dok se ima para. Zar JA želim da on bude bez toga? Ne, ON želi da bude sutra bez toga, bez mirne starosti, bez kvalietnog školovanja za svoju djecu. Kad se nema, režu se kartice. Jednako tako, svaki državni rashod podložan je reviziji i promišljanju. Svatko tko a priori odbija reviziju i valorizaciju (dobiveno za uloženo, i oportunitetni trošak) ičega, u stvari je manipulant.

Vratimo se na IRB jer je zaista odličan primjer. Možda nam trebaju fundamentalna istraživanja u toj mjeri, a možda i ne:

Pitanje je najprije da li imamo kritičnu masu znanosti da bismo uopće mogli prekočiti globalni prag konkurentnosti (genijalan znanstvenik s malim sredstvima i slabom okolinom vrijedi vrlo malo); i hoćemo li ju ikad imati? Zatim: imamo li ekonomsku okolinu koja može kapitalizirati eventualne znanstvene rezultate? Ali zatim najvažnije: koliko nas to košta i što dobijamo za to? I također vrlo važno: Kakav je odnos korisnika proračunskih sredstava prema NAŠIM novcima?

Pa pogledajmo, obrnutim redom:

Odnos prema našem novcu: IRB se prezrivo odnosi prema našim novcima (znači i prema nama), a i mi oni se pravimo kao da ti novci oni pali s neba (a ne da je IRB spojen na proračun koji mi punimo); kao javna i barem 90% proračunski financirana ustanova:

- do 2006. nisu uoće smatrali shodnim u svojim izvješćima prikazati svoje prihode (uglavnom naše transfere) i troškove

- u 2007. i 2008. prikazali su minimalne podatke o prihodima i rashodima, sakriveno u dijelu izvješća koji se zove ‘Uvod’ („Da, drugovi i drugarice, građani Hrvatske, mi se bavimo ‘fundamentalnim istraživanjima’, što je fetiš i stoga nitko nema pravo znati kako trošimo vaš novac, a ako već o tome govorimo, to je onako usput, pa to je nebitna kategorija … ne, ne može se reći da nas plaćaju radnici i seljaci, pa mi dobijamo novac ‘od države’ “).

    - krajem travnja 2010. još se nisu udostojili izvijestiti nas o svojim financijama za 2009., niti su javnosti objavili kad ih imaju namjeru objaviti (sad će neki reći da očekujem nemoguće standarde, ali znamo kako bi se ponašali svi ovakvi da posluju u Njemačkoj, SAD, Japanu, Nizozemskoj ili Švedskoj).

- krajem travnja 2010., kao uostalom ni ikada do sada, nisu nas izvjestili o svojim planovima prihoda i rashoda.

Cijena

Iako IRB nešto i sam zaradi (nije jasno koliko od toga je opet državni poklon, donacija ili slično), godišnji transferi od Ministarstva znanosti su bili za 2004.-2008. u brzo rastućem nizu: 16,1: 17,3; 20,1; 23,1; 25,8 miliona eura. Pretpostavimo li da je to za 2009. i 2010. u prosjeku 27,5 miliona eura, dolazimo do ukupne potrošnje u 5 godina (2006.-2010.) od 905 miliona kuna (da, skoro milijarda kuna!), odnosno 633 kune po trenutno zaposlenom u RH.

Trebamo uzeti u obzir i da IRB besplatno koristi izuzetno vrijednu imovinu, konkretno kampus, na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Zagrebu (i Hrvatskoj). Nemam podataka, ali mi se čini da je veličine oko 250.000 m2, što znači vrijednosti oko 100 miliona eura, dakle rentni transfer je nekih 5-10 miliona eura godišnje (da, samo za njihovu stanarinu). Recimo da je to 7% godišnje, što je dodatnih 255 miliona kuna u 5 godina, odnosno još dodatnih 179 kuna po zaposlenom u RH.

(Ne, nemam na umu golf teren na Srebrnjaku, samo računam oportunitetni trošak, onoga što će zasigurno svi koji žive na državnim jaslama proglasiti ‘ničijim’).

Ekonomsku okolinu koja može oploditi eventualne rezultate, nažalost, nemamo. IRB to jako dobro zna, jer kao svoju ‘Misiju’ (naime, svrhu) navode: „Temeljna misija Instituta Ruđer Bošković jest stjecanje novih znanja kojima se pridonosi razvoju Republike Hrvatske (RH) kao društva temeljenog na znanju.”

‘Društvo temeljeno na znanju’ je – nažalost – jedna od najlažnijih floskula Sanaderove vlasti.

Jasno je: ja JESAM za društvo znanja, kao što JESAM i za to da Dinamo bude prvak Europe i kao što JESAM za to da budemo bogati kao Šveđani, ali ‘Društvo znanja’ nažalost nismo, niti ćemo brzo postati (jer se kvaliteta ljudskih resursa, tehnologija i kapitalna baza razvijaju sinhrono i srazmjerno polako, čak i da ne uzimamo izraziti hendikep koji imamo zbog postojeće zaduženosti i mentalnog sklopa). Znači ako IRB u obrazloženju svoje svrhe tako eksplicitno navodi tako veliku laž, gdje smo?

A propos misije i vizije, kao glavnih odrednica svake organizacije, ovo što IRB navodi kao svoju ‘Misiju i viziju’ se ne može nazvati drugačije nego trkeljanje: o misiji najprije kažu daje ‘Temeljna misija’ nešto, pa onda da je ‘Primarna misija’ valjda to isto ali drugačije kazano … ne kažu što su ne-temeljna, ali ni sekundarna i tercijalna misija, koje valjda postoje kad imaju ‘temeljnu’ i ‘primarnu’ … a ‘Vizije’ u ovom odjeljku o misiji i viziji – naprosto nemaju (!?). ‘Saznajte više’ link ne radi u FF, iako je za njega, kako kažu, ‘optimiziran’ (možete se snaći ako downloadate ‘save as’), ali se zato ikonica za kontakt emailom vrti kao ono u websiteovima negdje ’97.-’98. Mislim da ti simptomi govore sve o perjanicama ‘društva znanja’. Želimo li im možda povjeriti razvoj nuklearnog generatora 4. generacije (znate one što Kinezi rade u veličini kontejnera … a da, zaboravio sam, to ipak rade ozbiljni dečki)?

Kritična masa i kvaliteta znanosti. Kao odgovor postavljam pitanje: zar ne bi bilo produktivnije (efikasnije i efektivnije) naše najbolje znanstvenike, one koji jesu uopće konkurentni, poslati na vodeće institute u inozemstvu (kao npr. CERN, gdje već jest naša značajna kolonija), gdje će moći sudjelovati u projektima koji ih unaprjeđuju i više doprinositi svjetskoj i hrvatskoj znanosti. A ostale otpustiti ili preumjeriti u obrazovanje.

IRB mi zaista nije neki naročiti trn u oku, ali je odličan primjer odnosa prema ničijem novcu, i ne razumijevanja sustava vrijednosti i odgovornosti.

Uzrok perverznog (ne)shvaćanja vrijednosti

Najznačajniji uzrok je, jednostavno, socijalistički mentalitet. Vrlo primitivni kolektivizmi (plemenski), razumiju sustav vrijednosti (zaradim-trošim). ‘Moderni’ kolektivizmi (socijalizam, komunizam, nacizam …) uništavaju osnovno, a to je poduzetnička energija, poduzetnost. To je toliko jednostavno da se teško da dalje objašnjavati.

Odgovornost za pomak od nacije koja živi od distribucije (tuđe stvorene) vrijednosti i parazitiranja na njoj, ka naciji stvaranja vrijednosti svakako je i na političkoj oligarhiji. Stoga je teško za pretpostaviti da je beskonačno perpetuiranje teme Ustaša i Četnika slučajno.

Može se reći da su, što se tiče ekonomske svijesti, Hrvati na infantilnoj razini (te da ih političke oligarhije i svjesno održavaju u tom stanju). Infantilnu svijest odlikuje shvaćanje svijeta pojednostavljenim i lažnim modelima uz sigurnost u svemogućem zaštitniku / opskrbljivaču. Kao što roda donosi djecu, tako se i proračun puni ‘nekako’. Kao što mama štiti dijete, tako je i država ‘dužna’ osigurati što već. Pitanje je jesmo li po mentalitetu sličniji Sjevernoj Koreji ili Švedskoj? (Ako mislite da je pitanje bezvezno, pogledajte ovo).

Naši političari (svejedno koje samoproglašene provenijencije) uglavnom obećaju kako će davati, a ne objašnjavaju od kuda (u ovako infantilnoj naciji taj populizam je vrlo opasan).

Riječi

I kao još jedna ilustracija nerazumijevanja stvaranja vrijednosti navodim nekoliko riječi. Jezik je također posljedica ali i uzrok (kao i ideologija), on perpetuira i osnažuje mentalni sklop.

Učinkovito je riječ koja govori sve o nama. Dok se ona pojavljuje u govoru našim političara i managera, pokazuje da oni ništa ne razumiju, i nema nam spasa… čim se ova riječ bude rjeđe pojavljivala, bliže smo cilju

Gospodarstvenik: prema implicitnom značenju iz naših medija, to je valjda netko pedesetih ili šezdesetih godina, tko je bio direktor još u socijalizmu, sada nije ni poduzetnik ni ‘manager’, nego je na neki čudan način uspješan baveći se ‘nečim’ vezano uz gospodarstvo, uglavnom sa državom. On stoji potpuno izvan koordinata ‘vlasništvo – upravljanje – rad’ (poduzetnik-manager-radnik) i na neki magičan način je bogat, ali se nitko ne zamara time kako je on stvorio vrijednost

Portal: naši mediji u biti ne razumiju kako se stvara vrijednost na glavnom mediju današnjice (sadržaj-korisnici-poslovni model-prihodi-dobit). Zato, a i zbog manične hrvatske samopercepcije grandioznosti, svaki website (web mjesto) koje se napravi u Hrvatskoj zove se ‘Portal’. I-mi-smo-tu-dot-com sindrom trajat će sve dok ova riječ bude dominirala našim internetskim prostorom (ovaj sindrom shvaća web na način kargo kulta).

Dok ove riječi opstoje kao značajne u našem govoru, možemo reći da ne razumijemo kako se stvara vrijednost i financira potrošnja (koju svi jako volimo).

Nenad Bakić/trzistakapitala.wordpress.com