Foto: Travel.com

OD SILNE nezavisnosti, jedino ste od pameti zaista nezavisni. U svim ostalim segmentima postojanja dobrovoljno zavisite od inteligentnih dvonožaca, koji svoje mozgove čuvaju i obogaćuju iskustvima koje imaju s vama, pokusnim kunićima što krvavo plaćate kako bi vam oni, tako netaknuti i neokrnjeni, mogli graditi historiju povijesti.

Aktuelnom čovjeku generalno, a posebno na ovim prostorima omeđenim neprekidnim jadom i nesrećom, zavisnost je jednom od temeljnih karakteristika. Toliko se utemeljilo u postojanje da je vremenom zavisnost pretvorena u ogledni primjer, potrebu, zatim smjer i način bivanja. Pod uticajem okruženja i preporuka, današnji je najčešće sklon dobrovoljnoj predaji sjaju blještećih reklama, koje mu preporučuju proizvod(e) bez kojeg/ih se, jednostavno, ne može. I nikom nije jasno kako se ikad i moglo bez silnog znamenja ‘napredne’ civilizacije. Prečesto u bunilu, opijeno od ponude, i ne razmišlja se o stvarnosti i istini, odnosno o perfidno podmetnutoj laži. Nagrada je to za nepropitanu poslušnost, ili da iskoristimo ‘divan’ marketinški slogan o ‘prilagodljivosti svakoj podlozi’. Tako, sigurni smo, bez kafe se ne može početi jutro, s cigaretom nismo sami, pilulice će nam pomoći da vratimo osmijeh na face… i tako u nedogled, dok se polako i neizbježno pretvaramo u najobičnije ekperimentalne aparatiće za probavu svega što je u ponudi. I tržište se prilagođava nama – prilagođavajući nas sebi. Ništa je drugačije i sa emocijama današnjeg što je odavno prekinuo direktnu vezu sa bazom. Emocije koje su u mozgu na prevaru izazvane vještačkim instinktom pretvorne navike, opet, preporučenog načina (re)akcije.

Ovih dana se u DOMOVINI temperatura kampanjski diže oko ‘starih a novih’ spoznaja o pripadnosti. Današnji dan je jako specifičan po tom pitanju, jer upravo danas jedan dio DOMOVINE osjeća, ili barem tako tvrdi dišući živalj, poseban odnos prema svojoj teritorijalnoj cjelini. Bude tako svakog 1. marta unazad 21. godinu. Rečeno im da tako treba, a i preporučljivo je ako želiš biti prihvaćen. Drugi dio DOMOVINE ni tu DOMOVINU ne smatra svojom, a kamoli da obilježava dane koji je personficiraju. I njima je nešto preporučilo, samo njima je preporuka da ne vole – svoje. I jedan i drugi komad DOMOVINE se navikao priklanjanju i stapanju s masom. Nije to više ni strah nego čista lijenost, odbijanje da se iskoristi puno pravo upotrebe mozga. Za tu verziju prilagodbe sjajno dođe aktuelna ponuda, s jedne strane ‘neupitna DOMOVINSKA ljubav’, koju, već sasvim osahlu i prevaziđenu, nanovo nude kako bi se, tako otuđeni i rascijepljeni, ipak malkice ‘osjećali’ pripadnicima nečega. Drugi biraju nešto jaču mržnju, pa se i takvi malkice imaju ‘osjećati’ pripadnicima. Nečega. Nije najbitnije čega i čin se nevažnim šta je taj objekat priklanjanja makar bila i sama glupost. Važna je fasada, važna je markica, brend koji uljepšava trošnost ideje, a nerijetko i samo ludilo inicijatora. Znamo da je traženje pripadnosti jedna od najjasnijih karakteristika sazrijevanja, a sazrijevanje se, opet, najčešće veže za pubertet. Međutim, čini se da su neki ili preskočili svoj pubertet ili im on i dalje čini nepremostivu barikadu, pa sazrijevaju li sazrijevaju. Godinama, pa i decenijama nikako da se odluče jesu li konačno za ili protiv. Nečega.

U cijelom tom spektru zavisnost sazrijevanja, reklame blješte svud naokolo, plastično i magično nudeći brojne mogućnosti. Neke prevagnu, neke su nadomak ostvarenja. Neke se, opet, ne primjećuju i brzo padnu u zaborav, jer je marketinška ekipa zadužena za njihovu proklamaciju zatajila ili je ušla u tekmu nespremna da se bori sa lavovima scene, neuspijevajući niti progurati ideju, a kamoli prodati proizvod i konačno na njemu ubrati plodove svog truda. Ponuda je šarena, često površna, rijetko uspije prodrijeti duboko, a kamoli dotaknuti samu bit. Stoga se javlja konfuzija i raznolikost reakcija na specifične aktivnosti. Nerazumijevanje tada postaje šablon takvoj stvarnosti, u kojoj najčešće izrasta u dogmu kojoj se lakše povinovati, odbijajući prelazak u kontranapad, a kamoli inverziju u smisleno.

Priča o nezavisnosti je samo još jedan neostvareni san. Ipak, sretni smo da možemo (makar) sanjati, inače bismo nam preostalo da sjedemo i otplačemo sudbinu kletu. Ovako, sa snovima, koliko god nemogući i neostvarivi bili, možemo se računati pod nadajuća bića s nekim ciljem. To što je cilj svjetlosnim godinama daleko nije najbitnije. Valjda zbog te nedostižnosti i odlučujemo tako malo, skoro ništa, uraditi na ostvarenju sna. Maše se zastavama, razmahuju se i preklapaju boje, suze teku, bali se po grbovlju. Pjesme nas okreću i usmjeravaju u pravcu jačeg, a sebe ne (pre)poznajemo. Sebe smo izgubili na tom putu u Nešto, stižući u Nigdje.

Najjednostavnije je sada sjesti i napisati jednu debelu patetiku povodom jubileja koji ništa ne znači jer ga nema, jer nije prihvaćen, jer je u vakuumu čekanja, ni na nebu ni na zemlji, samo u glavama ne i u praksi. Deklarišite se vi kako hoćete, ali vas i dalje najčešće gledaju stočarskim očima. Niste ostvareni, niste provedeni. Administrativno priznanje se ne poklapa sa činjenicama, a činjenice ne idu u susret realnosti. Pjeva se o Danu nezavisnosti u uslovima potpune zavisnosti. O slobodi u uslovima opšteg nedostatka prava. Svih i svakom. Lažite se do zore, pljujte istini u lice, ali i dalje nećete biti nezavisni. Znate li od čega sve zaviste? Krenite od sebe i svojih zavisnosti bez kojih vam je nezamislivo proći dan. Nastavite sa bilo kojom od grupnih laži, pa se protegnite do ‘(jedno)nacionalne svijesti’, osnovnog postulata postojanja na, recimo, Balkanu. Iako ni u ostatku svijeta nije bajkovito, taj krasni medeno-krvavi Balkan, kako i jeste, samo je eksperimentalna pozornica svjetskog ludila koje se dešavalo, dešava, a po svoj prlici će se i dalje dešavati, sve dok ne odluče snimiti neku novu sapunjavu seriju o ljudima. U kojima se dodatno zalažu za provedbe sporazuma, ostvarivanje prava, šalju pomoć ugroženima, čude se što su oni koje su učinili budala ispali budale… Može se pričati i o težnjama, nikad ostvarenom jedinstvu, potpuno slomljenom upravo onda kad je trebalo ustati i zajednički ga ultimativno braniti. Čini se da je sasvim uredu živjeti u prošlosti, jer ona se ne razlikuje mnogo od sadašnjosti. Šta god neko od brojnih ‘filozofa trenutka’ tvrdio, i jučer je bilo budala i ratova, kao što i danas ima ratova i budala spremnih za konačni obračun, koji već virucka iza ćoška. U nekom ‘još boljem sutra’.

Niste u stanju da ostvarite ni same sebe, odbijate prepoznati vlastitu snagu da lijenost konačno p(re)okrenute i napravite funkcionalnim ono što, kako to gordo volite reći, oduvijek imate. Ali to ne koristite i nemate ništa od toga. Predali ste se. Svima. u bescijenje prodali tlo, budzašto im uguravate resurse, gubite ljude koji su već od koristi onima koji znaju profitirati od takve pre/prodaje. Svi osim vas. Utjerali su vas u torove uz vašu potpisanu saglasnost. Predati ste na upravljanje, jer sami ne znate ili nećete. Malo vam ne daju ali uglavnom nećete. Drago vam je vidjeti ‘svog’ čovjeka kako naplaćuje vaš znoj, iako on ne dijeli s vama naplatu. Lično bogaćenje najbezobraznijih je pohvala vašoj pameti. Od silne nezavisnosti, jedino ste od pameti zaista nezavisni. U svim ostalim segmentima postojanja dobrovoljno zavisite od inteligentnih dvonožaca, koji svoje mozgove čuvaju i obogaćuju iskustvima koje imaju s vama, pokusnim kunićima što krvavo plaćate kako bi vam oni, tako netaknuti i neokrnjeni, mogli graditi historiju povijesti.

Zaista, koga folirate? Kakav je to Dan nezavisnosti u apsolutnoj koloniji? Pa vi ni matične brojeve (ukoliko uopšte još imate valjan zakon) ne možete ovjeriti bez popularnog kontrolora zvanog ‘međunarodni faktor’. U nezavisnosti postoje kakva-takva PRAVA, a vama je objašnjeno da je dobro biti rob. Vjekovni podanički mentalitet se takvom stanju ‘na terenu’ lako prilagodio. Ima, istina, nekoliko bundžija, no oni su više ‘stvar folklora’. ‘Lajkajte’ ih, ne posustajte. Operite svoj obraz slažući se sa dobro konstruisanim mislima od kojih nemate ništa osim odricanja vlastite odgovornosti za buduće generacije. Dok klikate na sviđane vam objave nekog anti-protivnog zgubidana, svjesni ste svog sljedećeg koraka koji vas vodi nazad podaničkom životu. Ipak, mislite u sebi (glasno misliti više i ne znate), eto, pobunili ste se – lajkali ste. To je to, sjajan otpor bespameti, nema šta! I nema!

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, je li? Pa red je da u to ime uputimo i prigodnu čestitku slavljenicima želeći im – Sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. I nemojte se zalijetati da se zahvalikte jer slavljenici niste vi – stanovnici Bosne i Hercegovine. Već par decenija slavljenici ‘nezavisnosti’ BiH su – Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Turska, Evropska unija, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Ujedinjene nacije… ma komplet Međunarodna zajednica. Svi oni su od nezavisnosti naovamo uvijek bila ‘pri ruci’. Zar ne? A vama, ne(po)štovani žitelji trokutaste teritorije nametnuto-plavo-žutog kolorita, poželio bih samo jedno: Probudite se iz laži, otjerajte sujetu, poništite ublehe, prestanite da sanjate i krenite u ostvarenje svoga sna. Ako ništa drugo barem da vam se – što je u DOMOVINI vazda bilo ravno smrtnoj presudi – komšije više ne smiju. Ma, da vam se cijeli svijet više ne smije.

Nermin Čengić / Protest.ba