Foto: FAH, Index

U JEKU rasprave o obveznim školskim uniformama, kutama ili keceljama, još jednom dolazi do izražaja žalosna činjenica da državno školstvo po tko zna koji put uvodi nove podjele u hrvatsko društvo. Izgleda da se početkom svake školske godine počinju zaoštravati sukobi oko toga kako bi točno obrazovni sustav trebao izgledati. Konzervativcima smeta liberalni spolni odgoj koji se želi provesti kroz građansku odnosno zdravstvenu kulturu. Liberalima pak smeta vjeronak u školama, kao i svećenici koji ponekad blagoslivljaju školske prostorije ili predvode molitvu na početku ili kraju školske godine. U isto vrijeme, i jedni i drugi nalaze se na različitim stranama kada je riječ o tome trebaju li sva djeca u školi biti jednako odjevena.

Uzrok svih ovih antagonizama jest činjenica da hrvatska država država polaže pravo na monopol kada je u pitanju odgoj i obrazovanje djece. Za cijelu državu propisan je jedan nacionalni kurikulum kojeg se svi moraju pridržavati. Svaka konkurencija je onemogućena - država zna najbolje.

Nacionalni kurikulum ne trpi konkurenciju

Da bismo bolje shvatili koliko je to loše, dovoljno je zamisliti situaciju u kojoj bi samo država smijela proizvoditi jedan model automobila, dok bi svi drugi modeli bili zabranjeni. Kako bi taj automobil izgledao? Vjerojatno nešto nalik na Trabant, a upravo tako i izgleda školski nacionalni kurikulum. U velikoj mjeri potpuno zastario, državni kurikulum većinom se svodi na štrebanje gomile larpurlartističkih činjenica čije poznavanje može biti korisno samo na kakvom TV kvizu. Zahvaljujući novim tehnologijama, naprednim sredstvima komunikacije i globalizaciji svijet danas gotovo da nema ništa zajedničko sa svijetom od prije 30 godina, dok nacionalni kurikulum za to razdoblje gotovo da nije doživio niti jednu promjenu.

Djeca koja izlaze iz škole uglavnom nemaju nikakva praktična znanja koja bi im pomogla da postanu produktivni članovi društva. Informatika, najvažniji predmet u 21. stoljeću, u hrvatskim školama još uvijek je izborni. U školi se ne uči kako popuniti poreznu prijavu, kako pokrenuti vlastiti posao, ili kako steći osnovnu financijsku kulturu u kojima bi naučili osnove štednje i ulaganja ili način na koji funkcionira kreditno zaduživanje. Ali zato se opsežno uči o blagodatima državnog intervencionizma, veličaju se promašene državne ekonomske politike poput New Deala, veliča se državnike, političare i ratove. Gotovo kao da je državi u interesu odgojiti građane koji će ovisiti o državi, potpuno nesposobni da se samostalno pobrinu za sebe i svoje obitelji.

Pruski model školstva

Ako vam zadnja rečenica zvuči pomalo nategnuta, dovoljno je pogledati u povijest državnog školstva i vidjeti na kojim temeljima je izgrađen pruski model po kojem hrvatsko školstvo i danas funkcionira. Prisilno obrazovanje djece u Prusiji je uvedeno 1839. godine, pod firmom opismenjavanja građana. Škole su organizirane po uzoru na vojsku, sa stvarnim ciljem da stvore poslušne građane koji neće dovoditi u pitanje autoritet države utjelovljen u nekom od njezinih službenika. Bilo da je riječ o školskom učitelju, policajcu, vojnom zapovjedniku, lugaru, mjesnom pisaru ili sucu - autoritet državnog službenika nikada ne smije biti doveden u pitanje.

Od tog vremena pa do danas u Hrvatskoj se nije puno toga promijenilo. Nastava se i dalje izvodi ex cathedra, učitelji istovremeno glase i za odgojitelje, roditeljima se oduzuma pravo izbora obrazovanja za svoju djecu. Država sve zna najbolje: oduprete li joj se, idete u zatvor.

Primjer anglosaksonskih zemalja

Za razliku od pruskog modela, anglosaksonski model školstva više je fokusiran na razvoj pojedinca nego na kolektiv i veličanje države. Zato ne treba čuditi da u današnjoj Velikoj Britaniji nailazimo na mnoštvo različitih škola koje provode različite kurikulume. Tako imamo državne škole koje provode nacionalni kurikulum, privatne škole koje provode nacionalni kurikulum, privatne škole koje provode privatni kurikulum, kao i homeschooling (školovanje od doma) koji se često svodi na to da roditelji unajme tutore koji im privatno podučavaju djecu.

Dok pruski model stvara slabe pojedince koje se oslanjaju na kolektiv i od države očekuju rješenje svih svojih problema (zvuči poznato?), anglosaksonski model stvara snažne pojedince, svjesne da trebaju preuzeti odgovornost za svoje postupke i postati kovači svoje sreće. Nije nimalo slučajno da zemlje s anglosaksonskom tradicijom redovito imaju snažnu ekonomiju te visoki stupanj demokracije i ekonomskih sloboda. Snažni pojedinci stvaraju i snažna društva.

Dopustimo konkurenciju!

Želimo li poboljšati obrazovanje naše djece, a u isto vrijeme i spriječiti društvene antagonizme oko pitanja obrazovanja, moramo dozvoliti konkurenciju. Nije dovoljno tolerirati privatne škole koje su prisiljene nastavu provoditi po nacionalnom kurukulumu - potrebna nam je prava konkurencija, konkurencija školskih programa, odgojno-obrazovnih metoda i svega ostalog.

Kada bi roditelji imali pravi izbor, onda ne bi imali razloga za prigovore i bune. Što bi bilo loše u tome da postoje katoličke škole, židovske škole, sekularne škole, waldrofske škole, itd. pa da roditelji izaberu što misle da je najbolje za njihovo dijete. Konkurencija uvijek rezultira kvalitetom i ne postoji ni jedan razlog zašto bi školstvo bila iznimka.

Politički tabu

Idealno bi naravno bilo kada bi se država prestala na bilo koji način baviti školstvom i obrazovanjem. Za sada je to politički tabu, kojeg čak ni Margaret Thatcher nije uspjela nadvladati, ali u zadnje vrijeme i taj se trend mijenja. Tako npr. među kandidatima za novog predsjednika SAD-a sve više ima onih poput Randa Paula koji se otvoreno zalažu za potpuno ukidanje i raspuštanje Ministarstva obrazovanja. Šteta koju ta institucija nanosi naraštajima i naraštajima djece postala je toliko golema da ju je postalo sve teže i teže ignorirati.