Hrvatski birokrati zabranili proizvodnju kanti za smeće, pa ih sada uvozimo iz Češke
Foto: Index, u galeriji prikazana kućna proizvodnje plastike u Češkoj
AKO STE ikada pokušali pokrenuti posao u Hrvatskoj, zacijelo ste se susreli sa sintagmom “minimalni tehnički uvjeti” (MTU). To je ono kada neki državni birokrat nema pametnijeg posla u životu pa smišlja načine na koji će zagorčati život onima koji bi htjeli raditi nešto korisno. Uglavnom je riječ o potpuno besmislenim propisima, koji služe isključivo tome da državni inspektori po potrebi mogu napuniti proračun ispisivanjem besmislenih kazni za kršenje bezumnih propisa. Birokrati nam tako propisuju kut pod kojim nam smije biti nakošena tipkovnica na računalu, visinu stolca u uredu, širinu vrata i prozora, obvezu da u svom dnevnom boravku (ako vodimo firmu od doma) imate shemu izlaska u slučaju opasnosti, itd.
Ovakve stvari čine gotovo neizmjernu štetu ekonomiji, onemogućavajući ljudima da s onim što imaju realiziraju ideju i iskušaju se na tržištu. MTU nerealno povećava početna kapitalna ulaganja, smanjuje dobitne margine i u konačnici radi štetu malom čovjeku na uštrb velikih i uhodanih kompanija. Naime, gigantskim korporacijama poput Agrokora ili Michelina i nije toliki problem zadovoljiti birokratske propise, dok čovjeku koji u svojoj garaži želi započeti proizvodnju neke robe ili pružati neke jednostavne usluge MTU predstavljaju nepremostivu barijeru ulaska u posao. Dovoljno je reći da po sadašnjim propisima Bill Gates nikada ne bi mogao pokrenuti Microsoft iz garaže na način na koji je to napravio u SAD-u.
Kako to rade u Češkoj
A evo i konkretan primjer kako MTU uništavaju domaću proizvodnju i čine nas ovisnim o uvoznim proizvodima. Jedan poduzetnik, koja me iz razumljivih razloga zamolio za diskreciju po pitanju otkrivanja identiteta, ispričao mi je svoju priču o svom naivnom pokušaju da u svojoj garaži proizvodi kante za smeće. Bilo je to 2008. godine, kada je na jednom eventu na Velesajmu upoznao ekipu iz Češke koja mu je ponudila zanimljivu suradnju. U zamjenu za plastične plahte koje je taj Čeh proizvodio, ponudio mu je kompletan know-how za izradu kanti za smeće, software za nacrte i proračune, trening u Češkoj, jednogodišnju posudbu opreme u vrijednosti od cca 5000€, te korisničku podršku 24/7.
Poduzetnik iz priče imao je nešto iskustva na sličnim poslovima i odmah je prepoznao nevjerojatno dobru poslovnu priliku. Nekoliko dana poslije otputovao je u Brno, razgovarao s ljudima, isprobao opremu. Iznenadio se kada je vidio da mnogi Česi u svojim garažama imaju mini-postrojenja za lijepljenje plastike: proizvode šahte, kante za smeće, pa čak i bazene. Nikakvi minimalni tehnički uvjeti, nikakvi inspektori zaštite na radu i ostale državne izmišljotine za izvlačenje novca iz džepa marljivih i produktivnih građana. Po povratku u Hrvatsku, bacio se na realizaciju poslovnog plana. Za početak je htio proizvoditi obične kante za smeće od kvalitetne plastike, s metalnim kotačima - kvalitetnije i čvršće od onih koje imamo danas. Prodajna cijena jedne kante iznosila bi oko 100 kn (danas ih plaćamo trostruko više). Sve je izgledalo dobro, a onda je na scenu stupila hrvatska birokracija.
“Zadovoljavate li minimalne tehničke uvjete?”
Prvo što je čuo na šalteru bilo je: “Zadovoljavate li minimalne tehničke uvjete?” Na teren je izašao inspektor i ustanovio da je potpuno nedopustivo proizvoditi kante u smeće u garaži, onako kako to rade Česi. Potrebno je, kažu, ugraditi sustav za odvod otrovnih plinova (iako se plastika ne pali, već samo lagano tali) čija instalacija košta oko 50.000 kn. Garaža nema prozor, nema dovoljno svjetla, strop je prenizak. Obeshrabren i ubijen u pojam, poduzetnik se zahvalio i odustao od realizacije poslovnog plana. Za svo to vrijeme, marljivi Česi u svojim garažama dan-danas vare plastiku, proizvode cijevi, šahte, kante i bazene. Ovi zadnji su toliko jeftini da u Češkoj gotovo svaka kuća ima bazen u dvorištu. Kante za smeće izvoze, između ostalog i u Hrvatsku koja ih uvozi po cijeni tri puta većoj nego što bismo ih plaćali kada država ne bi branila našim ljudima da rade.
Jedini koji u ovoj situaciji profitiraju su državni uhljebi i uvoznik koji je slučajno u rodbinskim vezama s visokim obnašateljima političke vlasti u zemlji. Tako to ide u banana-državi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati