Foto: Fabio Šimićev/Zadarski list

EKONOMSKA analitičarka Suzana Košćak istražila je planove financijskog i operativnog restrukturiranja četiri kompanije i na njihovom primjeru analizirala učinke Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.

Nesporno je da su neka poduzeća shvatila predstečajnu nagodbu kao istinsku šansu da spase poslovanje i nastave normalno raditi, ali na žalost ima i onih koji su jedva dočekali taj zakon pa da kao direktori-vlasnici vjerovnicima ponude prijedlog nagodbe kojim poručuju: "Neću i ne mogu vam platiti, a u vlasničku strukturu mog carstva nećete ući".

U slučaju ovih drugih, obveze se uz fiktivnu prodaju prebacuju na samo jednu tvrtku, stvara se pravo klupko dugovanja među tvrtkama koje imaju zajedničkog vlasnika ili ih povezuje nekoliko osoba. Na kraju je većina duga što ga je stvaralo i pet, šest tvrtki prebačen samo na jednu, a ostale su tvrtke iz lanca najveći vjerovnici te tvrtke. Tada bez problema odlučuju što će biti s tom dugom opterećenom tvrtkom u predstečajnoj nagodbi, dakle odlučuju o predstečajnoj nagodbu. Kako je opstanak te tvrtke nemoguć, ona završava u stečaju ili likvidaciji, a njihovi ostali poslovi iz priče izlaze čisti. Nije rijetkost da se vlasnik na taj način riješi i osobnog duga koji je stvorio kao fizička osoba, što se često broji desecima milijuna kuna. Nažalost, takvo se ponašanje ustalilo kao dobro uhodana praksa.

Sve njih Porezna uprava posebno provjerava i nakon nadzora prijete im sankcije. Već je sada, otkrivaju, u pojedinim slučajevima jasno da će biti kaznenih i prekršajnih prijava, ali i procesa u kojima će se vlasnici i direktori teretiti za zloporabu, pa će Porezna uprava pokrenuti postupke proboja pravne osobnosti da bi potraživanja za poreze i doprinose namirila iz njihove osobne imovine. Linićeve metle očito nisu dosad ozbiljno pomele teren.
 
Kako se približava godišnjica Zakona o predstečajnoj nagodbi, postavljaju se pitanja trebamo li uopće taj zakon, kako smo ga iskoristili u prošlih godinu dana i kako dalje s njim postupati? Svaka moderna država ima takav zakon, on treba i Hrvatskoj, no učinkovitost provedbe je nešto sasvim drugo, što ne ovisi samo o zakonodavcu, nego i o onima na koje se zakon odnosi.
 
Ništa se revolucionarno nije dogodilo ni u pogledu rokova naplate potraživanja, osim što su pravni subjekti konstatirali da se zbog loše gospodarske situacije ne može izdržati rok od 30 do 60 dana naplate potraživanja. Da se to dogodilo, itekako bi se poboljšala likvidnost sustava. Nekako se čini da je to prije godinu dana bila bit zakona.
 
Kvaliteta ili forma – što je važnije?

Da je učinkovitost upitna dokazuje i trajanje predstečajnih nagodbi. Varteksov postupak primjerice, koji je „uspješno završen“, trajao je od prosinca 2012. do kraja svibnja ove godine. Sve je duže nego je to zakonom određeno i nikako se ne da strpati u vremenski rok od 130 dana. Jednostavno, tko se rokova još uopće i sjeća – bitna je forma, postavljena procedura i silna dokumentacija za zadovoljavanje te forme i procedure koju produciraju Finini djelatnici.

Upitna je kvaliteta sadržaja materijala i nameće se pitanje jesu li to zaista ozbiljni i realni poslovni planovi koji će omogućiti da poduzeće nastavi normalno poslovati. I ključno pitanje – brine li se itko o tome što se događa s poduzećem u stvarnom životu, reagira li se pravodobno na devijacije i daljnji pad poslovanja u vrijeme dok se zadovoljava vrlo precizna, detaljna i opsežna pravna procedura predstečajne nagodbe. Mislim da ne i da ekonomska struka nažalost stoji po strani.

Analizirali smo planove financijskog i operativnog restrukturiranja četiriju pravnih subjekata: EPH,  Optima telekoma, Varteksa i Pounja. Uzorkom su obuhvaćene posrnule industrije poput tiskanih medija, tekstilne industrije kao sektora koji je godinama u teškoćama,  telekomunikacija kao sektora budućnosti, ali i poduzeća u različitim fazama predstečajne nagodbe. Na tom smo uzorku uočili da mnogo navedenih elemenata nedostaje: najvažnije od svega, nedostaje prava, kvalitetna slika restrukturiranja da bi materijali djelovali realno i na temelju kojih bi vjerovnici mogli vjerovati da će poduzeće baš tako i poslovati u narednih pet godina te da ima šansu za opstanak.
 
Izostali pravo restrukturiranje i kontrola provedbe

Sam naziv materijala koji se predaje pri otvaranju predstečajne nagodbe govori u prilog tome da se ne provodi cjelovito restrukturiranje. Poduzeća moraju predati Plan financijskog i operativnog restrukturiranja, no što je s ostalima vrstama restrukturiranja, poput vlasničkog i slično? Planovi restrukturiranja nisu rezolutni, osim u dijelu otpisa duga koji se, ovisno o vjerovniku, kreće u rasponu od 30 do 70 posto.

Poslovni rezultati našeg najvećeg tekstilnog poduzeća, još uvijek čudom živućeg Varteksa koji je završio proces predstečajne nagodbe, potvrđuje da se provedba planova restrukturiranja ne kontrolira i pokazuje nam što se u stvarnom životu firme događa.

Uprava Varteksa predvidjela je za 2013. godinu 240 milijuna kuna prihoda od prodaje te EBITDA-u od -25 milijuna kuna. Stvarnost je sljedeća: Varteks u prvom kvartalu 2013., dok traje proces nagodbe, ostvaruje samo 46,5 milijuna kuna ukupnog poslovnog prihoda što bi, kad prevedemo na godišnju razinu, trebala biti realizacija od 186 milijuna kuna. To je daleko manje od planiranih 240 milijuna kuna. Neto gubitak već u prvom kvartalu iznosi 23,3 milijuna kuna, a EBITDA već iznosi -10,0 milijuna kuna.

Lako je zaključiti da je plan poslovanja za 2013. – 2018. vrlo upitan te ako nastavi ovakvim tempom, Varteks sigurno neće ostvariti planom zacrtane veličine za 2013. godinu.

Djelomično je za izostanak kontrole provedbe restrukturiranja kriva i sama zakonska odredba koja kaže da će se financijska izvješća kontrolirati kvartalno i da su poduzeća dužna dostavljati kvartalna financijska izvješća, kao i pismena izvješća o provedbi nagodbe 45 dana nakon isteka kvartala. To su predugi rokovi.
 
Socijalistički pristup

Što je dosad priječilo mnoga poduzeća da se restrukturiraju ili bar reorganiziraju? Pomalo je smiješno čitati floskule u kojima se kaže da će se sva povezana poduzeća spojiti u jedno poduzeće, da će se ugasiti pojedini pogoni koji su nerentabilni ili prodati neefikasni dućani. Pa što se dosad čekalo? Kriza traje pet godina, mogla su se čuda napraviti.
 
Zašto Fina ne napravi valuaciju vrijednosti kompanije (i njezina poslovanja) koja je podnijela zahtjev za predstečajnu nagodbu? Na hrvatskom tržištu trenutno postoji bar 100 equity analitičara koji to mogu napraviti bez problema. Gdje su usporedbe sa sličnim kompanijama u Europskoj uniji i usporedba što su njihovi trgovački sudovi i predstečajni upravitelji predložili i napravili za spas tih firmi? Kopirali smo zakon, ali ne modele i praksu pa gubimo na kvaliteti i vjerodostojnosti ovog važnog zakona koji, možemo to slobodno reći, treba biti važna karika za oporavak posrnuloga gospodarstva. Primjerice u Njemačkoj se, kod otvaranja predstečajne nagodbe, sažimanja materijala i snimke poslovne situacije u kojoj je tvrtka, odmah nudi i model njezina spašavanja. Ako za tvrtku nema prihvatljivog modela ili ga ona ne želi prihvatiti, automatizmom ide u stečaj.
 
Restrukturiranje se u tvrtkama ne shvaća ozbiljno nego kao ispunjavanje forme. Ukratko: socijalistički. Uz dužnike, možda je to slučaj i s nekim vjerovnicima, s državom svakako – otpisat ćemo pa će to pomoći za neko vrijeme, a onda što bude. Prilikom donošenja zakona predviđali smo da nemamo kadar ni u državi ni u tvrtkama koji bi se mogao uhvatiti u koštac s problemima kojima se zakon bavi. Malo tko razmišlja od čega će se živjeti za dvije, tri godine, sve izgleda kao "daj da ovo sad proguramo, a poslije..." Je li svemu opisanom ipak došao kraj ili će cijela jedna generacija, jedna elita udariti u zid i nestati ili se barem strašno iznenaditi?

Rezultati predstečajne nagodbe u prvih godinu dana

• Predugo trajanje predstečajne nagodbe uz nisku kvalitetu planova restrukturiranja.
• Nisu poboljšani rokovi naplate.
• Prevelika koncentriranost na pravnu proceduru, dok je ekonomska logika postupka u drugom planu.
• Uprave društava koja su stekla uvjete za predstečajnu nagodbu ne nude ozbiljnu sliku restrukturiranja na svim razinama (od vlasništva, organiza- cijskog i menadžerskog restruktu-riranja do financijskog, operativnog i slično).
• Nema jasne i precizne slike poslovanja u bliskoj budućnosti, slike o organizacijskoj strukturi i broju kadrova koji će biti zaduženi za podizanje razine poslovanja.
• Nema preciznijih planova poslovanja i predstavljanja detaljnijeg načina kako će tvrtka, reorganizacijom i restruktu-riranjem, podići efikasnost i izbjeći nove poslovne probleme.
• Malobrojne uprave imaju plan izlaska na nova tržišta, plan kojim će se alatima i proizvodima postići bolja tržišna pozicija; nedostaje im vizija kako će se ostvariti prihod od prodaje.
• Ne brine se o sudbini otpuštenih radnika niti se nude nova kadrovska rješenja

Suzana Košćak
Tekst prenesen uz dozvolu Banka.hr