Foto: Arhiva

KAD VEĆ neće nitko drugi, morao se oglasiti Stjepan Mesić.

I preko novina nastaviti svoj stoljetni rat s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj, u kojem ni jedna strana nije bježala od teških riječi, prozivanja, bojkota, izravnih prijetnji, pa i najtežih uvreda.

Sada je bivši predsjednik Republike, najprije u tjedniku Novosti, a potom i u riječkom Novom listu, optužio Crkvu da joj je najmanje stalo do odgoja i tradicije, a najviše do moći i novca.

"Mislim da je itekako riječ i o tim ugovorima – o novcu. Ako zaoštri odnos s ovom vlašću, Crkva računa da ona neće imati snage tražiti revidiranje ugovora sa Svetom stolicom. Novac je u pitanju, a ne spolni odgoj", rekao je Mesić u tjedniku Novosti, uz neizbježan ubod: "A inače, Crkva je zadnja koja može raspravljati o spolnom odgoju. Osim nekih izuzetaka...".

Usamljeni jahač

Za Mesića takve ocjene nisu neuobičajene. Poražavajuće je, međutim, što je on jedini - pritom još i umirovljeni - političar na javnoj sceni koji se usudi ući u javni obračun sa Crkvom.

Ni njegov nasljednik Ivo Josipović, ni premijer Zoran Milanović, zajedno s dobrim dijelom Vlade i vladajuće koalicije - s izuzetkom Željka Jovanovića koji nastupa u samoobrani - ne izlaze s osudom biskupa, kardinala i crkvenih dužnosnika koji su pokrenuli pravi križarski rat protiv Zdravstvenog odgoja.

Odšutjeli Oluju

Odšutjeli su izjave o rušenju vlasti, o novoj Oluji, prešli su preko Bandićeve klerikalne cenzure kazališnih plakata, propustilin su osuditi huškanje protiv homoseksualaca, komunista i drugih dežurnih neprijatelja ovog društva.

Morao se javiti već gotovo zaboravljeni Mesić, kako bi jedini od političara artikulirao ono o čemu misli dobar dio hrvatske javnosti, ali ne može doći do glasa od sumanutog orkestriranog urlanja klerikalne desnice.

Vjerska država

Primijetio je to i sam Mesić. "Nažalost, država se ni ovdje ne zna postaviti kako treba", kazao je u intervjuu. "Taktizira se, a gotovo cijeli teret sukoba s Kaptolom prebačen je na leđa ministra Jovanovića. Istina, sa Crkvom treba razgovarati, ali samo i jedino o položaju vjerskih zajednica i o tome provode se ili ne provode ugovori Hrvatske s Vatikanom. Ako ovdje popustimo, ne mislim samo na Vladu nego i na državu, onda smo definitivno na putu da Hrvatsku pretvorimo u vjersku državu. A takve u ujedinjenoj Europi nema".

Mesić je osudio i "neofašističke tendencije" za koje smatra da su "sve prisutnije na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni". "A nema adekvatnog odgovora državnih institucija na manifestacije neofašizma i na sve grublje dezavuiranje antifašizma", kazao je Mesić, koji je ponovno ostao praktički jedini visokopozicionirani političar koji se ne boji kritizirati Crkvu i polemizirati s klerikalnom desnicom.

Svađa s biskupima

Tako se u svojih deset godina predsjedničkog mandata svađao s biskupom Jezerincem, trpio je bojkot dalmatinskih biskupa, prijetio da će ukloniti vjerska obilježja iz vojnih objekata i iz državnih ustanova (što nikad nije proveo), pozivao Crkvu da uvede vjernicima porez po uzoru na Njemačku, odbijao odlaziti na mise zato što su ga iz crkvenih redova nazivali "veleizdajnikom" i pritom gotovo redovito bio usamljen.

Kao što je usamljen i sada.

Tko je zapravo usamljen

A zapravo, kad se malo bolje pogleda, stvar je potpuno obrnuta. Nisu usamljeni političari koji se oglašavaju protiv bujajućeg klerofašizma, vjerske cenzure, guranja Crkve u državne poslove, njezina huškanja, govora mržnje, pohlepe i politikanstva.

Usamljeni su svi oni građani koji od političara, naročito vladajućih i pogotovo onih s ljevice, očekuju da ustanu u obranu njihovih prava, državnih zakona, Ustava i vrijednosti na kojima počiva ovo društvo. Svi oni osuđeni su na Željka Jovanovića koji svojom šupljom svađalačkom retorikom samo potpiruje vatru ispod lomače, te na Mesića čiji je politički utjecaj danas gotovo minoran.

Od Milanovića i Josipovića nema prevelike koristi.

Šutnja je zlato

Dva najmoćnija političara nisu ni jednom ustala u obranu svojih građana koje se vrijeđa i protiv kojih se huška, kao ni u obranu Ustava i zakona koji štite vrijednosti na kojima počiva ovo društvo. Nisu osudili klerofašističko gušenje umjetničkih sloboda, niti izrazili podršku kazalištu koje je zbog jedne predstave izvrgnuto pravom linču. Nisu uzvratili biskupima i svećenicima na njihove nečuvene izjave.

Nisu to trebali učiniti toliko zbog same Crkve koja, kako kaže Mesić, diže buku oko Zdravstvenog odgoja samo da bi zadržala financijske privilegije i pritom pomogla strankama i kandidatima s desnice da se dočepaju vlasti. Nisu trebali učiniti ni zbog sebe, ako već ne žele da ih se uvuče u polemiku za koju se ne osjećaju doraslima.

Morali su to učiniti zbog javnosti koja je zatrovana fašističkim porukama, zbog građana zgađenih prijetnjama i uvredama, kao i zbog vrijednosti na temelju kojih su dobili povjerenje birača.

Ako je Mesić doista jedini koji je spreman te vrijednosti javno braniti, onda ne znamo čemu one zapravo služe.

 > Ostale komentare autora pročitajte ovdje