Foto: Index/ FaH

HRVATSKA je postala sebična i okrutna država. Umjesto da se odmah našlo desetak milijuna kuna potrebnih za novi lijek koji povećava šansu za preživljavanje teško oboljeloj djeci, u ovoj zemlji se prebacuje odgovornost, šalju priopćenja i sastaju radne skupine.

Za to vrijeme bolesna djeca kopne. Ona nemaju sve vrijeme svijeta koje imaju naši političari. A političare prozivamo jer je pitanje liječenja ove djece politička odluka, a ne ono što se pokušava zamutiti, prebacivanje loptice između Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i nadležnog Ministarstva.

Postoji samo nekoliko temeljnih funkcija države – uglavnom su to sigurnost i pravosuđe. Sve druge funkcije države su "ako se dogovorimo". Država ne mora jamčiti ni mirovine, ni školstvo, ni socijalno osiguranje – sve je to stvar dogovora građana i dijelom stvar tehničkog razvoja. A stvar tehničkog razvoja su i novi uspješniji imunolijekovi protiv tumora. Iznimno su skupi, ne zato što je "big pharma" nezasitna (najviše se zarađuje na lijekovima za česte kronične bolesti), već uglavnom zato što je iza njih po desetljeće i više rada cijelih timova stručnjaka.

Kako je već navedeno u više članaka, Europska agencija za lijekove (EMA) odobrila je novi lijek koji i za 20 posto povećava šansu za preživljavanje djeci oboljeloj od visokorizičnog neuroblastoma. Međutim, djeca u Hrvatskoj koja su oboljela od te opake bolesti lijek ne mogu dobiti. Klinika za dječje bolesti u Zagrebu za to nema novca, potrošili bi cijeli godišnji proračun za sve lijekove.

Sedmero teško bolesne djece ne može čekati

Sedmero djece su kandidati za te lijekove. Sedmero djece bi uz taj lijek povećalo šansu za preživljavanje 10-20%. Nije puno, ali ako ste ikada vidjeli dijete oboljelo od tumora – dali biste sve da mu pomognete. Dječji tumori su uglavnom teški i opaki. Mladi organizam brzo dijeli stanice, a ta brzina, koja služi razvoju i omogućava rast, ubrzava i dijeljenje tumorskih stanica. Ni uz najbolju njegu i pomoć, mnogi ne prežive. No, u ovom slučaju neki tim je razvio novi imunolijek koji daje dodatnih 10-20% šanse. Ali košta.

Koliko okrutna može biti država i društvo koji ne žele odmah naći tih desetak milijuna kuna potrebnih za bolju šansu toj djeci? Koliko sebična može biti politika u kojoj stalno zasjedaju i vlada i sabor i nitko ne želi reći "Uzet ćemo desetak milijuna od preko 140 milijardi kuna proračuna i hitno nabaviti lijek!" Jedino povjerenstvo koje tu treba je ono stručno – koje bi procijenilo ima li novi lijek smisla i kako ga najbolje upotrijebiti.

Deset milijuna kuna je dvije i pol kune po stanovniku ove države. Vjerojatno je malo onih koji ne bi dali svoje dvije i pol kune. Zašto onda politika šuti? Zato što ih ili nije briga, ili su svjesni da bi nekome trebali koju kunu uzeti, a hrvatska politika živi na podjeli proračunskog novca.

Potreban je poseban državni fond

Činjenica je da u hrvatskom zdravstvu ima svega, od prevelikog broja bolnica do ogromnog broja nezdravstvenog osoblja – no to nije tema za danas, jer ova djeca ne mogu čekati, njihovo vrijeme istječe. Činjenica je i da sustav doprinosa za zdravstveno osiguranje nije predviđen za milijunske iznose imunoterapija i da HZZO teško to može pokriti od uplata. No, činjenica je i da imamo državu i da imamo Državni proračun.

Pa ako već imamo državu i u par dana 30.000 potpisa građana sa zahtjevom da se ovoj djeci pomogne – zašto onda politika ne kaže jasno i glasno kako, eto, imaju druge prioritete? Naime, ako se želi, onda možemo za djecu (ako već ne možemo za cijelo stanovništvo) osnovati poseban državni fond za skupa liječenja i skupe lijekove. Ako se već nema za sve, zašto ne bismo napokon rekli da su djeca najviši prioritet ove države i da će se za njih naći čak i ukoliko lijekovi koštaju milijune kuna, sve dok je to medicinski opravdano? Sustav HZZO-a za sada nije previđen za ova skupa liječenja, ali postoji Državni proračun.

Je li neophodno da na besmislene gradove i općine idu stotine milijuna kuna iz proračuna? Nije. Je li neophodno da potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina dobivaju iz proračuna 31 milijun kuna godišnje? Nije. Je li Društveno poticana stanogradnja (što će nam uz sve manje stanovnika?) mora biti 220 milijuna kuna? Ne mora. Mogu li se smanjiti plaće javnom sektoru za jedno pet kuna po plaći? Mogu.

Stvar je jednostavna – desetak ili dvadeset ili trideset milijuna s općina, županija, pa ako treba i spomenika kulture, gradnje stanova ili čak plaća ne znači proračunski ništa, to je djelić promila Državnog proračuna. Djelić promila koji treba uzeti nekoj lobističkoj skupini, od građevinara do javnih službi i omogućiti ovoj djeci veću šansu za život.

Ili smo postali tako užasno sebično, samoživo i – slobodno možemo reći – nekršćansko društvo, gdje svaki lobist, svaki partijski drug, svaki koalicijski partner više vrijedi od života ove bolesne djece? Ima li netko u politici ove zemlje dovoljno hrabrosti da nekome od povlaštenih lobija uzme i već ovoga tjedna to preusmjeri za liječenje, koje ipak daje 10-20% više šansi?

Ta teško bolesna djeca žele živjeti. Žele biti vani i igrati se sa svojim vršnjacima. Žele biti kao i sva ostala zdrava djeca. Novi lijek im omogućava veće šanse, nije čudesan, no ta veća šansa je ono što kao društvo možemo pružiti toj djeci, njihovim roditeljima i njihovim liječnicima.
Može li se Hrvatska barem na ovom pitanju pokrenuti?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala