Foto: Guliver image/Getty images

JEDAN od najznačajnijih ekonomista današnjice i nobelovac Joseph E. Stiglitz koristi novonastalu situaciju u Grčkoj da proglasi konačnu pobjedu pripadnika Keynesove škole ekonomije koji su od početka krize u eurozoni upozoravali na poguban utjecaj mjera štednje. 

"Teško da nam je trebao još jedan test. Mjere štednje su opetovano propadale, od ranog korištenja pod američkim predsjednikom Herbertom Hooverom koji je slom burze pretvorio u Veliku depresiju do 'programa' MMF-a nametnutih istočnoj Aziji i Latinskoj Americi u posljednjim desetljećima. Ipak, kad se Grčka našla u nevolji, one su opet iskušane," piše Stiglitz u komentaru za Project Syndicate.

U rezimeu aktualne situacije, nobelovac podsjeća da je Grčka uspješno pratila direktive i diktat Trojke (Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda) pa proračunski manjak pretvorila u proračunski višak, ali pritom ističe da je smanjenje državne potrošnje imalo predvidljivo razoran učinak: "nezaposlenost od 25 posto, pad BDP-a od 22 posto i povećanje duga u odnosu na BDP od 35 posto".

Uz ocjenu da su izbori pokazali kako je Grcima dosta muke, Stiglitz nudi konkretno mišljenje što treba učiniti da bi se pomoglo zemljama u dužničkoj krizi.

"Prvo, budimo jasni: Grčka bi se mogla kriviti za svoje nevolje kad bi bila jedina zemlja u kojoj je plan Trojke mizerno propao. Ali Španjolska je imala proračunski višak i nizak omjer duga u odnosu na BDP pa je također završila u depresiji. Ono što je potrebno nisu strukturne reforme u Grčkoj i Španjolskoj, već strukturna reforma dizajna eurozone i temeljno preispitivanje političkih okvira koji su rezultirali sa spektakularno lošim funkcioniranjem monetarne unije," ocjenjuje ekonomist koji je, između ostalog, savjetovao bivšeg američkog predsjednika Clintona. 

"Grčka nas također još jednom podsjeća kako je svijetu nasušno potreban učinkovit sustav za restrukturiranje dugova. Neumjereni dug nije uzrok samo krize iz 2008. godine, već je zaslužan i za krizu u istočnoj Aziji u 1990-im, odnosno u Latinskoj Americi u 1980-im godinama. On nastavlja izazivati neizrecivu patnju u SAD-u gdje su milijuni ljudi izgubili svoje domove, a sličan scenarij sad prijeti i milijunima u Poljskoj i drugim zemljama u kojima su bili popularni krediti u švicarskom franku" nastavlja Stiglitz i propitkuje financijsku pismenost ljudi koji su, kako se to pokazalo u Americi, bili žrtve grabežljivaca odlučnih da ih prevare i iskoriste njihov nedostatak sofisticiranosti. 

Novi početak

"Svaka (napredna) zemlja je spoznala da je za funkcioniranje kapitalizma pojedincima potrebno omogućiti novi start. Nehumani zatvori za dužnike iz 19. stoljeća nisu baš bili uspješni, i nisu osiguravali naplatu, ali su pomogli zajmodavcima da budu odgovorniji i bolje odvagnu odluku kome će posuditi novac. Mi na međunarodnoj razini nismo stvorili uredan postupak koji bi zemljama omogućio novi početak. Ujedinjeni narodi su takve smjernice tražili i prije izbijanja krize u 2008., podršku su dale gotovo sve zemlje u razvoja i sva izranjajuća tržišta, a jedini protivnik su Sjedinjene Američke Države koje možda žele ponovno uvođenje dužničkih zatvora za čelnike dužničkih zemalja (ako je tako, uskoro će se osloboditi nešto mjesta u zaljevu Guantánamo), provocira nobelovac.

"Ideja o vraćanju dužničkih zatvora se može učiniti nerealnom, ali dobro rezonira s aktualnom pričom o moralnim opasnostima i odgovornostima. Postoji strah da će Grčka, ukoliko joj se dozvoli restrukturiranje duga, jednostavno ponovno zapasti u nevolje. To je obična besmislica. Zar itko sa zdravom pameti misli da bi zemlja bila spremna proći kroz ono što je prošla Grčka samo kako bi dobila 'besplatnu vožnju" kod kreditora? Ako postoji moralna opasnost, onda je ona usmjerene na zajmodavce – pogotovo u privatnom sektoru – koje su opetovano morali iskupljivati porezni obveznici. Ako je Europa dozvolila da ti dugovi pređu iz privatnog u javni sektor, što je lako uočljiv predložak koji se koristi već pola stoljeća, onda je Europa, a ne Grčka, ta koja mora snositi posljedice," piše Stiglitz.

Prema njegovom mišljenju, nemoral nije u restrukturiranju duga, nego u njegovom izostanku. "Nema ništa posebno u dilemi s kojom se Grčka suočava danas; mnoge su zemlje bile u istoj poziciji. Ono što Grčke probleme čini teškima je struktura eurozone. Monetarna unija podrazumijeva da zemlje članice ne mogu devalvirati svoj put iz nevolje, dok europska solidarnost koja bi trebala nadoknaditi takav izostanak fleksibilnosti jednostavno ne postoji". 

Podsjetnik za Njemačku      

"Prije sedamdeset godina, na kraju Drugog svjetskog rata, saveznici su prepoznali da Njemačka mora dobiti priliku za svjež početak. Oni su razumjeli da je uspon Hitlera povezan s nezaposlenošću (ne inflacijom) uzrokovanom nametanjem dugova Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Saveznici tada nisu propitkivali glupavost s kojom su dugovi akumulirani ili govorili o trošku kojeg je Njemačka nametnula drugima. Umjesto toga, oni su oprostili dug, i čak ponudili pomoć, dok su savezničke postrojbe stacionirane u Njemačkoj ponudile dodatni fiskalni poticaj."

Kad tvrtke propadnu, zamjena dionica se prihvaća kao pošteno i učinkovito rješenje. Analogan pristup je moguć i u Grčkoj koja bi sadašnje državne obveznice mogla zamijeniti za one povezane s BDP-om. Ako Grčkoj ide dobro, kreditori će dobiti više za svoj novac, ako ne ide, imat će gubitak. Tako bi obje strane imale snažne poticaje da razvijaju smjernice gospodarskog i ekonomskog rasta, predlaže ekonomist.

"Rijetko su demokratski izbori dali tako jasnu poruku kao u Grčkoj. Ako Europa kaže ne grčkim glasovima za promjenu kursa, onda ona kaže da demokracije nema važnost, barem ne kad je riječ o ekonomiji. Zašto onda jednostavno ne ugasimo demokraciju, kao što je to efektivno učinio Newfoundland prije Drugog svjetskog rata? Nadam se da će oni koji razumiju ekonomiju duga i mjera štednje, oni koji vjeruju u demokraciju i ljudske vrijednost, prevladati. Hoće li  tome biti tako, ostaje za vidjeti," zaključuje svoju kolumnu o moralnim opasnostima i odgovornostima Stiglitz.