Foto: Bruno Konjević

ŠTETA što više nema Noćne more Željka Malnara.

Judith Reisman dušu bi dala za nastup u toj emisiji.

U njoj bi dobila prostor da nesmetano govori o svojim psihološkim traumama, o homoseksualcima kao kreatorima nacizma i krivcima za Holokaust, o pedofilima i zlostavljačima koji pišu zdravstvene programe, o silovateljima i zlotvorima kojiće uskoro izaći iz naših škola, a dok bi Malnar listao novine ona bi mogla do mile volje pljuvati po komunistima i po Hrvatskoj u kojoj je nabasala na najviše nasilnika u svom životu.

Zamislite, više čak nego u Americi.

Malnar bi potom otvorio par telefona, ljudi bi je izvrijeđali, svi bi se dobro zabavili, a onda bi došao Mladen Schwartz da joj pravi društvo.

Idealan format

Eto, bio bi to idealan format za našu američku gošću. Za znanstvenicu bez znanstvenih radova, za doktoricu bez kvalifikacija o onome o čemu propovijeda, za ženu koja je navikla govoriti bez pitanja, vrijeđati bez ometanja, baljezgati bez argumenata.

Ali eto, nema Malnara, pa je zato gospođa Reisman (za razliku od Mladena Schwartza) prisiljena obilaziti zagrebačke fakultete i gostovati u Hrvatskom saboru. Umjesto da se blamira na lokalnoj televiziji, okupirala je nacionalne televizije, novinske naslovnice i sve hrvatske medije. Primio ju je čak i zagrebački rabin Kotel Da Don. Koji je potvrdio da gospođa Reisman ne negira Holokaust.

Ona samo za njega krivi homoseksualce. A to je prihvatljivo za svaku religiju.

Od Šime Đodana do Judith Reisman

Ruku na srce, hrvatski fakulteti navikli su na svakakve pseudoznanstvenike, o hrvatskim medijima da se i ne govori, dok se Hrvatski sabor - odmah nakon Malnara - nameće kao sljedeće prirodno stanište za takvu osobu. Uz bok mnogim velikanima koji su njime kročili, od Đodana do Glavaša.

Iako ni danas baš ne oskudijeva originalima.

Tko joj je kriv?

Uglavnom, uboga dr. Judith Reisman došla je u Hrvatsku širiti svoje evanđelje i na vlastito čuđenje naišla na žestoki otpor udruga i javnosti. Za što su, pak, najviše krivi oni koji su je pozvali i pripremili joj teren, od HDZ-a, preko biskupa do vjerskih udruga.

Da se pojavila u bilo koje drugo vrijeme, nitko ne bi na nju obratio pažnju. Nikoga ne bi bilo briga za neku ženu bez referenci i utjecaja, sa sumanutim stavovima koji nisu potkrijepljeni činjenicama, i stavom da su upravo homoseksualci masovni i serijski zločinci.

Kao da heteroseksualci nisu. A bogami, i poneki biseksualac. A o onima u celibatu da se i ne govori.

Desničarski bunker

Uglavnom, Hrvatska je proteklih mjeseci toliko zatrovana svim tim pričama o pederima i lezbama, pedofilima i silovateljima, o trovanju djece pornografijom i o kondomima na krastavcima, da joj najmanje treba neka klerikalno-desničarska ikona iz američkih religijskih laboratorija da bi tom huškanju dala "znanstvenu" podlogu.

I pritom Hrvatsku iskoristila kao pozornicu za svoju psiho-dramu.

Takvih stvarno imamo na bacanje. Šteta što klerikalci u cijeloj Americi nisu našli barem jednu osobu koja ima neku referencu i znanstvenu podlogu za uvjerljivo osporavanje Zdravstvenog odgoja.

Bacaju pred noge

I šteta što nam nisu dali priliku da ignoriramo dr. Reisman, kao što ignoriramo redikula Mladena Schwartza. A on je isto obrazovan i načitan, navodno pomalo čak i Židov. Šteta što nam nisu dali priliku da joj se rugamo, jer ona to sa svojim stavovima i zaslužuje.

Ovako, vodaju je po sveučilištu, izlažu pred studentima, guraju u Sabor, pokazuju na presicama, bacaju pred zapjenjene radikale kao nekakav autoritet za nešto što se ne može braniti.

Umjesto da je lijepo udome u nekoj crkvenoj ili stranačkoj dvorani, gdje bi se osjećala kao kod kuće i govorila ono što bi inače pričala pred prijateljima u dnevnom boravku. Ono o pederima i lezbama.

Washington Times

Zato se sada preko nje prebijaju politički ratovi oporbe i vlasti, desnice i ljevice, katolika i ateista, samozvane većine i manjine, ovih i onih medija, premda ona to ničime ne zaslužuje.

Ona je zapravo samo inačica Jeffreya Kuhnera, američkog kolumnista hrvatskih korijena, čiji su se desničarski komentari iz minornog Washington Timesa prenosili u Hrvatskoj kad god je trebalo zdesna opaliti po Ivi Sanaderu.

Kuhner to nije ničime zaslužio, ali je zato nekima dobro poslužio. Jer, ipak je on iz Amerike, zna on o čemu govori.

Tako je i s Judith Reisman. Umjesto da s Malnarom negdje u sitne sate vrijeđa ljude, obrazlaže nakaradne teorije i projicira svoje privatne traume, ona je prisiljena to raditi u javnosti, pred napaljenim udrugama i isključivom publikom.

Najlakše bi bilo ismijati i ignorirati takvog "stručnjaka". Nažalost, sada je to nemoguće.

 > Ostale komentare autora pročitajte ovdje