Grafika: Mihaela Kristić/Index

JA SVOJIH 100 kuna teško zaradim. Baš se namučim. Uz to se pokušavam i školovati (visoka specijalizacija me čini konkurentnim na tržištu rada), imam i obitelj: dvoje male djece čije potrebe rastu iz dana u dan, ženu koja je na porodiljnom nakon kojeg je pitanje hoće li naći posao...

Danas sam izračunao sljedeće:

Od MOJIH 100 zarađenih kuna (naglašavam "mojih" jer sam ih JA zaradio) uplaćujem sljedeće iznose:
- penzionerima.....15,0kn
- budućem sebi.... 5,0kn (ako mi to ne otmu prije nego crknem)
- državi.................20,0 kn
- gradu................. 3,5 kn
- zdravstvu...........15,0 kn
- za nezaposlene...1,7 kn
- ozljede na radu....0,5 kn
- PDV..................... 9,8 kn
----------------------------------------------------
- meni ostaje.........29,5 kn

Od tih 29,5 kn koji su ostali od zarađenih 100 uzdržavam sebe i svoju obitelj. Školujem se, školujem njih, hranim se, kupujem ogrjev za zimu, plaćam sportske aktivnosti djeci, karte za javni prijevoz, cestarine i mostarine na povremenim izletima, svima odjeću i obuću, tu i tamo kino, za auto: tehnički pregled, osiguranje, gume, popravke... ali i kompliciranije zdravstvene preglede (a to je skoro sve što se ne može izliječiti antibioticima), participacije, biljege za beskonačne birokratske procese (jeza me hvata od procesa prijave novorođenog djeteta, vađenja putovnice ili osobne).

Imam osjećaj da puno dajem. I grčim se. Ne dozvoljavam ni sebi, ni ženi, a bome niti djeci da budu "trutovi" i da sjede doma sablažnjavajući se u vlastitim glavama nad svojom sudbinom. Mi smo unatoč svemu zadovoljni s naših 29,5kn.

Ono s čime nisam zadovoljan jest kako se ostatak od 70,5kn raspoređuje, niti s uslugom koju dobivam za to.

Kopiju plana na općini su vadile tri debele babe 4 sata, od kojih sam 3 sata čekao u čekaoni kako bi se one vratile s pauze pod kojom su otišle doma kuhati ručak (kunem se, točno je tako bilo). Pregled radi potresa mozga sam čekao 2 sata i dobio posprdne komentare bahatog doktora radi čega dolazim u bolnicu i nalog svemoćnog autokrata malene bolnice da pospremim invalidska kolica iza sebe.

Prijavu novorođenog djeteta sam radio danima, nije lako skupiti papire. Za novu vozačku sam potrošio 4 dana, preko 600 kn i gdje god sam došao dobio sam prekrasne "jebem ti mater, debilu" poglede. Dijete nisam uspio upisati u državni vrtić, išla je u privatni. Skuplji. iako je imala jednak broj bodova kao druga djeca koja su primljena i koja su za određen iznos bila jednakija od nje.

Što želim za svojih 70,5 kuna koje uplaćujem državi?

Za svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim barem približnu uslugu kakva se pruža u privatnim tvrtkama i zato zagovaram i prizivam privatizaciju 80% javnih usluga i servisa.

Kao što to Saša Cvetojević reče: privatnik zapošljava najbolje i najpametnije (i bolje od sebe), a država najpodobnije poltrone koji nužno moraju biti gluplji od šefa, jer su u suprotnom opasnost (sreća u nesreći je da nakon nekog vremena postanu toliko glupi da ne znaju sakriti krađu, pa ih uhvate i strpaju u zatvor). Hoću kopiju plana na kućnu adresu, hoću osobnu u roku od 24 sata od kad kliknem na web stranici da mi je istekla, hoću da mi dijete prijave čim mu odrežu pupčanu vrpcu.

Želim da to dobiju djeca koja nemaju za jesti

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim da se više raspodjeli onima kojima stvarno treba.

Djeci u belomanastirskoj školi koja za vrijeme velikog odmora potiho pitaju učiteljicu ima li možda što za jesti, a ne tustim i debelim prosvjednicima za koje je pitanje treba li im stvarno to što traže i  te se bore za svoja prava turiranjem Hondi 900 cbrx i blokiranjem prometnica na kojima cijelu noć kuhaju fiš paprikaše, jedu fine domaće kobasice i kulene dok uživaju tko zna koliko beneficija, različitih povlastica, subvencija, opskrbnina, naknada i prava koja se financiraju iz mojih 70,5kn, a dok ja iste usluge koje oni ne plaćaju moram platiti za sebe i obitelj još jednom, ali od onog mojeg ostatka od 29,5kn.

Želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi, želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima, kako bi isti slijevali pare u Hrvatsku i posljedično tome zapošljavali radnu snagu koja se grči onako kako se ja grčim na svom poslu.

Želim da oni koji žive od subvencija prestanu primati subvencije od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi. Neka se trgaju i grče kao i ja i moja obitelj. Želim da subvencije primaju svi učenici kojima je kvocijent inteligencije za jedan veći od sto kako ne bi trebali razmišljati kako pitati učiteljicu za koru kruha, već kako će riješiti zadatak s Pitagorinim poučkom. To će dijete jednog dana voditi ovu zemlju i morati birati kome će dati subvenciju.

Hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa

Isto tako, hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa iz jednostavnog razloga. Educiranih milijun pojedinaca je educirana masa iz koje rastu educirani političari, educirani inovatori, educirani proizvođači, educirani radnici. Educirana država je prosperitetna država. Ne možemo samima sebi otežavati put do prosperiteta kažnjavajući se porezom na pamet, jer će mozak biti haj i pameti će reći baj-baj i otići u Njemačku gdje je radnicima neshvatljivo da ti je svejedno u kojoj firmi bi radio sve dok te plaćaju pošteno i na vrijeme - oni "biraju koje im firme dolaze u obzir za zapošljavanje".

Želim birati doktora

Hoću da HZZO plaća privatnim bolnicama sve komplicirane preglede, želim birati doktora. Kriteriji neka budu: stručnost, efikasnost i ljubaznost. nemam problema s time da stručan, efikasan i ljubazan doktor ima 60.000 kn mjesečnu plaću plaćenu od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi.

...Pred mjesec dana sam angažirao keramičara. Rekao mi je da je cijena 80kn po kvadratu postavljenih pločica i da zna da je to 10-15kn više od najniže cijene, ali i da on ne fušari, ne pije, da posao napravi vrhunski i sve počisti iza sebe. Dao sam mu 80kn po kvadratu i fakat je napravio vrhunski posao. Nije mi žao niti jedne dodatne kune...

...Isto ne mogu reći za 70,5kn koje uplaćujem državi. Žao mi je svake kune i želim znati za svaku lipu kome ide i zašto. I ide li stvarno onome tko je gladan kruha, ili se za mojih 70,5kuna jeftino kupuju glasovi za sljedeće izbore, a između izbora financiraju parkirna mjesta od 600 tisuća kuna, kao i zadržavanje tri debele babe na poslu koji može odraditi i vrlo jednostavan software, radi čega će one sa suzom u oku konstatirati kako je njihov kandidat koji je zatvoren zbog krađe njima "ipak jako puno dao" ne razumijevajući da im je dao mrvice od kruha kojeg je ukrao iz njihove vlastite trpeze, a kojeg su čuvale za svoju djecu.

Mojoj djeci neće više nitko krasti. Želim znati gdje je završila svaka od 70,5kn koje sam od zarađenih 100 uplatio državi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala