Foto: Osobni album

ĐORĐE OBRADOVIĆ, docent Sveučilišta u Dubrovniku koji je široj javnosti postao poznat nakon svojih radova o autorskim pravima u kojima je ukazivao na nepravednost sustava, osvrnuo se danas i na aktualni štrajk u školama.

Njegov osvrt prenosimo u cijelosti. 

Štrajk nastavnika osnovnih i srednjih škola te javnih visokoškolskih ustanova, potaknut smanjivanjem  materijalnih prava zaposlenika i ukupnog novca za znanost i obrazovanje u idućoj godini, predstavlja sliku i priliku Hrvatske danas. Nespretno upriličen na nekadašnji Dan Republike (Jugoslavije) 29. studenoga, sindikalne vođe bez ikakva razloga  povezuje sa simbolikom koju oni nisu htjeli, možda je se nisu ni sjetili,  ali da su malo promislili, lako bi je izbjegli.

Nikad se neće saznati koliko je ljudi u tome štrajku sudjelovalo jer je ministar Željko Jovanović uputio javnim učilištima dopis nazvan „Obavijest i prikupljanje podataka o štrajku“ u kojemu traži da se poimence zapisuju i potpisuju oni koji štrajkaju i oni koji ne štrajkaju, kako bi štrajkačima umanjili plaće za vrijeme sudjelovanja u štrajku. Zbog te su gotovo policijske evidencije, nametnute rukovoditeljima javnih učilišta, nastale iz osvete ministra i Ministarstva, neki štrajkali a potpisali se da nisu, neki su priznali da su štrajkali, a neki su se naglo razboljeli. Ministarstvo je, poput babe vračare, predvidjelo da se neki uopće neće htjeti izjasniti pa je, u nezainteresiranosti da se bavi znanošću, pribjeglo pseudoznanstvenim metodama i zaprijetilo i njima: „Ukoliko netko od zaposlenika koji sudjeluju u štrajku odbije popuniti stupac 3. ili 4. ili odbije vlastoručno se potpisati, dekan je dužan konstatirati tu činjenicu i potvrditi ju vlastoručnim potpisom u stupcu 6. te tablice (Napomena)“.

A zašto bi dekani morali glumiti policajce i to za smanjenu plaću? Smatra li to ministar da Hrvatska nije demokratska država nego diktatura u kojoj se ministri smiju svetiti onima koji drukčije misle, a rukovoditelje pretvoriti u čuvare koncentracijskih logora? Dekani i ravnatelji se uvijek mogu opravdati da su samo radili svoju dužnost, ali zar je špijuniranje kolega uistinu njihova dužnost?

Druga je stvar koliko je etično prema pedagoškoj profesiji uopće štrajkati. Nastavnici koji štrajkaju najviše štete nanose učenicima i studentima, a ne ministru i Ministarstvu koje prijetnjama i osvetama štetu nanose javnom interesu kojemu navodno služe. Popisivanje štrajkaša predstavlja pritisak pa i oni nastavnici koji nisu sudjelovali u štrajku osjećaju nelagodu zbog takve moći nad ljudskim životima.

Politika koja ima opravdanje u tome što država nema novaca pa mora smanjivati izdatke i za znanost i za obrazovanje, mogla bi biti razumljiva kad ne bi bilo drugoga izlaza. Ali otkuda moralno pravo državi da uzima svima dok sama posjeduje golemu neiskorištenu imovinu koja propada i ne služi ničemu (bivša vojna odmarališta, propale tvornice, zemljišta, pitka voda koja teče u more a da se nitko ne sjeti izvoziti je...)?

Otkud moralno pravo koaliciji na vlasti da uskraćuje novac za znanstvene časopise dok u isto vrijeme od prodaje nosača memorije, računala i fotoaparata isplaćuje novac jednoj privatnoj udruzi za navodna autorska prava kao da ljudi kupuju fotoaparat da bi s njime krali glazbu i slušali je krišom? Zašto ne dirnu malo u taj osinjak kojemu je na čelu njihov uvaženi član koji je zamrznuo članstvo, ali ne i prihode? Uvodi li to Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka računala u škole kao obvezna nastavnička pomagala samo zato da unaprijede vođenje evidencija, ili i zato da priskrbe dodatni prihod skupini koja ubire vrhnje od navodne zaštite autorskih prava?

Da školama i fakultetima ostave bar prihod od prodaje računala koji uplaćuju privatnoj glazbeničkoj udruzi, bilo bi dovoljno novaca za znanstvene časopise koje je Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka prestalo financirati. No, treba istaknuti da je šteta što nastavnici pribjegavaju štrajku, umjesto da osmišljavaju i šalju konkretna rješenja kako osigurati više novca za znanost i obrazovanje. Šteta je i što predsjednik Josipović slogan iz kampanje „pravda i pravednost“ ne primijeni i onda kad je u pitanju njegov osobni (financijski) interes. Da ga primijeni, bilo bi više novaca za znanost, a stvarni autori ne bi ostali bez naknade za autorska prava.

Samo bi neki koji se bogate bez rada i stvaralaštva, oni iz glave korupcijske hobotnice koja nije nestala Sanaderovim uhićenjem, nego živi u različitim strankama i na raznim razinama vlasti i kad joj se otkine poneki krak,  ubuduće primali manje, što ne bi ni osjetili jer nitko od njih neće moći živjeti tisuću godina. Pa neka netko kaže da u Hrvatskoj nema pravde i pravednosti.