Foto: Eclectica, Shutterstock

PRVI puta prezentirani agregatni podaci pokazuju katastrofalno stanje malih tvrtki, koje zapošljavaju polovicu svih zaposlenih u realnom sektoru. Podaci ukazuju da će eventualni oporavak biti težak i spor.

Puno puta ste čuli trash priču kako problemi Hrvatske nastaju zbog tzv. ‘neoliberalnog kapitalizma’ i nezasitnosti ‘poduzetnika koji uništavaju radničku klasu’. Istina je potpuno drugačija: poduzetnici su na izdisaju, što prijeti trganjem društvenog tkiva, daljem beznađu, te na koncu i bankrotom države!

Mnogi dušebrižnici kod nas se razmeću borbom protiv ‘krupnog kapitala’. Vrlo uspješno, kao što vidimo, jer nema ni stranih investicija ni zapošljavanja. Međutim, manje je poznato da se kao društvo možda čak i uspješnije borimo protiv sitnog kapitala!

Katastrofalno zbirno poslovanje malih poduzetnika

Male tvrtke (poduzetnici, poslodavci – nazovite ih kako hoćete) su na koncu 2013., prema podacima FINA, zapošljavale nešto preko 420.000 ljudi, tj. polovicu svih u tzv. realnom sektoru.

Od 103.578 poduzetnika obuhvaćenih ovim podacima, malih je 101.956, tj. preko 98%. Od tih ‘malih’ 100.274 je u privatnom vlasništvu, a još 1.054 zadružno ili mješovito vlasništvo.

Dakle, kad govorimo o poduzetnicima u Hrvatskoj (to je naziv za osobu, ali po ZTD i sam trgovački subjekt), odnosno biznisima, u stvari u 98% slučajeva govorimo o malim privatnim tvrtkama!

Napomena: Ovo nije potpun podatak – naime neke tvrtke (financijski sektor) nisu obveznici podnošenja prijave, podaci nekih tvrtki se ne prikazuju, a neke ih naprosto nisu predale. Ali ovo obuhvaća veliku većinu svih tvrtki (99%?).

I sad dolazimo do zaista šokantne tablice, koja pokazuje katastrofalno zbirno poslovanje malih poduzetnika (klik za veću):

Dakle o poslodavcima (= poduzetnicima = biznisima) obuhvaćenima ovom tablicom možemo zaključiti sljedeće:

1. Tokom 5 godina 2009.-2013. su svi zajedno, i kumulativno, natukli 7 milijardi kuna gubitka i radikalno si devastirali kapital.

2. Istovremeno
– isplatili su 100 milijardi kuna neto plaća
– u svoje ime, i ime tih radnika još 61 milijarde kuna davanja
– te 12 milijardi poreza na dobit (oni kao grupa posluju negativno, ali neki posluju negativno, neki pozitivno), plus tko zna koliko poreza na isplatu dividende
– te neizračunljiv, ali svakako ogroman, iznos raznih parafiskalnih nameta (HGK, doprinosi za šume, HRT pretplate itd.)
- a koliko su dali bankama na ime kamata, teško je točno izračunati, ali ako im je dug prema bankama 150 mlrd. kuna, to je skoro 10 mlrd. godišnje.

Dakle, mali poduzetnici, a to skoro svi, rade kao grupa u stvari za državu i banke, kako bi isplatili plaće svojim radnicima, pri čemu gube svoj kapital i, evidentno, zdravlje. Te je od strane glasne manjine kreirana društvena atmosfera u kojoj su prezreni!

3. Minimalna profitabilnost, povrat na kapital, za nekog poduzetnika u RH bi bila 10%, to je
– oko 2% realne cijene novca
– oko 2% inflacija
– minimalno 6% premije na rizik za ulaganje u ‘equity’ (dionički kapital društava), tzv. ‘equity risk premium‘

Ako ne znate ništa o financijama, pa vam se ovih 10% čini puno, promislite da li biste sami ulagali u udjel u nekom dioničkom društvu u ovoj i ovakvoj zemlji, za 8-8,5% povrata (jer na isplatu dividende opet morate platiti porez!) očekivane dobiti (dakle, koja se ne mora ostvariti), a sve u kunama, ne u eurima, kao što štednja u eurima bolje čuva glavnicu nego u kunama?

Napisao sam ‘minimalno’. Prava istina za ovako rizična društva u ovakvoj zemlji, premija na rizik se penje i na preko 10%.

Znači, umjesto da budu barem djelomično kompenzirani za svoj angažirani kapital i rizik, pa imaju neki povrat na kapital od npr. 8% posto (iako je realno daleko više), male tvrtke, mali poduzetnici, u Hrvatskoj gube novce (dakle, oportunitetni trošak im je zbirno barem 10 mlrd. kuna godišnje) su u Hrvatskoj pribijani na stup srama i osuđivani kao praktički ‘devijantno ponašanje’, a državni službenik je dignut na pijedestal društvenog i moralnog uzora, te se Vlada čak i ponosi što im je uspjela sačuvati radna mjesta i visinu plaća! A tko pita male biznise i njihove radnike?!

4. Uočite enormnu zaduženost malih tvrtki. Na kraju 2013. na svaku kunu svog kapitala imaju čak 4,3 kune duga! Pa zar nije fenomenalno ugodno, nestresno, i profitabilno biti poduzetnik u RH?

Zamislite samo kolike su kamate naplaćali bankama u ovih 5 godina, dok su istovremeno isplatili onolike novce državi i radnicima, a imali za svoje biznise založene svoje stanove i kuće, eventualno štednju, a možda i bubreg!

Samo s obzirom na taj dug, premija na rizik mora biti daleko veća nego sam gore rekao ‘minimalna’. Da li biste vi htjeli biti ‘mali poduzetnik’ uz ovakve poslovne uvjete, ovakvu društvenu klimu, založenu osobnu imovinu … a sve za MOŽDA 8% zarade? (Kao što vidite da je to zaista možda – nema zarade za njih kao grupu!)

5. Da bi se poslovanje ove grupe ‘gospodarskih subjekata’, koja zapošljava pola svih radnika u tzv. realnom sektoru, dovelo donekle u normalu, oni bi morali biti bolje kapitalizirani, recimo da bi uz još 10-ak milijardi eura kapitala. Tada bi imali kapital od nekih 150 milijardi kuna, i uz neki minimalni zahtijevani povrat, trebali bi ostvariti oko 15 milijardi kuna dobiti godišnje! To bi bila donekle zdrava situacija.

Odokativno gledajući, ovakav preokret moguć je jedino u dužem roku, a kako su oni grupa u kojoj ima i dosta ranjivih, to znači da će još mnogo malih poduzetnika propasti, prije nego dočekaju oporavak.

Kako kod malih poduzetnika radi polovica svih zaposlenih u realnim sektoru, ovdje ujedno i vidimo kako je svaki brzi oporavak cijelog gospodarstva, a pogotovo brz porast zaposlenosti – iluzija!

6. Uočite da je u raznim elementima situacija još gora. Mnogi mali poduzetnik koji prikazuje dobit, čini to samo zato jer si isplaćuje minimalnu plaću, pa se onda djelomično kompenzira dividendom, jer je tako porezno opterećenje manje. Da li neki (mnogi?) rade i za radnike, ne mogu reći, ali vjerojatno se ljudi snalaze kako znaju, ako ime alternativa propast.

7. Drugi put kad čujete pravedničku dreku nekog političara-uhljeba ili sindikalnog vođe, protiv ‘zlog kapitala’ – sjetite se ovog. I promislite u kakvoj državi živimo i koja nam je budućnost.

8. I ono što je jako, jako, jako važno. Mali poduzetnici su TAOCI. Oni ne mogu otići. Čak i državni službenik može otići sa svoje sinekure (možeš misliti da hoće!). Oni često imaju sve svoje založeno za svoje biznise. Država ih često maltretira (to uključuje i korumpirane inspektore – eto meni je jedna takva skoro ilegalno zatvorila firmu, a mi nikad nismo saznali je li korumpirana ili možda preglupa+nemarna), te im uhljebi s govornica govore da imaju ‘društvenu ulogu’, a to je da ‘moraju zapošljavati’.

Ovi mali poduzetnici samo 11% prihoda imaju od izvoza, naprosto su nekonkurentni zbog svega toga. Dakle, nije im lako ni u prihodovnoj strani pobjeći od ove države. Naravno, možete reći s visoka ‘Ali tko im je kriv, drugovi i drugarice, oni su nesposobni, TREBALI bi izvoziti!’. Ali kako napredovati, kako postati bolji, u okolnostima koje sam opisao?

Pod malim poduzetnikom podrazumijevamo da:
- ima zaposleno manje od 50 radnika (godišnji prosjek)
- ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do 10 mil. eura, ili ima ukupnu aktivu do 10 mil. eura

Nenad Bakić/Eclectica

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala