Foto: Anita Bukljaš, Facebook

ZORAN MILANOVIĆ mogao je postati premijer u samo dva slučaja: lakoj holivudskoj komediji "Slučajni premijer" gdje čudnim spletom okolnosti postaje predsjednik vlade neke izmišljene južnoameričke države čiji je glavni proizvod proizvodnja banana. I naravno, mogao je postati premijer u Republici Hrvatskoj. No, Zoran Milanović jest hrvatski premijer, izabran saborskom većinom koju je opet izabrala većina građana. Do novih izbora naravno. Kada ga građani mogu opet izabrati ili ne.

Kolinda Grabar Kitarović hrvatska je predsjednica. Također izabrana voljom građana. Do kraja svog mandata, kada je građani mogu ponovno izabrati ili ne.

Koliko god to čudno zvučalo, to dvoje ljudi ima narodni mandat. Naš mandat. Da bi se brinuli za opće dobro. Ono koje bi trebalo biti iznad posebnog, osobnog dobra, pa i osobnih animoziteta. A kako je ovo ipak demokratska republika, a ne apsolutistička diktatura, svatko od njih ima Ustavom utvrđene ovlasti. Koje je, ovog puta, predsjednica zaboravila.

Svatko od nas može pozvati čelnika stranke na kavu

Predsjednica Republike bila je jako ljuta, jer eto, Zoran Milanović nije došao kod nje na kavu. Koji je uredno bio tamo pozvan. No, ne kao predsjednik Vlade, već kao šef SDP-a, dakle jedne od parlamentarnih stranaka. I kada nije došao, reče predsjednica: "Ovakvo postupanje predsjednika Vlade u normalnim civiliziranim državama, da se uopće ne odaziva pozivu predsjednice Republike, nezamislivo je. Time Milanović dovodi u pitanje institucije države, kao i volju građana."
Zoran Milanović naglo je u izjavi postao predsjednik Vlade, makar u toj funkciji nije pozvan. A predsjednica nije rekla kakve "institucije", osim njenog ega, Milanović dovodi u pitanje.
Republika Hrvatska je (barem dok zastupnici ne odluče drugačije, nekim novim Ustavom) parlamentarna republika. To znači da Vlada odgovara Saboru i zastupnicima, a preko njih i građanima. Međutim, Vlada ne odgovara predsjednici Republike! Ne znamo da li je Kolinda Grabar Kitarović bila u hibernaciji, ali odredba Ustava koja glasi: "Vlada je odgovorna predsjedniku Republike i Zastupničkomu domu Sabora Republike Hrvatske", ukinuta je prije 15 godina!

Hrvatska danas nema polupredsjednički sustav koji je imala u doba predsjednika Tuđmana. U sadašnjem ustavnom ustroju predsjednik Republike:
1. predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.
2. brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti (načelna odredba, dalje se ustavno ne razrađuje detaljno).
3. odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Dakle, uloga predsjednice – osim kod parlamentarnih izbora, koje raspisuje, saziva Sabor na prvo zasjedanje i daje mandat onome tko prikupi saborsku većinu – ograničena je na predstavljanje i zastupanje države te na obranu. Jedino u ratu predsjednik Republike po Ustavu dobiva "prave" izvršne ovlasti i operativno vodi državu.

U obavljanju svojih dužnosti, predsjednica naravno treba surađivati s premijerom – ali osim kada se razgovara o davanju mandata za sastav nove vlade, predsjednica jednostavno nema što službeno pričati sa predstavnicima političkih stranaka. Može ih, kao i svatko od nas pozvati na kavu. Ali se onda nema što ljutiti ukoliko ne dođu.

I to nije nikakvo "dovođenje u pitanje institucije države, kao i volje građana". Tu je u pitanju – samo povrijeđen ego predsjednice i ništa više. Predsjednik SDP-a je za nju jednostavno privatna osoba, i može i ne mora se odazvati na sastanak.

Mogla bi se predsjednica baviti svojim poslom

Mogla bi se, za promjenu, predsjednica Republike uhvatiti svog posla, onoga za koji je plaćena. Imenovati nekoliko radnih skupina koje bi dale prijedloge reformi, kako bi gospodarstvo skočilo.

Vjerujem da bi svaki hrvatski stručnjak, a imamo ih, pomogao u takvim radnim skupinama, da ga predsjednica zamoli. Ljudi bi zaista postupili po onoj Starčevićevoj: "Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati."

No, radne skupine bi vjerojatno počele o reformama javnog sektora, smanjenju broja županija, gradova i općina – uglavnom tema za koje HDZ ne želi ni čuti, jer užasavaju onaj uhljebljeni dio stranke. Pa onda, bolje, za svaki slučaj, pričati i jadati se premijeru uz kavu.

Mogla bi se predsjednica, kako je i službeno sukreator vanjske politike, više uhvatiti gospodarske diplomacije. Uostalom, zaposlila je na mjestu predstojnika ureda Domagoja Juričića, kvalitetnog diplomata s gospodarskim iskustvom. Zar to ne bi bio pametniji put? Pokazati Vladi da zna i može otvarati gospodarska vrata koja Vlada ne može ili ne zna?

Kava i ćakula s premijerom u funkciji predsjednika stranke, kao da su negdje na Rivi u Splitu, ili na riječkom Korzu, neće pomoći Hrvatskoj.

Vraćanje dugova HDZ-u

Zivkanjem Zorana Milanovića, pa onda isti dan Tomislava Karamarka (a čelnika ostalih parlamentarnih stranaka druge dane) očigledno se htjela dati važnost HDZ-u i njegovom predsjedniku. Predsjedniku HDZ-a koji se pojavljuje svugdje, osim na svom radnom mjestu – u Hrvatskom saboru. Staviti Karamarka na istu razinu na kojoj je Milanović.

Kolinda Grabar Kitarović prvo o obveznoj vojsci, pa onda slično kaže i Karamarko (znajući naravno oboje da ništa od toga), pa sada evo cijela igrarija na Pantovčaku – predsjednica očigledno vraća dugove HDZ-u, pomalo i zaboravljajući da je predsjednica svih građana. A i zaboravljajući koje ovlasti ima. Važni sastanci se ionako ne rade na način da se najave novinarima. To se radi kada se želi napraviti medijski cirkus. A medijski cirkus je daleko od ozbiljne politike, jer se približava pravom cirkusu. A cirkusa nam je dosta. I od HDZ-a i od SDP-a.

Ako se već predsjednica želi naći s čelnicima parlamentarnih stranaka (ili još bolje: parlamentarnih klubova, kako bi uključila i manjine i nestranačke zastupnike, koji imaju jednak mandat kao i oni stranački), onda je to trebala zamoliti predsjednika Sabora. I vjerujem da bi g. Josip Leko, predsjednik Hrvatskoga Sabora, uredno dogovorio takav sastanak i da bi se čelnici saborskih klubova rado odazvali. Jer, predsjednica ne može naređivati zastupnicima, može ih nešto zamoliti. Samo, onda ne bi bila faca i onda ne bi to bila igra na relaciji Milanović-Karamarko.

Da ne spominjemo da uzdizanje stranačkih titula i položaja u odnosu na one državničke – pozivanjem dakle predsjednika stranaka, a ne najviših dužnosnika Vlade ili klubova zastupnika u Saboru – podsjeća na sovjetski model upravljanja, gdje je partijska dužnost bila puno važnija od državne. I na našu praksu prije 1990. godine. Zar smo na to spali? Kopiranje modela vladanja gdje imamo Savez Komunista, Socijalistički savez, pa onda tek državne institucije?

Koliko god njen prethodnik Ivo Josipović bio koristan na Pantovčaku otprilike koliko i ona bista druga Tita (nećemo reći fikus, jer fikus barem danju otpušta kisik i osvježava zrak), Kolinda Grabar Kitarović pokazuje kako je tamo gore HDZ-ova, odnosno Karamarkova lutka na koncu.

A Tomislav Karamarko čini se da od dva svoja poznata bivša šefa, Josipa Manolića i Stjepana Mesića, nije naučio kako se to radi. Malo je previše izložen kao lutkar, jer igra je postala prozirna.

Jeftine, populističke nacionalne parole umjesto priče o reformama, gospodarstvu i boljem životu hrvatskih građana. Na kraju bi zaista mogao i dovoljno iznervirati onu tihu većinu koja ne izlazi na izbore i omogućiti Zoranu Milanoviću, ni krivom ni dužnom, drugi mandat.