Foto: Mladen Postružnik

Mladen Postružnik, novinar, putopisac i publicist iz Karlovca, već godinama je u trajnoj emigraciji u Republici Gvatemali. Autor je putopisnih dokumentaraca te pet knjiga putopisa i putopisnih priča. Poznavatelj je prilika u ovoj centralnoameričkoj zemlji.

VIDJETI po svjetskim, a posebno hrvatskim medijima film egzekucije jedne djevojke u Gvatemali, jedan javni linč izvršen premlaćivanjem i potom spaljivanjem žive osobe doista je šok za svakog konzumenta medija. Šok je i ako se uzmu u obzir sve snimke rubljenja glava, padova zrakoplova, raznih ratova, egzekucija te ostalih svakodnevnih nečovječnosti. I najokorjeliji fanovi Live Leaka zadrhtali su na ovu jezivu snimku. I ta snimka, htio ja to ili ne, predstavlja svijetu Gvatemalu. Okrutnu, zaostalu, prljavu Gvatemalu. Ili ipak ima nešto što vam mediji nisu rekli?

> UZNEMIRUJUĆI VIDEO Podivljala gomila u Gvatemali pretukla 16-godišnju djevojku i živu je spalila

Do sada sam pratio dosta pomno svaki spomen zemlje u kojoj godinama živim u hrvatskim medijima. Gvatemala bi se spomenula otprilike dvaput godišnje; kad bi ušla u top 10 na listi zemalja čiji su stanovnici najsretniji na svijetu (ruku na srce, to je prema jednoj verziji bodovanja, postoje i druge), te kada bi se dogodilo nešto doista izvanredno, kao kad su bivšu potpredsjednicu Gvatemale Roxanu Baldetti gađali brašnom na nekom javnom okupljanju. No, i te vijesti ostajahu nedovršene i nedorečene: djevojka koja bacila brašno na visoku uglednicu dobila je pet godina tamnice i još je tamo, ali koga to briga u demokraciji. A visoka je uglednica na pragu zatvora, pa bi bilo dobro curu pustiti, ali koga je to opet briga.

I sada film linča koji opovrgava plasman Gvatemale među te najsretnije zemlje svijeta, prema ocjeni svojih stanovnika. Odmah mi je na um pala misao iz Ivankovićeve biografije generala Gotovine, a koji je jedno vrijeme boravio ovdje, misao koja opisuje Gvatemalce ali i stanovnike susjednih zemalja: „Mogu te probosti sa smiješkom na licu dok im je u očima taj opušten pogled koji nagovještava čak prijateljstvo i povezanost sa žrtvom“.

Majanski pogled

Oh, da. To je taj majanski pogled, a velika većina stanovnika su ili čisti Maje ili mješanci Maja sa španjolskim doseljenicima i drugima iz Europe kroz stoljeća. To je pogled koji pripovijeda dugačka i bolna iskustva ove zemlje – konkvistu i kolonizaciju začinjenu nevjerojatnim zločinima, otimanje zemlje domorocima, paljenje njihovih sela, trpanje u masovne grobnice tijekom građanskog rata dugog 36 godina, a u kojem je ubijeno najmanje 200.000 ljudi. Pa onda povijest stranih utjecaja tijekom 20. stoljeća, a kruna svega je bilo svrgavanje legalno izabranog predsjednika Jacoba Arbenza (podrijetlom Švicarca) čija je želja da se sirotinji podijeli zemlja koju jedna američka korporacija tog trenutka zapravo i nije obrađivala protumačena kao nečuveni i drski komunizam koji treba iskorijeniti ognjem i mačem američke CIA. Bilo je to 1954. godine. Ustvari, svatko tko je tih desetljeća građanskoga rata u ovoj zemlji pokazao sućut prema bilo kome i na bilo koji način, obilježen je kao komunjara, a to je trebalo iskorijeniti i zatrpati u masovnu grobnicu. I sada smo tu, u demokraciji od 1996. godine. Skoro 20 godina je prošlo.

A ta se demokracija, nimalo čudno i jednako kao u Hrvatskoj, svodi uglavnom na korupciju. Tko će gdje zasjesti, a potom zdušno pljačkati, prikriven najčešće pozivanjem na Isusa Krista, antikomunizam i sveto kapitalističko slobodno tržište. (Ajde, ovdje bar ne sazivaju partizane, ustaše, četnike i druge formacije, niti povijesne ličnosti i datume – osim Arbenza) Pa je tako krao predsjednik Alfonso Portillo, koji se ima par mjeseci baš vratio iz američkog zatvora. On je svojevremeno došao na pametnu ideju da lovu s Tajvana (Gvatemala ne priznaje NR Kinu, pa stoga političari dobivaju zelembaće s tog kineskog otočića) zamrači za sebe i pere u SAD i Francuskoj. Krali su i drugi, ali ne toliko, pa su nekako prošli ispod radara. A onda je prije skoro četiri godine na vlast došla Patriotska Stranka (PP) i njezin lider Otto Perez Molina.

Patriotska pljačkaška franšiza

Patriotizam (domoljublje) je očito posvuda odlična franšiza za pljačkanje. Prema izračunima, maznuli su nešto više od 500 milijuna dolara, što je u usporedbi s brojkama koje objavljuje HR istraživačko novinarstvo za RH od postanka (48 milijarda eura) prava sitnica. No, iako je Gvatemala teritorijem duplo veća od Hrvatske i vrlo naseljena (skoro 16 milijuna stanovnika, od čega je više od trećine klinčadija ispod 15 godina), porezna su davanja niska (PDV je 12 %), pa 500 milijuna ovdje jest i znači puno više. Kažu da je za sve bila najzaslužnija bivša potpredsjednica Baldetti, koja je dobila i nadimak „La Gruesa“ (odvratna) – korupcijski lanci koji su dobili ime La Linea (linija) otkrivaju se posvuda u državnoj administraciji: u carini, u izdavanju raznih dozvola i koncesija, u poreznoj upravi, ma svuda gdje je lova koja se može iscijediti.

No, Gvatemala od te slavne 1996. godine, kad je rat prekinut pomirbom, ima nešto što rijetko koja zemlja ima: CICIG. Kratica je to za Međunarodnu komisiju za borbu protiv nekažnjivosti u Gvatemali. To je tijelo koje su osnovali Ujedinjeni Narodi, sa zadatkom da unapređuje demokratske procese, ali i da istražuje osobito teške slučajeve korupcije na svim razinama. Ma, znali su oni već tada kojim to smjerom može krenuti. Komisija ima svoje istražitelje i moć (koju potpisom mora odobriti predsjednik Gvatemale, koji je ujedno i predsjednik Vlade, a bira se na samo četiri godine bez mogućnosti reizbora upravo da ne bi stvarao mreže korupcije) da državnom odvjetniku dostavlja materijale prema kojima ovaj onda jednostavno mora postupati. Dakle, strano tijelo doslovce naređuje državnom odvjetniku, te se ovaj ne može praviti lud i trpati predmete u ladice a zatim zagonetno izjavljivati kako su istrage u tijeku. U zaostaloj Gvatemali to ne pali.

Predsjednik Otto Perez ove godine nije htio potpisati produženje mandata Komisije. Istovremeno, javno se znalo otprilike koji su razmjeri pljačke i što se tu sve radilo. Vjerovali ili ne, ne samo da u Gvatemali prodaja novina ide odlično (svaki dnevni list oko 2 kune) nego ima i ne-režimskih novina i novinara. I onda je krajem travnja sve buknulo: CICIG je dostavio materjale državnom odvjetniku, a oni su implicirali najviši vrh vlasti, cijelu piramidu, hobotnicu, liniju, kako hoćete. Uz papire bile su tu i audio i video snimke. I ljudi su izašli na ulice tražeći ostavke. Isprva je to bilo skromno, a sada je to već prava građanska revolucija koja okuplja na desetke tisuća ljudi po gvatemalskim gradovima. Stvar radi: pala je potpredsjednica i još četiri ministra, pohapšeni su deseci osoba.

Ljudima je dosta korupcije, ljudima je dosta gledati kako u javnim bolnicama novorođenčad stavljaju u kutije od cipela, kako nema lijekova i plaća za liječnike, kako rupe na cestama stoje, kako se svuda mantra kako novca za ovo i ono – nema. Djeca su ovdje kronično pothranjena, te stoga bivaju slabiji i manje inteligentni od svojih vršnjaka koji redovito i dobro jedu. U isto vrijeme, novine objavljuju slike vila i imanja vladajućih, njihovog voznog parka koji uključuje i mlazne avione, njihovog luksuza koji izgleda kao da su upravo oni uspješni trgovci (drogom). Doista, objavljivati tako nešto je moćan okidač u slučajevima korupcije i vuče ljude na ulice.

Prosvjedi su mirni, nastavljaju se i nakon ostavke Roxane Baldetti, te iako je još samo nekoliko mjeseci ostalo do izbora 6. rujna, ljudi se sada pitaju mnoga škaljiva pitanja. Zašto još nitko od političkih krupnih riba nije u zatvoru? Gdje je lova? Što će se dogoditi ako širenje istrage obuhvati svježe predsjedničke kandidate? Kakva je zapravo povezanost politike i narkokartela? Kolika je uloga SAD-a u radu CICIG-a kojem je šef Kolumbijac Ivan Velasquez Gomez? I posebno: što nas čeka sutra, jer ovako dalje ne želimo? Ljudi su jasni: žele da se novac oduzme, izreknu kazne te svi krivci zauvijek odstrane iz javnog života i raspolaganja javnim novcem (da, svojevrsna lustracija). I zato stoički idu na ulice i izbjegavaju provokacije poput poziva na nasilje i vandalizam. Ovo je nevjerojatno organizirana i strpljiva revolucija. Glavno pitanje koje ja – kao promatrač zbivanja postavljam jest: kako u zakone jedne zemlje, pa i u Ustav ugraditi snažne antikorupcijske mehanizme, kada zaduženi za uvođenje tih mjera – parlamentarci – upravo jesu glavne lopine?

Ili vigilante ili marero

I onda vidimo taj okrutni linč. A taj je linč izravna posljedica korupcije: pa nije tu djevojku spalila bijesna, prljava, znojna rulja, nego uredni, namirisani ljudi u skupim odijelima, sa ponajviše lažnim diplomama, oni koji su dobili povjerenje građana na temelju svoje rječitosti o javnome dobru. I domovini. I svojoj nepresušnoj kršćanskoj vjeri koju agresivno nabadaju na nos drugima. A baš oni su krali i kreirali i bijesnu rulju i ovu mladu kriminalku, jer pošten a siromašan čovjek u Gvatemali ima skučen izbor: ili u vigilante (osvetnike) ili u maru (mara, maras – ulična banda). Vigilanti u Gvatemali su jedna malo drugačija skupina ljudi nego što reprezentira ova rulja koju ste imali prilike vidjeti: obično su to uredni obiteljski ljudi, organizirani kvartovski i dobro naoružani, kad već vlast neće oni se organiziraju te brane i čiste svoj kvart od trgovaca drogom, provalnika, lopova, silovatelja i inih bandita. Često se puta tijela njihovih žrtava nalaze posvuda, kao upozorenje da ljudi tog dijela grada ili sela žele mirno i sigurno živjeti. I jasno, onda dolaze statistike koje pokazuju da je prema broju ubijenih na 100.000 stanovnika Irak jedna poprilično mirna i dosadna zemlja u usporedbi sa Gvatemalom, Hondurasom, El Salvadorom, Belizeom...

Ići pak u maru, bandu znači biti još i okrutniji: sama inicijacija je toliko jeziva i krvava, ponekad i perverzna, da se viđeni film linča doima kao nešto što možemo prikazati u vremenu za crtiće na nacionalnoj TV. O marama se i ne govori i dnevno se pazi da se bude izvan njihovih vidokruga. Dieciocho i Salvatrucha – umjesto gerilskih boraca za slobodu, imamo njih kao okosnicu društvenoga bunta. Ne spominje se ni kartele, poput Los Zetas, a kad vas netko i u šali pita kažete da niste odavde. I sve to postoji jer netko obilno prima novac i ništa ne radi jer je zauzet privatnim bogaćenjem. I zato jer bogati Amerikanac nasušno treba kokaina, a svoj tobožnji „rat protiv droge“ vodi na način da oni uvijek zarade, a svi ostali žive iza bodljikave žice i u stalnoj tenziji uličnog nasilja. No, i to ide lagano kvragu.

Linč također nije pravda

Linč jest posljedica korupcije i tome prilagođene selektivne primjene zakona: nedodirljivi su prvo političari (nekažnjivost), potom svi bogati i na bilo koji način utjecajni ljudi. Tu se kastu ne smije dirati. Prosječnom policajcu koji u Gvatemali prima kojih 400-500 dolara plaće to i ne pada na pamet. Kao niti riskirati život u herojskoj i altruističkoj borbi s lopovima i bandama. Ali mu, logično,  pada na pamet organizirati se isto tako u lanac korupcije ili recimo ucjenjivača. Sustav i nije organiziran da bi ostvarivao pravdu, nego nečije prihode. Zato ljudi koji prijavljuju ucjene, prijetnje, kaznena djela općenito – ne nailaze na pomoć onih koji su za to ovlašteni. Ponekad bivaju likvidirani. I tada u pojedinim trenucima ogorčenja uzimaju stvari u svoje ruke. Linč.

Linč je dvosjekli mač: bilo je tu zadnjih desetljeća i dosta nevinih koji su zaglavili. Recimo, jedna je Amerikanka kamenovana jer su ljudi u selu mislili da im ona otima djecu za usvojenja u SAD-u. Djecu je otimala neka banda, a gospođa je sasvim pošteno radila za nevladinu organizaciju koja je pomagala građanima. Ups. Ili onaj Japanac. Došao čovjek, turist, pa je zapeo slikati najtradicionalnija majanska sela. Pri tome je napravio pogrešku: pogladio je dijete po glavi. Misleći da je opasan predator i pedofil, sasjekli su ga mačetama. Na komade. Ljudi su neuki, ima dosta nepismenih, a mačeta bar desetak komada ima svaka kuća. I kanistar s benzinom. A vlast na kraju i nije briga. A ako ćemo se mi građani samo zgražati, nećemo nikada riješiti problem.

Rat protiv sirotinje je onaj istinski linč

Dakle, lako se je humanistički zgražati tamo negdje u Europi na linč u Gvatemali. Evo, tu je kontekst, pa se zgražajte. I pitajte se koliko još postotaka na indeksu nacionalnog siromaštva nedostaje vašoj zemlji da postane Gvatemala. Koliko još nečijih vila, imanja, farbanja tunela i preplaćenih investicija. Zgražajte se slobodno, jer to onda znači da prihvaćate svoj budući izbor: marero ili vigilante. U ovom ratu protiv sirotinje nema zarobljenika i nema nevinih. A mantru da se to ne može dogoditi u EU zaboravite. Jer, to se već događa, samo vi na to ne gledate tako.

Vidjeti nekoga da gori na cesti (makar i u internetskom clipu slabe rezolucije), usred pomahnitale rulje, to je tako odvratno. Fuj. Necivilizirano. Tako se ne ostvaruje pravda. Pravda se ostvaruje kada se nekome fino dade otkaz i oduzme egzistencija, kad se uhljebljuje putem političke partije, kad se partijski ukrade firma pa se istjera fukara na cestu - sve po zakonu moliću lijepo, pa se isto tako deložira iz stana, pa banka zasjedne na vrat (morate platiti i deložaciju, pa i naknadu da uopće saznate tko vam to sjedi na računu, stari je to trik sa rubova europskih jama kad su žrtve morale platiti metak za svoju likvidaciju) – e, to je tako europski i kulturno. Uz namirisane bogate odvjetnike i javne bilježnike, lijepo odjevene ovršitelje, tako njegovane i ljupke bankare, suce, uglednike, stupove društva. Tako se to radi. Linč u parfimiranim rukavicama, potkrijepljen uredno nakucanim papirima, dajmo mu konačno i medijsko ime na američki način: rat protiv sirotinje. A kad ti koje smo prešutnim suglasjem istjerali u bijedu umorni od grebanja po kontejnerima možda počnu krasti, varati, ubijati ili da tek nedajbože organiziraju kakvu osvetničku skupinu - jasno je da ćemo u pomoć pozvati one iste koji su tu bijedu nekažnjeno proizveli. Oni znaju kako sa svim tim, to se nas uopće ne tiče.

Ne zagovaram linč. Nastojim ga razumjeti. Nastojim upozoriti što u društvu treba učiniti prije nego li dođe do linča. Hoću vam reći da dok se zgražate nad snimkom linča, istovremeno svakodnevno dragovoljno pristajete na predradnje koje dovode do linča. Svakodnevno u komentarima na portalima i forumima slušate pozive na linč. A ti koji pozivaju na linč i koji bi trebali biti linčovani su – jedni i drugi – žrtve lopovskog korumpiranog sistema. Jer žena spaljena na trgu sela u Gvatemali i njezini razbješnjeli krvnici imaju samo jedno zajedničko lice: lice društvene korupcije i ozakonjene nepravde, rata protiv sirotinje. No, u Gvatemali postoje  ljudi koji se kao građani bore protiv toga i kad izgleda da je uzaludno, mirnim prosvjedovanjem (zvuči naivno, jelda?), pritiskom na institucije (koji su to tek Dudeki!), koristeći svoja građanska i ljudska prava (što je pak to?). To sam želio da saznate, jer vam to mediji nisu rekli. Moji Gvatemalci to zaslužuju da se zna, makar u Hrvatskoj. Znate zašto zaslužuju?
Zato jer kad su im povijesne okolnosti jednostavno naredile da učine nešto, oni su se toga iskreno prihvatili. Ne linča već građanske borbe za ono sutra za koje misle da ga kao dostojanstveni ljudi zaslužuju.

Vrijedno je pamtiti ovu Gvatemalu, a ne Gvatemalu linča. Zajedno su prosvjedovali svi: bijesni ljevičarski studenti, časne setre i franjevci, konzervativna gospoda srednjega sloja, obitelji s djecom, gejevi, umjetnici, učitelji, automehaničari, krovopokrivači te dedeki i bakice. Anti korupcija je ona platforma koja pruža toliko mitologizirano i priželjkivano zajedništvo. A jedne su novine napisale: domoljubni predsjednik Otto Perez ostvario je jedinstvo nacije. Protiv sebe i svojih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala