Foto: Guliver Image / Getty Images

"MJERE štednje će vas upropastiti", upozorio je Europsku uniju valjda po tisućiti put Joseph Stiglitz, sveučilišni profesor na Columbiji i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u novom osvrtu napisanom za Project Syndicate.

Takozvano stezanje remena, koje iz Berlina čitavoj Uniji nameće vlada Angele Merkel, dokazano je imalo štetne posljedice za čitavu europsku ekonomiju. Činjenice koje Stiglitz nabraja su neumoljive: sve zemlje EU na rubu su gospodarske stagnacije, ako ne i nove, treće uzastopne recesije, većina zemalja EU nije još uspjela dosegnuti pretkriznu razinu BDP-a, a zemlje poput Španjolske ili Grčke (pa i Hrvatske, iako je Stiglitz ne spominje kao primjer) upale su u depresiju koja se ogleda u činjenici da je svaka četvrta osoba nezaposlena, te da ova pošast posebno pogađa mlađu populaciju među kojom stopa nezaposlenosti iznosi oko 50 posto.

BDP eurozone je, prema Stiglitzovoj računici, danas 15 posto manji nego što bi bio da se financijska kriza 2008. nije dogodila. Prevedeno u konkretne brojke, to znači da je od početka velike recesije izgubljeno 6,5 bilijuna dolara. Samo ove godine, prema Stiglitzovim kalkulacijama, izgubljeno je čak 1,6 bilijuna dolara. Usporedbe radi, rashodovna strana hrvatskog državnog proračuna za ovu godinu iznosi nešto više od 21 milijarde dolara.

Investicije, koje se pokušavaju potaknuti ulagivanjem krupnom (i najčešće stranom) kapitalu, a koje prizivaju sve države članice EU, ne mogu, prema Stiglitzu, spasiti europsko gospodarstvo. "Države se nadaju da će niže porezne stope za korporacije stimulirati investicije. To je obična glupost. Investicije se ne mogu realizirati zbog nedostatka potražnje, a ne zbog visokih poreza", tvrdi Stiglitz.

Štednja ubija europsko gospodarstvo, ali i demokraciju

"Mjere štednje su podbacile. Ali njihovi zagovornici spremni su proglasiti pobjedu temeljem najtanjeg mogućeg dokaza: gospodarstvo se više ne urušava pa štednja mora funkcionirati! Međutim, ako je to kriterij po kojem ćemo se ravnati, možemo isto tako reći da je skok s ruba litice najbolji način silaska niz planinu", ironičan je Stiglitz.

Neosporno je, međutim, da su činjenice na Stiglitzovoj strani. Njemačka se često uzima kao primjer najstabilnije europske države, a ujedno je i izvorište politike prema kojoj su mjere štednje jedini način izlaska iz krize. No, gospodarski rast čak je i u Njemačkoj nakon 2008. godine toliko usporio da se može otpisati kao praktički nebitan.

"Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija umanjuje europski potencijal za rast. Mladi ljudi koji bi trebali skupljati iskustvo i vještine lišeni su te mogućnosti. Ogromna količina dokaza upućuje na to da mladi ljudi u Europi neće u svom radnom vijeku zaraditi ni približno onu količinu novca koju bi zaradili da su stasali u vremenu prije recesije", piše Stiglitz.

Osim što austeritet kojeg nameće Njemačka utječe na širenje osjećaja beznađa u čitavoj EU, istovremeno dolazi i do slabljenja demokracije, tvrdi Stiglitz. "Kada građani stalno glasaju za promjenu politike - a malo koja politika im je bitnija od one koja utječe na njihov životni standard - a govori im se da se o gospodarskim pitanjima odlučuje negdje drugdje, pate i demokracija i vjera u europski projekt", tvrdi Stiglitz.

Stop privatizaciji

Za primjer Stiglitz uzima Francuze koji su, baš kao i Hrvati, prije tri godine na izborima dali glas navodno socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea. Bilo im je obećano da će vlada povećati poreze najbogatijima, te povećati proračunsku potrošnju kako bi olakšala život najsiromašnijima i time potakla ekonomiju. Rezultat je upravo suprotan: francuska vlada smanjila je stope po kojima porez plaćaju velike korporacije i krenula u rezanje proračunske potrošnje. Francois Hollande danas je zbog toga najnepopularniji predsjednik Francuske otkad postoje istraživanja, ali barem ga kancelarka Merkel zadovoljno tapše po leđima.

Svoj utjecaj Njemačka na sličan način pokušava iskoristiti u Italiji, koju tjera na masovnu privatizaciju. Talijanski premijer Matteo Renzi barem za sada se, piše Stiglitz, tome uspješno odupire "jer ima dovoljno zdravog razuma da shvati kako rasprodaja državne imovine dugotrajno nema previše smisla". Takve odluke, tvrdi Stiglitz, moraju se temeljiti isključivo na tome hoće li građani od njih imati koristi ili neće. A povijest je pokazala da neće.

"Privatizacija mirovinskog sustava se, primjerice, pokazala vrlo skupom u zemljama koje su pribjegle takvom eksperimentu. Američko uglavnom privatizirano zdravstvo je najmanje efikasno u svijetu. Ovo su teška pitanja, ali vrlo je lako dokazati da rasprodaja državne imovine po niskim cijenama nije dobar način da se dugotrajno poboljša financijska snaga države", poručuje Stiglitz.