Ilustracija: Facebook

PODIJELIT ćemo s vama dirljivi Facebook status djevojke po imenu Ana koja je podijelila svoje nesretno obiteljsko iskustvo iz djetinjstva s javnošću. "Da sam tada bila u mogućnosti otići u neku homoseksualnu udomiteljsku obitelj, ne bih dvojila sekunde. Sve, samo da se maknem od dvoje heteroseksualnih nezrelih budala koje ne znaju što bi same sa sobom, a kamoli s djecom koju su rodili", napisala je, među ostalim. Status prenosimo u cijelosti:

Danima me/nas bombardiraju izjavama, filmićima i etiketama ZA i PROTIV i tek sad, neposredno prije spornog referenduma, imam potrebu napisati ono što mi je na duši. U proljeće mi nije ni na kraj pameti bilo da će uopće skupiti dovoljan broj potpisa za referendum, a kamoli da ću se tri dana prije 01.12. uzrujavati jer imam osjećaj da će na kraju biti onako kako žele „uimeobiteljaši“.

Čekali smo mamu da se vrati doma s longetom ili tatu sa šivanja. I tako relativno redovito. I nikad mira. Ali imali smo obitelj. Imali smo mamu i tatu. Sretni smo zbog toga?

Što je njima cilj? Ali ono doista? Da su sve obitelji kao iz kataloga, ali samo izvana? Mama, tata, kćer, sin i labrador Žućo? U paroli „u ime obitelji“ fali jedan jako bitan epitet. SRETNA. Sretna obitelj nije nužno ona koja je matematički, spolno ili socio-ekonomski određena. I sama sam potekla iz obitelji kakvu „uimeobiteljaši“ zagovaraju. Imala sam mamu i tatu, dva brata i nekoliko pasa. Mama i tata su mi, gle čuda, različitog spola, ali to mene kao osobu nije spasilo količine kretenizama u zajednici koju su oni pokušali stvoriti. Jer, eto, našle se dvije tužne duše koje žele imati djecu i udri volju na veselje. Nema ništa lakše nego napraviti djecu, ali imati obitelj i pritom sretnu, e to je već drugi par rukava. Moji roditelji se nisu voljeli, nikad pa ni onda. I to smo osjećali svakim danom sve više i sa sve gorim posljedicama. Njihov brak je izgledao kao reklama za izdržljivost Ikeinog posuđa ili testiranje oštrine noževa, dok su naši vršnjaci izlazili u kina i kazališta mi bismo u piđamama probdjeli noć u policijskoj stanici u Bauerovoj, čekali mamu da se vrati doma s longetom ili tatu sa šivanja. I tako relativno redovito. I nikad mira. Ali imali smo obitelj. Imali smo mamu i tatu. Sretni smo zbog toga?

Ne, nismo. Kad su se napokon rastali, odahnuli smo. Makar samo privremeno. Onda su „u pomoć“ uskočile službe. Centar za socijalni rad i radnici, psiholozi, učitelji i odvjetnici. Ali sve u korist službe, a ne nas djece od 11 i manje godina. Površnost u obavljanju posla socijalnih radnika u našem konkretnom slučaju, osjeti se i dandanas i osjetit će se zauvijek. Isto kao što će se ožiljci u pamćenju osjetiti zauvijek jer za to se ne može otići u Traumu na šivanje. To ne zaraste nikada.

Ne prođe dan, a da ne pomislim: „Kako bi mi bilo da se nisu nikad rastali?“ ili „Kako bi mi bilo da sam imala samo jednog roditelja?“ ili „Kako bi bilo da su se voljeli?“. Ovo zadnje je najteže zamisliti obzirom da doslovno nisam nikad u životu svjedočila poljupcu vlastitih roditelja. Kad razmišljam o homoseksualnim parovima i brakovima, oduvijek sam istog stajališta. Sada samo žešće branim to isto. Tvrdim i tvrdit ću do smrti da bih bila daleko sretnija, ispunjenija i manje potrgana u sadašnjosti da sam imala par roditelja koji su se voljeli (ili jednog sretnog, zadovoljnog i odlučnog roditelja) i koji su htjeli stvoriti sretnu obitelj, a ne samo obitelj. Da, činjenica je da me sve to naučilo mnogočemu i izgradilo ovakvu kakva jesam, ali voljela bih da sam imala djetinjstvo kao i svoji vršnjaci, da ga nisam provela u podrumima, stanicama i hodnicima centara za socijalni rad. Da sam tada bila u mogućnosti otići u neku homoseksualnu udomiteljsku obitelj ne bih dvojila sekunde. Sve, samo da se maknem od dvoje heteroseksualnih nezrelih budala koje ne znaju što bi same sa sobom, a kamoli s djecom koju su rodili.

Prijateljujem s mnogim osobama različite seksualne orijentacije i vjeroispovijesti jer svoje prijatelje biram isključivo prema kriteriju kakvi su prema meni. Nedavno se meni vrlo blizak prijatelj zaručio sa svojim dečkom te planiraju brak. Do tog trenutka nisam nikad razmišljala da on ne može normalno proći ulicom za ruke, da se ne mogu samo ovlaš poljubiti u prolazu bez da se ne osvrću i bez da su u strahu da će im odjednom doletjeti nešto u glavu. Na tu spoznaju sam zasuzila, on je samo slegnuo ramenima, također suznih očiju, i rekao: „Navikneš se.“. Ne, ne želim se naviknuti da kuglom zemaljskom hodaju ljudi kojima smeta tuđa sreća. Jer, ovdje se baš o tome radi. Ne radi se tu ni o vjeri, ni o Bogu, ni o tradiciji ili nekoj drugoj sličnoj floskuli koju možemo čuti ovih dana nego o tome da nekome želiš zlo i tugu. Veliki zagovaratelji obitelji pišu po svojim i tuđim stranicama društvenih mreža da imaju u frižideru šampanjac koji se nadaju otvoriti u nedjelju navečer i citiram: „... nadam se da će mnogi PROTIV tugovati...“. Kako samog sebe pogledaš u ogledalo kad se nadaš da će netko, makar samo jedna osoba biti tužna od ove nedjelje? Kako? Nije mi jasno u kojem to dijelu Biblije piše: „Raduj se tuđoj nesreći“??? Nisam praktični vjernik, ne znam ni što sam kad bolje razmislim, ali pročitala sam koju stranicu Biblije u životu i nisam naišla na takvu rečenicu. Čak štoviše, na gotovo sve što sam naišla reagirala sam suzama i nevjericom jer ono što tamo piše najmanje žive oni koji se svetim riječima najviše busaju u prsa.

Kako nekome može smetati ljubav?

Nije mi jasno kako nekome može smetati što su dvije žene ili dva muškarca odlučili živjeti pod istim krovom, voditi ljubav i biti sretni. Zar je ljudima, u ovim vremenima jedina preokupacija u životu ukinuti nekome mogućnost za sreću i ispunjenje života? Kakvi su to ljudi i zašto ne osjećam tu pripadnost? Jer vjerujem u LJUBAV. I SREĆU. Jer ovo ovdje je kampanja protiv ljubavi ujedinjena u mržnji zakrabuljena u sveto i tradicionalno.

U nedjelju zaokružujem PROTIV iako nisam sigurna hoće li uroditi plodom ali moje biće osjeća nužnost da spriječi ovu nazadnu bitku protiv ljubavi.

U ovoj bitci ispoljile su se i druge preružne stvari na koje gotovo nitko ne obraća pažnju. Na kolektivnu ignoranciju u slučajevima kada se govori da to nije prirodno (od homoseksualnosti pa sve do samohranih roditelja), na nepismenost i ponovno neznanje (pedofil i peder nije isto, riječ pedofil dolazi od dviju starogrčkih riječi παιδός (dijete) i φιλέω (voljeti, ljubiti)), na mržnju („Da Bog da mu djeca oboljela“ i slične odurne i najodurnije izjave)... Gdje? Gdje je normalno željeti nekome zlo samo zato jer zagovara ljubav, sreću i mir?

Kada treba skupiti novac za neko bolesno dijete i obitelj pokažemo da smo ljudi i skupimo, a kad treba ispoštovati bližnjeg svoga napadamo ga kao da je zadnje smeće i izrod bez obzira što za to nemamo nikakav konkretan i utemeljen argument? Nadam se da će 01.12. pobijediti ljubav. Ne homoseksualna ili neka druga, već ljubav prema ljudima, prema životu, prema obitelji, prema zajednici i društvu. Jer jedino tako će nam obitelji biti sretne.