Foto: Privatne fotografije

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine
(Tin Ujević)

> Uspomena na poginulog alpinista na "Vladaru neba": "Krešimir Milas je i ovaj put našao put do vrha"

> Tragična smrt na "Vladaru neba": "Krešimir je osvajao srca svojom srdačnošću i osmijehom"

HRVATSKI alpinist Krešimir Milas poginuo je u nedjelju 27. srpnja kada ga je zatrpala lavina pri usponu na vrh Khan Tengri u Kirgistanu.

Sveta misa i komemoracija kojom će se obitelj i prijatelji oprostiti od Kreše održat će se u utorak 12. kolovoza s početkom u 17 sati, u crkvi sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji (ulica sv. Nikole Tavelića 2).

A što to čovjeka vuče "gore"? Možda ćete razumjeti nakon što pročitate kako je to Krešimir Milas jednom opisao.

Krešimir Milas: Čovjek je tek gore svoj, njemu trebaju brda

Majci koja te u nedjelju navečer dočeka s toplim jelom prepričavaš kako je bilo lijepo, a zapravo smo bili žedni i nismo znali kada ćemo se spustiti.

Partneru na sidrištu kažeš da smo dobri, da ima snage... Daj mi opremu... Idemo dalje... A mišići se grče. Idem dalje, nije mi hladno, a prije dva rastežaja prestao sam osjećati prste. Zagrijat će se. Valjda. Kad se vratimo u dolinu govorimo jedni drugima kako bismo mogli još, nismo došli ni blizu onoga što smo u stanju.

Dođemo na sastanak i prepričavamo kako nam je bilo lijepo u smjeru, a znamo kako smo se bojali. I čekaš vikend da ponovno kreneš u brdo. Kada te partner u sidrištu upita zašto su ti oči crvene, reći ćeš da ti je prašina uletjela u oči. Nećeš reći da te sljedeći cug podsjeća na smjer na koji si se penjao s partnerom koji se nije vratio u dolinu.

Uzimaš opremu i penješ dalje, a prašina iz sjećanja i dalje pada u oči. Spustiš se u dolinu i kažeš sam sebi da si sretan jer si kod auta. Gledaš stijenu na koju si se popeo i razmišljaš o prvenstvenom smjeru koji bi mogao potegnuti.

Sjedaš u auto i voziš tri stotine kilometara izmoren. Ponavljaš sam sebi da si odmoran i kako ste se lijepo penjali. Nekad pomisliš i kako sve to nema smisla. Čemu ići tamo od kuda se prijatelji nikada nisu vratili. Kažeš sam sebi kako ćeš ih tamo naći i da tamo nalaziš sebe. I dok razmišljaš vidiš ploču na kojoj piše "Zagreb". Uživaš u toplom obroku koji je mama skuhala, djevojci pričaš kako ti je žao da niste zajedno proveli vikend.

A kada legneš u mekani i topli krevet kreneš razmišljati. I shvaćaš da je dolina prolazna postaja. Čovjek je tek gore svoj, njemu trebaju brda.