Foto: Shutterstock

KRIŽ ŽIVOTA odlučio je napraviti teološki kružok gdje će četvorica teologa u tri nastavka otvoreno razgovarati o seksu u Crkvi, čistoći i pastoralnoj situaciji. Njihova imena su: Mario Herceg, Boris Jurić, Ivan Novak i Nikola Horvat.

Pitanje seksa i seksualnosti u Crkvi je vrlo zamršeno. Mnogo je toga napisano, a još više je toga postalo nepisano pravilo, običaj. Jedni se pozivaju na Krista, drugi na Pavla, treći na učiteljstvo i koncile koji su se redali jedni za drugima. Stoga, ne bi bilo loše da ovaj razgovor započnemo vraćanjem u povijest. Gdje su izvori seksualnosti i govora o seksualnosti u Crkvi, u kojem su obujmu ti govori bili objektivni i u kojem je to pravcu išlo s obzirom na skrupulozno židovsko zaleđe kršćanstva?

Ivan Novak:

Nama danas to zaleđe izgleda i više no skrupulozno, moglo bi ga se nazvati mazohističkim. Sjetimo se samo odredaba iz knjige Ponovljenog zakona o kamenovanju zbog predbračnih odnosa, o otkupu tuđe zaručnice, o ženama kao ratnom plijenu, noćnoj poluciji nakon koje treba zakopati “nečist“, o prisilnoj ženidbi bratove udovice… I sjetimo se da je, po Mateju, Isus rekao kako se ni jedan potezić Zakona ne smije ukinuti. I zacijelo bi za Isusove židovske suvremenike današnji nauk Crkve bio raskalašeni liberalizam u kojem se religija odrekla vlasti da fizički kažnjava prijestupnike. No, to su paradoksi u koje nas dovodi nepoznavanje hermeneutike, a njima su mnogi tzv. apologeti danas zarobljeni. Nužna je stoga kontekstualizacija. Zašto je Stari zavjet pun skandaloznih moralnih odredaba? Zato jer su one bile korisne za preživljavanje jednom nomadskom bliskoistočnom narodu koji je isprva živio u negostoljubivoj pustinji, a zatim kroz brojne ratove osvajao i gubio posjede u Kanaanu. Jednako je tako poligamija bila korisna za zbrinjavanje udovica poginulih boraca iz arapskih plemena koje je ujedinio islam. Tako i sudanski diktator Omar al-Bashir već petnaestak godina potiče poligamiju kako bi povećao populaciju. Budizam pak nastaje u Indiji kada se javila potreba za asketskom protutežom snažnom naglašavanju osjetila koje obilježava hinduizam. Dakle, religijsko poimanje seksualnosti snažno je vezano uz potrebe vremena. Po meni je stoga temeljno pitanje koje si Crkva mora postaviti: koje su potrebe sadašnjeg vremena, kako u ovim okolnostima zaštititi čovjeka od ugroženosti kojima je izložen.

Nikola Horvat:

Moje je mišljenje da je osnovni problem krivi pristup hermeneutici Svetoga Pisma, a osobito u pitanjima seksualnosti. Dok, mnogi bibličari i općenito teolozi vješto barataju u egzegetskim pojašnjenjima, primjerice, Knjige Postanka, s druge strane svaku kvačicu morala i govora o seksualnost uzimaju doslovno. I iako je dobar dio Knjige Postanka egzegetski omeđen dogmatskim govorom stručnjaci su uspjeli naći načina kako pomiriti zdrav razum i znanstvena iznašašća s teologijom i Biblijom. Nasuprot tome, iako govor o seksualnost nigdje nije omeđen dogmama, seksualnost se u najvećoj mjeri od strane katoličkih teologa uzima strogo u duhu legalizma bez trunke osjećaja za znanstveni izazov, doslovno i bez nakane za bilo kakvom promjenom. Zašto je to tako je vrlo sofisticirano pitanje, a da se takav način provlačio Crkvom dvije tisuće godina to je činjenica.

Mario Herceg:

Ne bih htio zvučati kao nepopravljivi strukturalist, ali kada govorimo o hermeneutici seksualnosti, tj. problemu čitanja i nerazumijevanja, meni izgleda da je glavna boljka u tome što određeni teolozi danas ne mogu rekonstruirati mrežu odnosa u kojima se seksualnost nalazi. Dakle, povijesno gledano, seksualne odredbe stajale su vrlo blisko odredbama o čistoći kao i odredbama o (među)etničkim odnosima. Seksualnost je, prema tome, primala i svoje značenje (meaning) i svoj značaj (significance) upravo u toj bliskoj mreži. Pitanje osobnog ispunjenja ili pak romantičnog odnosa bilo je ipak znatno udaljenije od tog centra (ne kažem da nije postojalo, ali zasigurno nije bilo prva asocijacija koja bi predmodernom čovjeku pala na um kada bi se govorilo o braku ili seksualnosti).

Brak i seksualnost su dakako stajali iznimno blisko, a pitanje braka je opet bilo vrlo usko vezano uz pitanje preživljavanja – kako fizičkog preživljavanja pojedinca/pojedinke, tako i duhovnog preživljavanja individue i naroda kroz potomstvo. Istina je da se ta matrica u vrijeme prve Crkve bitno mijenja i brak se zasigurno pomiče iz centra religijske svijesti prema periferiji. Ono što postaje najvažnije je radikalno shvaćanje prolaznosti svega zemaljskog, pa tako i institucije braka. Kršćanstvo u isto vrijeme dekonstruira do tad snažnu razdjelnicu koja je štitila etničku čistoću – nema više Židova i Grka, te se javlja zapravo radikalna promjena svijesti i svjetonazora. To međutim donosi i nove izazove – kako u tako “pomiješanom” svijetu sačuvati specifičnosti, tj. kako biti relevantan a ne izgubiti identitet. Jednako tako, prva Crkva se suočava i s “unutarnjim” neprijateljem, gnosticizmom, u kojemu jedne struje propovjedaju zabranu svake prokreacije (Tacijan, Marcion), dok druge struje propovijedaju libertanijanizam ali uklanjajući svaku vezu između seksualnosti i prokreacije (Valentijan).

U tom kontekstu se razvija i učenje Klementa Aleksandrijskog koji je tumačio da seksualnost nalazi pravu mjeru u braku i da je prokreacija sudjelovanje u Božjem planu. Ne treba zaboraviti niti kasniju Augustinovu teologiju kojom u kontekst govora o ljubavi/seksualnosti dolazi još jedna snažna teološka tema, a to je tema ističnog grijeha i grijeha kao takvog. Uzelo bi previše vremena za analizu čitave povijesti kršćanske teologije seksualnosti, međutim ono što želim reći jest da se ta teologija uvijek treba promatrati i kao govor i kao odgovor, dakle kao mreža odnosa. Problem koji rade mnogi teolozi danas je što ponavljaju frazu “kako bijaše na početku tako i sada i vazda” u kontekstu učenja o seksualnosti. Ironija je što je to dio molitve Slava Ocu koja govori o nepromjenjivom Trojstvu, a ne o specifičnom teološkom učenju.

Time zapravo ne uviđaju koliko je takav govor o nepromjenjivosti paradoksalan jer je njihov mentalni sustav bitno drugačiji. Ako slušate moralne propovijedi ili čitate tekstove o seksualnosti primijetit ćete da je pitanje preljuba danas postalo gotovo marginalno. Podsjećam da je upravo to pitanje u starozavjetnom vremenu bilo krucijalno. Jednako tako je pitanje “preživljavanja” danas pomaknuto toliko daleko u svijesti suvremenih ljudi da ga se vrlo rijetko (ako ikad) dovodi u vezu sa seksualnosti. Ista stvar je s pitanjem “čistoće” koje je potpuno nestalo iz tog konteksta, baš kao i problem gnoze. No izgleda da prijespomenuti teolozi uopće to ne uviđaju te i dalje ponavljaju jedne te iste fraze kojima teologiju zapravo svode upravo na frazu, a ne na odgovor. Stoga pitanje koje mene muči je sljedeće: koliko je današnji službeni katolički nauk o kontracepciji odgovor na današnja pitanja, a koliko je on još uvijek odgovor na gnozu ili katarizam? Drugi krucijalni problem teološke svijesti je upravo ideja promjene koja se stoljećima shvaća gotovo kao velika zvijer Apokalipse koja će sa svojih sedam glava proždrijeti čitav nauk ako joj se ne odupremo.

To u praksi rezultira time da se s vremena na vrijeme ipak žele uvesti neke promjene (jer postaju evidentne), ali samo ako se te promjene prezentiraju na način da one uopće nisu promjene. Primjerice, dopušteno je prirodno planiranje obitelji, ali samo zato što ono, kako kažu, uopće nije usmjereno protiv začeća jer Bog može i u neplodnim danima dopustiti začeće ako želi. (Nastranu to da Bog može i od kamenja napraviti djecu Abrahamovu ako želi). Dakle, dopušteno je planiranje samo ako ono uopće nije planiranje. To meni zapravo više zvuči kao arijanizam u kojemu je Isus bog samo ako nije Bog, neko na istinski katolički nauk koji je svjestan materijalnosti i težine svijeta.

U takvim “promjenama” kao da se želi pod svaku cijenu zadržati jedan Ptolomejski sustav tako da se kaže da je Kopernikanski sustav zapravo oduvijek u svojoj srži bio Ptolomejski sustav pa se ništa bitno nije ni promijenilo (jer i Zemlja i Sunce su još uvijek tu). A promijenilo se zapravo ono temeljno, a to je pozicija u mreži odnosa, i to nikako da se konačno uvidi i prihvati. (Ove kritike se dakako ne odnose na sve teologe jer već dugo i u Katoličkoj Crkvi postoji snažna struja mišljenja koja je iznimno svjesna kontekstulanosti problema. Pokojni Bernhard Häring je možda najbolji primjer.)

Boris Jurić:

S obzirom na sve rečeno unutar postavljanja ovoga problema, pokušat ću sumirati ono što ste svi dosad izrekli, iskazujući pritom i ono što smatram vrlo važnim istaknuti s obzirom na ovo pitanje “povijesti“. Nesumnjivo je važna uloga hermeneutike i svega što ona podrazumijeva, bila to vremenska uvjetovanost ili čitava mreža isprepletenih pozadina koje su uvjetovale razumijevanje seksualnosti unutar korpusa biblijskih knjiga pa prema tome i biblijskog naslijeđa kroz kršćanstvo.

Ja bih još želio ukratko dodati jednu stvar upravo polazeći od gore rečenoga. Ono što smatramo vraćanjem u povijest kako bismo našu temu postavili na ispravnim temeljima, zapravo je dugo povijesno razdoblje unutar kojeg je biblijsko razmišljanje o seksualnosti i nastalo. I jer povijest nije jednolična ili nepokretna, pa samim time ni mrtva, nemoguće je zauzeti samo jedan stav koji bi se ideološki branilo u svim povijesnim kontekstualizacijama – kao po šablonu.

Što to točno znači? – Naime, židovski svetopisamski kanon ne poznaje ono što bismo danas označili dogmom, stavom koji se u nepromijenoj formi proteže kroz dugo povijesno razdoblje. Tako se primjerice umnogome razlikuju stajališta koja nam donosi Ponovljeni zakonik i Pjesma nad pjesmama. Dakako da se ovdje ne radi o istoj vrsti teksta jer prvi je legislativni a drugi pjesnički/mudrosni. No, ostaje činjenica da oba teksta pripadaju jednom narodu i njegovoj vjeri. Kolega Novak je između ostalog spomenuo odredbe o kamenovanju zbog predbračnih odnosa koje su opisane u Ponovljenom zakoniku pa ću se i ja zadržati na tom primjeru. Naspram tako snažne moralističke odredbe koja je stavljena pred vjernički narod, nekoliko stoljeća kasnije, u knjizi Pjesme nad pjesmama vidljiv je stav (koji se otkriva ispod teološke prašine stvorene svođenjem na alegorijsko tumačenje teksta) koji posve drukčije vrednuje ljudske odnose ljubavi i seksualnosti. Naime, u snažnim slikama iz svakodnevice opisana je ljubav koja ne podrazumijeva brak (dakle predbračna), seksualnost koja nije uokvirena moralističkim odredbama, ljubavnike koji slobodno izražavaju vlastiti eros i – da bi poruka bila snažnija – promatraju ga u svjetlu cjeline ljudske ljubavi, dakle neizdvojenog u područje puke osjetilnosti (što je ušlo u Bibliju pod utjecajem grčke misli). Zašto se jedan ovakav stav također našao u svetoj knjizi židova, pa onda i kršćana, nipošto nije nevažno. Kada usporedimo dva navedena stava, oni su u proturječju, međusobno se suprotstavljaju, ali i jedan i drugi su važni jer su dio povijesti biblijskog razumijevanja ljudske seksualnosti.

Prema tome, vidljivo je kako biblijska povijest doista jest povijest – pokretna, promjenjiva i višeslojna, pa time i vrlo živa. A to znači sljedeće: nemoguće je zauzeti jedan stav koji bi se mogao obraniti pred cjelokupnom ljudskom poviješću. To uvelike osiromašuje, ne samo biblijsku raznolikost i bogatstvo razumijevanja nego i naše kršćansko poimanje seksualnosti koje – povijesno opterećeno – stoji pred nužnom reformom. Važno je stoga imati na umu da svako naše suvremeno bavljenje i razmišljanje o problemu seksualnosti (ali i drugih tema) nužno mora imati pogled unatrag, ali ne u smislu rekonstrukcije nekog izdvojenog mišljenja nego pogled na izvore koji – kako smo to ukratko pokazali – nipošto nisu jednolični, uniformirani i isključivi.

Crkva kroz povijest nije bila vična u kontekstualizaciji. Kao da je, kada je u pitanju seksualni moral, češće sputavala nego oslobađala ljude. Kakvo je bilo stanje s Drugim Vatikanskim?

Nikola Horvat:

U modernijim vremenima čovjek se počeo religijski, a onda i seksualno emancipirati, a na promjene nespremna Crkva još je malo zaoštrila retoriku i dosljedno anti-modernističkim zakletvama i strujanjima, te u strahu od gubitka kontrole osudila sva iznašašća suvremenog svijeta. Tek sa spomenutim Drugim Vatikanumom Crkva se pomalo otvara modernim pitanjima, ali kada su na dnevni red trebala doći pitanja seksualnosti, celibata i ostalih škakljivih tema Pavao VI. čvrstom rukom preuzima inicijativu i mijenja vjetrove promjena. Izvrstan, čak štoviše – bolan, primjer je pitanje kontrole rađanja.

Papa Pavao VI. je osnovao grupu koja je imala za zadaću uvidjeti probleme oko toga pitanja. Većina izvješća koje je primio su afirmativno govorila o kontraceptivnim sredstvima i nisu uviđali razlike između kemijskih i mehaničkih kontraceptiva. Većina teologa u komisiji, kao i ostalih stručnjaka iz medicine, ekonomije i sociologije podupirali su ideju o promjeni crkvenog učenja po tim pitanjima. Ipak, prihvaćeno je izvješće manjine članova oformljene grupe te je ozakonjeno u vidu enciklike koja je izašla dvije godine nakon i utvrdila koncept crkvenog nereformljivog nauka. Ovakva je odluka donešena u strahu od gubitka prava na moralno vodstvo, te u strahu od gubitka crkvene kontrole nad zloporabom seksualnosti od strane vjernika.

Ivan Novak:

Najčudnije u tom dokumentu je razlikovanje prirodne i umjetne kontracepcije. Dopušteno je koristiti tzv. Billingsovu metodu, ali su zabranjena tehnologijom stvorena sredstva poput prezervativa. To sve skupa podsjeća na Amiše koji zemlju obrađuju konjima umjesto traktorima, a u kućama koriste svijeće jer odbijaju struju. Pokojni bečki kardinal Franz König tu je podjelu na prirodno i umjetno nazvao običnim zavaravajućim trikom. Amerikanci su na tu temu radili dosta istraživanja. U godini izdavanja Humanae Vitae svaka druga žena fertilne dobi koja je redovito išla u crkvu koristila je umjetnu kontracepciju. Desetak godina kasnije 83% katolika je tvrdilo da se ne slaže s učenjem Enciklike, a 2000. godine je 80% katolika u Americi vjerovalo da osoba može biti dobar katolik bez da slijedi Crkvena učenja o kontroli začeća. Danas je 97% katoličkih žena starijih od 18 godina koristilo zabranjene metode kontracepcije, što je isti postotak kao u općoj populaciji. Istraživanja u dominantno katoličkim zemljama su pokazala slične brojke, pa tako u Španjolskoj, Francuskoj, Meksiku i Brazilu između 60 i 70% osoba u braku koristi umjetnu kontracepciju. Riječ je, dakle, o pitanju kod kojeg postoji sensus fidelium jasniji nego kod malo kojeg drugog. Nisu naivni bili naši biskupi kad su odbijali provesti vatikansku anketu pred Sinodu o obitelji.

Nikola Horvat:

Da, to što kolega Novak govori je nadasve zanimljivo. Nereformljivi nauk o grešnim kontraceptivima, kakvoga je donijela spomenuta enciklika, smatram prilično licemjernim, ali i opasnim jer kao što možemo vidjeti ovih dana Sinoda o obitelji je obnovila nauk Pavla VI. i potvrdila da je korištenje kontraceptiva grešno. Dakle, s jedne strane je planiranje obitelji i ometanje tzv. Božjeg plana sasvim uobičajeno, a s druge strane, planiram li obitelj kontraceptivnim sredstvima automatski prelazim u grijeh, štoviše izostaje i ljubav iz mog bračnog života. To je licemjerna rabota i manipulacija.

U razgovoru s jednim ginekologom čuo sam gdje kaže da su prirodne metode planiranja obitelji zapravo izvrsna stvar u jednom slučaju – ako žena želi ostati trudna. Za sprječavanje trudnoće te metode nisu dovoljno pouzdane iz više razloga – prvo, ciklus žene nije stalan i podložan je vanjskim utjecajima, poput stresa; drugo, mnoge žene nemaju dovoljno obrazovanja i sposobnosti same procjenjivati i pratiti promjene na svome tijelu koje im ukazuju na moguće plodne dane; i treće, apstinencija za vrijeme plodnih dana je u mnogim slučajevima gdje su muž i žena fizički razdvojeni zbog posla ili nečega drugoga posve nemoguća, ali i u regularnim slučajevima užurbanog i stresnog života gdje je spolno rasterećenje zapravo psihički, ali i fizički spasonosno.

Mario Herceg:

Da, slažem se, upravo se tu jasno vidi ono o čemu sam na početku govorio – promjena je dopuštena tek ako se pokaže da se uopće ne radi o promjeni. I to rezultira raznim misaonim igrama u kojima se dva čina s jednakim motivom (izostanak začeća) žele prikazati kao moralno potpuno različiti. Što se tiče Drugog vatikanskog koncila, to je od početka do kraja bio sudar magnetskih sila, tj. dvaju struja, jedne progresivne a druge konzervativne (te mnoštvo onih u sredini). Ako se tekstovi pažljivo studiraju vidi se da se promjene moraju čitati iz onih malih ključnih rečenica i detalja. Vjerujem da je čak i teolozima pri prvom čitanju zapravo teško uvidjeti u čemu su stvarne promjene u odnosu na prethodne koncile. Ilustracija svega toga je prava dogmatska bitka koja se od Koncila pa do danas vodi oko samo jedne riječi u Lumen Gentiumu – “subsistit”. Iako je Koncil imao namjeru biti pastoralni, mislim da njegovi tekstovi običnim vjernicima nisu ni pretjerano interesantni ni razumljivi. Još veća bitka je nastala nakon Koncila upravo oko njegova tumačenja, odnosno prava na čitanje i inspiraciju određenim ključnim rečenicama koje su davale nadu da se stvari ipak mijenjaju nabolje.

S druge strane, konzervativne grupe su shvatile kao svoju postkoncilsku misiju upravo “kontrolu štete”, tj. ulagali su ogromne energije da zaustave ono što su vidjeli kao krivi duh. Ne treba zanemariti pritisak koje takve grupe vrše. U tom smislu nemam nikakve iluziju ni od trenutne biskupske sinode jer se tu događa gotovo isti proces – postoji određeni broj biskupa koji je vrlo svjestan teškog stanja u društvu i posljedica koje nesenzitivna teologija izaziva. S druge strane, neprestano čujemo reakcije “konzervativnih” krugova koji žele reći da se ništa bitno nije promijenilo. Vjerujem da ćemo na kraju opet imati jedan redundantan tekst čiji je najveći dio posvećen ponavljanju ranijih učenja dok će se promjene morati čitati iz nekoliko ključnih riječi ili rečenica. Iskreno, čini mi se da su puno više efekta proizvele određene papine izjave i potezi koje su postale pravi kulturni simboli koje pokazuju osjetljivost za posebnost osobnih sudbina.

Boris Jurić:

Drugi Vatikanum je najavio velike promjene u Crkvi. Sve ih se označilo jednim nazivom: podanašnjenje. Mnoga goruća crkvena pitanja doista i jesu otvorena; neka pak svjesno nisu, a neka su posve nejasna. U pitanju odgovornog roditeljstva Koncil se čak izjasnio kontradiktorno. Naime, u članku 50. dokumenta “Gaudium et spes“ potvrđuje se odgovorno roditeljstvo, a u članku 51. njegovo osporavanje s uputom na encikliku iz 1930. “Casti connubii“ u kojoj se svaki oblik kontracepcije proglašava smrtnim grijehom. Sve će to kasnije kulminirati papinskom ‘enciklikom o piluli’ – kako se popularno zvalo encikliku Humanae vitae. Ona je izazvala veliko ogorčenje i nepovjerenje u Katoličku crkvu što je pokrenulo pravi otpor odozdo, od kršćana koji su imali najjasnije uvide i iskustvo tih problema.

Prema tome, Vatikanski koncil, unatoč prvotnom zanosu za reformama, nije uspio odgovoriti na zahtjeve vremena. Mnoga su se pitanja – zbog nenadvladanog straha prema sekularnom svijetu – samo dodatno zaoštrila, a pitanje seksualnosti jedno je od njih. To zaoštravanje u ideološkom obliku dovelo je do toga da su mnoge teme u Crkvi i danas zapečaćene, čak izdvojene iz povijesti. Stoga u Crkvi sve manje možemo govoriti o razvoju i kontekstualizaciji pitanja jer zatvaranjem pred izazovima ne dopuštamo kritiku vremena koja ima snagu učiniti ju živom.

…slijedi nastavak…

Preneseno uz dozvolu s: Križ života