IAKO JE zadnjih nekoliko dana glavna tema u svjetskim medijima, a zadnjih 20 godina redovito spominjan, Afganistan je većini ljudi nepoznanica.

Ono što znaju je oblikovano vijestima o toj državi zadnja dva desetljeća, o svrgavanju talibana i borbi protiv njih. Uglavnom se stvorio dojam da se radi o zabačenoj državi izvan granica civiliziranog svijeta u kojoj se život odvija kao u srednjem vijeku. 

Afganistan ima prošlost koja je često bila presudna po sudbinu svijeta 

I to je istina u zadnjih nekoliko desetljeća, ali priča o Afganistanu skriva jako daleku, turbulentnu i često po sudbinu svijeta presudnu prošlost. 

Jedna od zanimljivijih epizoda u povijesti Afganistana je period Grčko-Baktrijskog kraljevstva, nastalog nakon smrti Aleksandra Velikog. Iako je u povijesnim terminima trajalo relativno kratko, manje od 160 godina, korjenito je promijenilo ne samo kulture Istoka nego i Zapada. Grčko-Baktrijsko kraljevstvo je bilo čudan miks grčke kulture i umjetnosti s kulturom starosjedilaca te utjecajima iz Indije, primarno preko budizma. Današnji veliki kipovi Bude, po čemu je budistička umjetnost prepoznatljiva, nastali su pod utjecajem grčkih kipara Grčko-Baktrijskog kraljevstva. Prije toga je budistička umjetnost prikazivala isključivo dijelove tijela Bude (dlan, stopalo...) ili prizore iz prirode.

Današnji budizam je umjetnički određen kratkotrajnim utjecajem kipara iz antičke Grčke koji su došli za vojskama Aleksandra Velikog i nastanili se na područje današnjeg Afganistana. Vojske Grčko-Baktrijskog kraljevstva su bile čudan miks teško oklopljenih grčkih hoplita, nomadske lake konjice i bojnih slonova iz Indije. Arhitektura je bila prepoznatljivo helenističkog stila s istočnjačkim elementima. Helenistička arhitektura i umjetnost su stoljećima kasnije utjecale na kasnija carstva, ne samo na području današnjeg Afganistana nego i Indije. Ako se igdje ostvario san Aleksandra Velikog o ujedinjenju Istoka i Zapada, to je bilo Grčko-Baktrijsko kraljevstvo.

Nadimak "groblje carstava" ne dobiva se olako

Nadimak Afganistana, koji glasi "groblje carstava", ne dobiva se olako. SAD je samo zadnji u nizu imperija koji su, s različitom razinom neuspjeha, pokušali kontrolirati to područje. I kao svi prije njih, bili su neuspješni unatoč uloženom vremenu od 20 godina, milijardama dolara, političkim i vojnim nastojanjima. Prije SAD-a u Afganistanu se slomila moć SSSR-a, koji je tamo ratovao praktički sve do svog kraja.

Smatra se da je Afganistan dobrim dijelom i doveo do raspada SSSR-a ili ga bar ubrzao. S obzirom na to da su Sovjeti u Afganistanu izgubili 25.000 vojnika u deset godina, pri čemu manje od 3000 žrtava SAD-a (5000 s plaćenicima) u dvadeset godina izgleda kao malo intenzivnija vojna vježba, a ne pravi rat, i s obzirom na to da su gospodarski ispraznili ionako umiruće gospodarstvo SSSR-a 80-ih (desetljeće u kojem se rat odvijao), teza o Afganistanu kao grobaru SSSR-a nije toliko pretjerana. 

Britanci su tri puta ratovali u Afganistanu, svaki put neuspješno

Britansko Carstvo je čak tri puta ratovalo u Afganistanu, svaki put neuspješno. U prvome su 1839. osvojili Kabul da uspostave marionetsku vlast, a grad su izgubili i pri povlačenju u Indiju gotovo su potpuno uništeni, da bi se vratili i uništili dio Kabula za osvetu, nakon čega se opet povlače. U drugom ratu, koji je počeo 1878., bili su potpuno uspješni, ali su morali dva puta intervenirati jer su se Afganistanci brzo pobunili protiv nametnute vlasti. No taj rat je ipak bio geopolitički uspjeh za Britansko Carstvo, a i danas se na karti vidi njegova posljedica.

Kada se pozornije pogledaju današnje granice Afganistana, može se vidjeti da graniči s Kinom preko uskog koridora. Taj koridor je nastao upravo kao rezultat Drugog Anglo-Afganistanskog rata, na kraju kojeg je Britansko Carstvo prisililo Afganistan da preuzme koridor Wakhan i time odsiječe granicu Britanske Indije s Ruskim Carstvom. Istu strategiju je koristila Dubrovačka Republika u slučaju Neuma, koji je predala Osmanskom Carstvu da se teritorijalno odvoji od Venecije. U trećem ratu, odmah nakon završetka 1. svjetskog rata, Afganistan je napao Britansku Indiju i pobjedom osigurao nezavisnost prilikom određivanja vanjske politike. Taj dan se danas u Afganistanu obilježava kao Dan nezavisnosti. 

Kako su bili tako uspješni u otporu kolonizatorima?

Afganistan su carstva tijekom povijesti "voljela". Prije Britanskog kroz povijest su se razmjenjivala razna carstva koja su pokušavala zavladati tim područjem; Mogulsko, Mongolsko, Timuridsko, razna perzijska, Rašidunski Kalifat itd. No kontrola nad osvojenim područjem je uvijek bila slaba uz konstantni otpor domicilnog stanovništva. 

Kako je stanovništvo Afganistana bilo uvijek tako uspješno u otporu prema kolonizatorima i zašto uopće pruža toliki otpor prema osvajačima dok je povijest puna naroda i kultura koje se brzo asimiliraju?

Jedna teorija kaže da je za to odgovorna geografija. Radi se o teško prohodnom planinskom području s bezbroj kanjona i dolina. Jednostavno je teško držati kontrolu nad takvim terenom, posebno kada on čini većinu države. Relativno je lako osigurati otpor gerilskim ratovanjem, a za održati kontrolu treba posvetiti veliku vojnu moć uz visoke financijske izdatke.

Carstvima se jednostavno nije isplatilo uložiti toliko veliki napor, vojsku i financije da bi držali pod kontrolom planinski teren u kojem ne postoji središnja vlast, nego svaka dolina ima posebno pleme koje je uglavnom samostalno od ostalih plemena. Neki prije, neki kasnije, svi bi na kraju to shvatili. Posebno ako bi nastao gerilski otpor koji je bilo nemoguće kontrolirati jer nije imao čvrstu hijerarhiju, nego se radilo o slabo povezanoj konfederaciji raznih plemena. Organizirane vojske jednostavno ne mogu efikasno kontrolirati teritorij u takvim situacijama, odnosno mogu, ali uz visoke troškove. 

Važnost planina

Planinske regije u cijelom svijetu stvaraju tip ljudi koji pruža veliki otpor vanjskim utjecajima iako su većinom društva na tim područjima fragmentirana. Jedan psihološki pristup toj činjenici tvrdi da sama konfiguracija terena stvara različiti tip ljudi i društva. Prema toj teoriji sami planinski teren stvara psihološke barijere koje su samo manifestacija fizičkih barijera. Lakše je tvrditi da je tvoje pleme drugačije od drugog plemena ako između vas stoji visoka neprohodna planina. Sama komunikacija i razmjena tada postaju jako teške, što znači manje kontakata i suradnje.

Zbog toga su društva u planinskim regijama diljem svijeta jako fragmentirana, a može ih ujediniti samo otpor prema stranom utjecaju (izvan regije). U Afganistanu se radi o velikom broju plemena koja su u većini stvari potpuno samostalna, stalno se sukobljavaju, a bilo kakva razmjena između njih je otežana. Ustvari se radi o slabo povezanoj plemenskoj konfederaciji.

Geografija kao sudbina

Slična pojava, u različitom intenzitetu, povijesno se može vidjeti na Kavkazu, Škotskom gorju, Balkanu itd. U Afganistanu je taj fenomen toliko duboko ukorijenjen da se same kuće grade da mogu poslužiti kao male utvrde, "qalat", ne samo u slučaju međusobnih plemenskih borbi nego i u slučaju otpora stranoj vojnoj sili. 

Geografija je sudbina, bar u slučaju Afganistana. Sami geografski položaj i konfiguracija terena su očito dobrim dijelom odredili povijesni put regije te stanovništva u njoj. Teško je tvrditi drugačije jer je skoro svako regionalno ili globalno carstvo pokušalo kontrolirati Afganistan, što je dodatno otežalo bilo kakav civilizacijski razvoj.

Afganistan je zemlja prokleta samom svojom pozicijom i konfiguracijom. To stvara zanimljivu, ali nasilnu i kaotičnu povijest. Mobilizacija oko radikalne ideologije, kao što je talibansko tumačenje islama, nažalost je obrambeni mehanizam zemlje izmučene nasilnom poviješću.