NIJE bilo teško pogoditi što će se desiti nakon sahrane crnogorskog mitropolita Amfilohija i ogromne mase ljudi koji ne drže razmak, ne nose maske te ljube preminulog.

O epidemiološkoj katastrofi jasno svjedoče i brojke – od 1. do 19. 11. broj zaraženih u Crnoj Gori (zemlji od 630 tisuća stanovnika) povećao se s nepunih 19 na 30 tisuća.

Liturgiju za Amfilohija držao je 90-godišnji patrijarh Irinej i ubrzo je i on postao lakim plijenom opasnog virusa. Očekuje nas i njegova sahrana, samo sada ne u Podgorici, nego u deseterostruko većem Beogradu.

Kratkovidni Sinod SPC-a

Amfilohije i Irinej tek su najpoznatije pravoslavne žrtve koronavirusa. Upravo dok ovo pišem stigla je vijest da je preminuo razvlašteni ("raščinjeni") kosovski episkop Artemije. Bolestan je i u lošem stanju episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, a u bolnici su i grčki patrijarh Jeronim, te albanski Anastasije.

Više nitko ne može reći da pravoslavci jednostavno nemaju sreće. 

Ova sadašnja katastrofa mogla se naslutiti i iz priopćenja Sinoda Srpske pravoslavne crkve iz ožujka ove godine, kad je tek počeo prvi val pandemije. Već tada je bilo pokrenuto pitanje uzimanje pričešća iz zajedničke žličice, a Sinod je, glumeći ekspertno epidemiološko tijelo, zauzeo stav da to nije kršenje protupandemijskih mjera te da se ionako nitko ne pričešćuje prisilno nego dragovoljno.

Pa, ako je dragovoljno, molim, izvolite svi iz jedne žličice. Što bi moglo krenuti po zlu?

Istini za volju, treba priznati da su se čuli i drugačiji glasovi – eparhija zahumsko-hercegovačka podsjetila je da se u prvom mileniju nije koristila nikakva žličica, nego se vjerniku u ruku davao komadić kruha s kapljicom svetog vina. 

Svejedno, većina Pravoslavne crkve ostala je vjerna svojoj tradiciji, zauzet je vrlo labav odnos prema koroni – i to se sada vraća kao bumerang i vladikama i episkopima (koji inače ne uzimaju pričešće iz žličice).

Svi svećenici na udaru

Nije se korona, dakako, okomila samo na pravoslavce nego je revno koristila prigodu svakog masovnijeg okupljanja. Imali smo u Katoličkoj crkvi izbijanja epidemije u samostanima i na misama, od Đakova do Sinja. Negdje se nije dovoljno pazilo, negdje je bilo tvrdoglavog inzistiranja na okupljanju velikog broja ljudi u zatvorenom prostoru, a prokleti virus jednostavno koristi i najmanju prigodu da se dalje proširi.

Svećenici su i inače osobe s brojnim kontaktima. Možda ćemo na kraju ove krize imati i potpuniju statistiku, a mene ne bi začudilo da broj oboljelih i umrlih svećenika postotno bude veći nego kod obične populacije. Svejedno, Crkva u Hrvatskoj i dalje inzistira na misama, čak i kad se sve ostalo zatvara, vjerojatno misleći kako će ih korona nekako magično zaobići. 

Kod korone – kao, napokon, ni kod koje druge bolesti – nema puno vajde od molitve i liturgije. Dok se ne počne s cijepljenjem – ili ne pronađe neki dobar lijek – i dalje vrijede samo mjere držanja razmaka, pranja ruku, nošenja maske. Ni one nisu neprobojna brana, ali njihovo nepoštivanje, crkvenjački rečeno, otvaraju vrata pakla. 

"Tko se čuva..."

Teologija na Zapadu odavno je doživjela neku racionalizaciju. Da sad ne udavim čitatelje srednjovjekovnim raspravama o odnosu vjere i razuma, načelno je prihvaćen stav da se o ovozemaljskim stvarima odlučuje na temelju razuma, dok se vjera koristi u prosuđivanju o nadzemaljskoj realnosti. 

Ne skrivam svoj ateistički stav o nepostojanju bilo kakve nadzemaljske realnosti, no ipak dobro znam da će veliki broj ljudi i dalje vjerovati u neku duhovnu dimenziju. Stoga nikada i ne tražim da prestanu vjerovati, nego prije svega da prestanu vjerom ići protiv razuma. 

Reći da korištenje jedne žličice za pričešće nije kršenje mjera protiv koronavirusa isto je kao i reći da vožnja bez kočnica nije kršenje prometnih propisa. Kako biste gledali na čovjeka koji sjedne u neispravan auto i krene po skliskoj cesti voziti 200 na sat uz opravdanje da njega Bog čuva? "Tko se čuva, i Bog ga čuva", glasi jedna od narodnih mudrosti, koja bi, čini se, dobro došla i crkvenim vođama. 

Za razliku od Zapada, pravoslavni Istok uglavnom je utonuo u mistiku i tradiciju, uloga je razuma marginalizirana, pa se može lako dogoditi da vjera udari izravno i na temeljnu razboritost. Uporaba zajedničke žličice, posebno u zadnje vrijeme, kad smo dobro upoznali svijet mikroorganizama, naprosto je bezumna, kakva god duga tradicija stajala iza nje.

Imaju li pravoslavci petlju?

Vodstvo Srpske pravoslavne crkve sada se nalazi u jednoj iznimno bezveznoj situaciji – ako misle poštovati svoju tradiciju i nacionalni naboj, u Beogradu će se u Hramu Svetog Save i oko njega (u čijoj bi kripti trebao biti pokopan Irinej) okupiti deseci, ako ne i stotine tisuća ljudi. Premda je riječ o monumentalnom zdanju, ono će biti nedostatno da primi sve koji bi se htjeli oprostiti od patrijarha. 

Neviđena gužva bit će idealna prigoda za širenje zaraze, osobito bude li pritom opet cjelivanja pokojnika (jer se time neizravno prenose kapljice s vjernika na vjernika). U takvim okolnostima nema sumnje kako će svega par dana kasnije Beograd doslovce doživjeti eksploziju pandemije. I inače je trenutna situacija s pandemijom u Srbiji sve samo ne ružičasta, a uskoro bi mogla postati i crnogorski crna.

> U Beogradu izloženo tijelo patrijarha umrlog od korone, prekriveno je staklom

Sudeći po izvješćima medija, SPC ipak sprema nešto oprezniji scenarij pogreba patrijarha. Očito i oni postaju svjesni kako sada nije vrijeme za ponašanje poput kamikaza, nego za zdravu pamet i držanje temeljnih medicinskih načela.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala