ODRŽANA je 93. dodjela Oscara, najprestižnije filmske nagrade na svijetu. Kao što se i očekivalo, film "Zemlja nomada" (Nomadland) je osvojio Oscara za najbolji film.

Tema filma se vrti oko žene koja je izgubila sve u Velikoj recesiji, točnije 2011. Ostala je bez posla u tvornici koja se nalazila u jednom gradiću u Nevadi, a nakon toga putuje SAD-om u kombiju kao svojevrsni moderni nomad.

Film hvale i kritika i gledatelji, stoga veliki uspjeh na dodjeli Oscara nije iznenađenje. No filmovi nikada nisu bili samo umjetnost i zabava nego služe i za progovaranje o određenim društvenim problemima, u ovom slučaju gubitka posla uslijed svjetske gospodarske krize i posljedično krova nad glavom tj. beskućništva. Film "Nomadland" su mnogi društveni komentatori iskoristili da bi ukazali na beskućnike i probleme s kojima se suočavaju te teškoće njihovog ponovnog uključivanja u društvo. Film je uostalom i nastao na temelju knjige pisane 2017., a bazirane na stvarnim događajima.

Nestanak američke srednje klase?

Dio američkih i svjetskih socio-ekonomskih komentatora je iskoristio tematiku filma za propagiranje ideje o nestanku američke srednje klase. Iako se radi o doista širokoj temi o kojoj se žustro raspravlja u znanstvenoj zajednici, problem se djelomično može svesti na izvor same radnje filma, gubitka jedine nekretnine za život. Naravno da je samo pitanje navodnog nestanka srednje klase u SAD-u puno šire, ali kako je središnja tema filma gubitak doma, što glavni lik natjera na to da postane moderni nomad, glavno pitanje se može svesti na to posjeduje li danas manje stanovnika SAD-a vlastitu kuću/stan i postoji li silazan povijesni trend po pitanju udjela onih koji posjeduju vlastitu nekretninu.

Odgovor na to pitanje se može lako pronaći među podacima američkog Ureda za popis stanovništva (U.S. Census Bureau).

U 2020. je više od 65% kućanstava bilo u vlasništvu onih koji su u njima živjeli tj. nisu plaćali nekakav oblik najamnine za nekretninu u kojoj žive. To je nešto manje od 69% vlasništva nad nekretninom na razini EU, ali više od primjerice Njemačke (51%), Austrije (55%), Danske (61%) i Švedske (64%). Zanimljivo je kako prosjek EU podižu novije i siromašnije članice poput Poljske, Rumunjske, Bugarske, Hrvatske, Slovačke i Estonije, koje sve imaju više od 80% udjela vlasništva nad nekretninama u kojima se živi. Dapače, razvijenije države EU imaju manji postotak nekretnina u vlasništvu nego manje razvijene članice. No istodobno puno više ljudi u novijim članicama živi u premaloj nekretnini tj. u nekretnini koja nije adekvatne veličine za broj ljudi koji u njoj živi. Na razini EU 17% ljudi živi u prenapučenim nekretninama, što se penje na čak 46% u Rumunjskoj, 43% Latviji, 41% Bugarskoj i 39% Hrvatskoj. U SAD-u manje od 5% stanovnika živi u nekretninama koje su premale s obzirom na broj stanara.

Žive li Amerikanci u vlastitim nekretninama?

Iako nam navedeni podaci jasno govore da stanovništvo SAD-a ne živi u ništa gorim uvjetima po pitanju životnog prostora od stanovnika EU, ne govore nam ništa o povijesnom trendu u samom SAD-u. Je li puno veći postotak stanovništva živio u vlastitim nekretninama prije 10, 20 i više godina?

Odgovor na to pitanje je dvoznačan. Ako se pogledaju podaci iz razdoblja prije 2008., odgovor je potvrdan. U godinama koje su prethodile 2008., udio stanovništva koji je živio u vlastitoj nekretnini je bio iznad 68%. Do 2016. taj udio pada na 63%, da bi se počeo oporavljati do tzv. covid-krize.

Međutim toliki visok udio vlasnika nekretnina u kojima žive je bio povijesni maksimum. Kontinuirani rast počinje sredinom 90-ih, sa 64%, sve do povijesnog maksimuma od 69% početkom 2005. U razdoblju od 1965. do 1995. udio je bio relativno stabilan, od 63% 1965. preko 65% 1980. do 64% 1995. Dakle, u zadnjih 55 godina nije bilo pada udjela građana SAD-a koji žive u vlastitoj nekretnini. Taj udio je bio relativno nepromijenjen do 1995., od kada sve više ljudi počinje kupovati vlastite nekretnine, dostiže vrhunac od 69% 2005. i pada na 63% do 2015. uslijed financijske krize. Do 2020. se brzo oporavlja na 68%, kada slijedi novi pad zbog covida.

No možda se veličina tih nekretnina smanjila, hipotetski zbog toga što srednja klasa još uvijek želi živjeti u vlastitoj nekretnini, ali kupuju i grade sve manje nekretnine zbog toga što su danas relativno siromašniji nego primjerice 1950.

Danas jedna osoba ima životnog prostora kao cijela obitelj 1950.

Prosječna veličina nekretnina za življenje u SAD-u je iznosila 91 m2 1950. Od 1950. do 1980., navodnom "Zlatnom dobu" srednje klase u SAD-u, prosječna veličina nekretnina nezaustavljivo je rasla, a 1980. je iznosila 160 m2. Prema mitu o nestanku srednje klase u SAD-u, od tada do 2019. bi prosječna površina nekretnina za stanovanje u SAD-u trebala padati, ili bar stagnirati. Ipak, rast je bio gotovo neprekinut te je prosječna površina stambene nekretnine u SAD-u 2019. iznosila više od 230 m2. I medijalna veličina (50% kućanstava je manja od medijalne, a 50% veća) je rasla, pa je tako 50% stambenih nekretnina u SAD-u 2019. bilo veće od cca 218 m2, a 50% manje. Znači uspoređujući s 1950., u današnju prosječnu stambenu nekretninu u SAD-u bi mogle stati nekadašnje dvije i još bi ostalo gotovo 50 m2 viška prostora.

To nije sve. 1960. je u svakom kućanstvu živjelo u prosjeku 3.3 ljudi. Kako je prosječna stambena nekretnina imala 110 m2, svaka je osoba imala otprilike 33 m2 "osobnog prostora". 2019. su u prosječnom kućanstvu živjele 2.52 osobe, a kako je veličina stambene nekretnine u međuvremenu narasla na 230 m2, onda je i površina koja "otpada" na svaku osobu narasla na 91 m2. Upravo 91 m2 je 1950. iznosila prosječna veličina stambene nekretnine za cijelu obitelj. Jednostavno, danas jedna osoba ima životnog prostora kao cijela obitelj 1950.

Udio ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini je otprilike isti kao 1965., nekretnine u kojima žive su više nego dvostruko veće, broj ljudi koji živi u jednoj nekretnini je manji pa je više prostora po osobi. Ti podaci ne prikazuju baš "smrt srednje klase", upravo suprotno. Naravno da je pitanje puno šire, ali kako je nekretnina za život uglavnom najveća investicija srednje klase, i kako u tu nekretninu treba kontinuirano ulagati (što se ne bi moglo ako realni standard opada), onda je vlasništvo i veličina stambenih nekretnina dosta jak prediktor stanja srednje klase u SAD-u.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

"Zemlja nomada" je odličan film, ali ipak samo film. Ako je Hollywood nešto prikazao, to ne znači da je to nužno istina. Stvarnost je puno kompleksnija od "Vidio sam to na filmu". Nije baš ni vjerojatno da je "Zemlja nomada" snimana sa svrhom kritike kapitalizma ili propagiranja mita o nestajanju srednje klase u SAD-u, ali lešinarski socio-ekonomski kritičari su ga za to iskoristili.

U Hrvatskoj je prosječna veličina stambene nekretnine tek 82 m2. Za usporedbu, podsjetimo da je prosječna veličina stambene nekretnine u SAD-u 1950. bila 91 m2. Prosječna površina stana po osobi u Hrvatskoj iznosi cca 25 m2. U SAD-u 91 m2, skoro četiri puta više. Konačno, u SAD-u samo 5% ljudi živi u pretrpanim nekretninama, a u Hrvatskoj čak 39%.

Srednja klasa u SAD-u vjerojatno ne nestaje, ali čak i da nestaje, još je daleko od toga da postane siromašna kao srednja klasa u Hrvatskoj. Ako je srednja klasa u Hrvatskoj ikada postojala, jer bi se prosječni građanin srednje klase SAD-a zgrozio nad idejom da sa ženom i djecom živi u 85 m2, što je pristojan standard srednje klase u Hrvatskoj.

Možda je došlo vrijeme da i Hrvatska, možda prvi put u povijesti, stvori dovoljno veliku srednju klasu pa da uopće postoji ikakva mogućnost da za 50 godina netko snima film o tome kako srednja klasa u Hrvatskoj nestaje.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala