HRVATSKI reprezentativci sa Svjetskog prvenstva u Rusiji vratili su se sa srebrom oko vrata. To je u Hrvatskoj izazvalo euforiju koja ne prestaje danima. A kao nusproizvod te euforije pojavila se nova/stara ideja - gradnja nacionalnog stadiona.

Treba li graditi nacionalni stadion, tko će ga graditi i gdje, samo su neka pitanja. To su samo osnovna pitanja, a potpitanja je stotine.

Gradnja nacionalnog stadiona podijelila je struku i javnost. Dok jedni na to gledaju kao na logičan i zaslužen nastavak priče o uspjehu hrvatske reprezentacije, drugi to smatraju novim, populističko-megalomanskim projektom koji će koštati milijarde. Milijarde koje nemamo.

HDZ, HNS i Bandić stadion žele pošto poto

Čelništvo HNS-a, prvo da njih spomenemo, želi nacionalni stadion više od svega.

Tako je preksinoć u HRT-ovoj emisiji Otvoreno koja se, vrlo zanimljivo, zvala "Gdje bi trebao biti nacionalni stadion?" (umjesto, primjerice, Treba li nam nacionalni stadion?), gradnju stadiona zazivao Marijan Kustić, dopredsjednik HNS-a. Jasno, HNS bi gradio stadion, ali uz pomoć države.

"Pa ne može HNS sam graditi stadion. Vlasnici tih stadiona su lokalne uprave i samouprave, definitivno da mi možemo biti partneri", rekao je Kustić.

No nisu HNS-ovci usamljeni u ideji o gradnji nacionalnog stadiona. Štoviše, vlada se također zalaže za to. Tako je, primjera radi, ministar državne imovine Goran Marić jučer kazao kako novca za stadion mora biti. Iako ga za mnoge druge stvari nije bilo.

>> Kažu da za stadion novca ima i mora biti. Prisjetimo se za što nije bilo novca

"Izgradnja nacionalnog stadiona ne samo da je realna, ona je potrebna. To se mora napraviti što prije i ako se tome ozbiljno pristupi, za najkasnije tri godine stadion može biti završen. Novca mora biti. Država potroši na mnoge stvari, često i nepotrebne. Samo malo racionalizacije i sve se to može financirati", rekao je ministar državne imovine.

I njegov prezimenjak, ministar financija Zdravko Marić nema ništa protiv stadiona. On je, za razliku od mnogih drugih, dao naznačiti da je to skup projekt.

"Kao dužnosniku u vladi nije na meni da promišljam o izgradnji nogometnog stadiona. No ja sam velik sportski fanatik i mislim da je nešto toga tipa dobro, ali treba voditi brigu o poslovnoj i financijskoj održivosti te o ulaganju u ukupnu sportsku infrastrukturu", kazao je Zdravko Marić.

Ni sam premijer Plenković ne isključuje mogućnost gradnje.

"Vlada je više nego spremna da se brinemo o sportskoj infrastrukturi, uključivši i nogometnu. Kad se malo slegnu slavljenički dani, sazvat ćemo sve zainteresirane da vidimo kako se može pristupiti rješenju nacionalnog stadiona, ali ne zanemarujući i drugu nogometnu infrastrukturu u Splitu, Rijeci i Osijeku. Moramo voditi računa o ravnomjernom aspektu sportske infrastrukture, ali voditi i računa o sredstvima koja se u to ulažu", rekao je na jutrošnjoj sjednici vlade.

Jasno, u cijelu priču o ovom ogromnom projektu uključio se i Milan Bandić.

Čini se kako on definitivno odustaje od Maksimira pa je u jeku euforije nogometnog prvenstva najavio izgradnju novog nacionalnog stadiona, i to na području Kajzerice u Zagrebu. Cijena? Sitnica, samo 60 milijuna eura za nešto što Bandić zove "Plavi vulkan".

Bandić je zamislio da bi dio novca trebao dati i Grad Zagreb, neki nepoznati privatni partneri te HNS, i to od milijuna koje će dobiti zbog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Manje-više po sistemu javno-privatnog partnerstva kao Arena u Zagrebu, koja je i danas u središtu financijskih prijepora.

Uglavnom, Bandić koji je i dalje počasni predsjednik GNK Dinamo, a na Kajzerici ne vidi samo utakmice hrvatske nogometne reprezentacije nego i Dinama, koji već godinama u prosjeku prati par tisuća gledatelja. Projekt izgradnje stadiona vodio bi Grad Zagreb koji ne samo što vodi čovjek kojem se sudi za više slučajeva korupcije, nego su u njemu i dalje zaposleni ljudi kojima se sudi s Bandićem.

Brojni razlozi protiv gradnje stadiona

Kao razlozi za, da rezimiramo, uglavnom se navode uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije koji su okrunjeni drugim mjestom na prvenstvu u Rusiji. Tu je i ideja da država mora imati takvo respektabilno zdanje, a koja postoji još od devedesetih.

Ali postoje brojni razlozi zašto je stadion loša ideja.

>> Hrvatskoj ne treba nacionalni stadion

Za početak, cijena. Sve to netko treba platiti. A taj netko su porezni obveznici. Stadion bi koštao stotine milijuna kuna, a to je samo izgradnja. Stadion bi trebalo i održavati. A isti bi taj stadion veliku većinu godine zjapio prazan. Hrvatska reprezentacija tijekom godine odigra tek nekoliko utakmica, a ostatak godine tu se ne bi ništa događalo. Čak i ako bi na stadionu igrao neki prvoligaš, primjerice zagrebački Dinamo, to bi i dalje bilo daleko od isplative investicije. Jer HNL, osim utakmica Hajduka, malo tko posjećuje.

>> Pogledajte ova lica koja bi gradila nacionalni stadion. Što uopće može poći krivo?

A kako bi sve skupa moglo završiti, uvjerili smo se na primjeru rukometnih dvorana građenih u eri Ive Sanadera. Većina njih, građenih za Svjetsko rukometno prvenstvo, potpuno je neisplativa, a većinu godine zjape prazne i gomilaju ogromne gubitke. S tim da su dvorane, za razliku od otvorenog stadiona, manja i kompaktnija mjesta na kojima je puno lakše nešto organizirati.

Priča o nacionalnom stadionu svakako će biti u fokusu javnosti i politike idućih mjeseci. No kako će sve završiti teško je prognozirati. Pobornici ove ideje, kojih ne nedostaje u vrhu vlasti, smatraju da država mora imati jedan takav stadion i da druga reprezentacija svijeta mora imati svoje utočište.

>> Svaki veliki stadion treba biti nacionalni stadion

Protivnici u ovoj ideji vide još jedan skupi, megalomanski projekt koji će završiti milijunskim dugovima, a lako moguće i teškim kriminalom. Dok, s druge strane, stadioni koje već imamo propadaju.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.