DOK POZNATI slovenski sociolog Rastko Močnik govori o pobuni hrvatskih studenata kao demokratskoj inovaciji od svjetskog značaja, u Hrvatskoj se inoviraju načini kako se na nju nabaciti s što više blata i gnojnice. Izgleda da u ovoj zemlji postoji spremnost nakeljiti naljepnicu "kupujmo hrvatsko" na koješta. Ali kada se pojavi nešto doista vrijedno, nešto što bi trebalo staviti u izlog i pokazivati svijetu, već će se naći oni koji će u taj izlog pljunuti. Ili i baciti ciglu.

Najprije su studentima počeli okretati leđa profesori koji su ih u početku podržavali, zaprijetivši i javno (Ivo Goldstein) da će početi sankcionirati njihov nedolazak na nastavu. A to previše sliči na gušenje štrajkova putem tzv. radne obaveze da bi bilo slučajno. Ti profesori očito nisu imali strpljenja pričekati kraj pobune koji se već nazirao, nego su to preduhitrili pokajničkom gestom za dugo pamćenje.

Profesorima je u krilo gurnuta pedagoška batina i pravo da njome vitlaju

Ona neodoljivo podsjeća na ono kada se alajčauš Ivan Zorica došao pokloniti do crne zemlje "vašoj visosti" Stjepanu Mesiću. Znamo mi, prevažna gospodo iz Banskih dvora, iz čije ruke jedemo, samo nam se na trenutak u glavi pomiješalo, i zaletjeli smo se. Budite sigurni da se to nikad, nikad više neće ponoviti. Zatim su istu ili još veću podaničku poniznost i skrušenost pokazali i studenti koji nisu sudjelovali u pobuni.

Oštro su se ogradili od odluke Vijeća Filozofskog fakulteta da pobunjenim studentima neće uslijediti nikakve sankcije. Kako neće?! To je "sramotna odluka", koju mlitavci iz Vijeća i sam dekan Miljenko Jurković moraju smjesta povući i dati profesorima slobodne ruke. Svaki od njih trebao bi imati pravo kažnjavati pobunjenika "kako mu nalaže savjest". Što ako ovima "savjest nalaže" udaljavanje s nastave, oduzimanje stipendija ili barem pokajničko klečanje na kukuruzu? O tome nismo obaviješteni.

Ali, kako bilo, profesorima je u krilo gurnuta pedagoška batina i pravo da njome vitlaju kako hoće i koliko hoće, što je valjda najbesramnija inicijativa koja se ikad rodila pod krovovima hrvatskih sveučilišta. Povijest pobuna hrvatskih sveučilištaraca, čije su najburnije stranice ispisane 1971. i 1968. godine, poznaje svakakve situacije, pa i nesmiljene konfrontacije među samim studentima.

Krize ne idu samo na ruku snagama progresivne akcije

Ali, to da sami studenti predvode ekspedicioni konkurs koji će "skidati glave" poraženim pobunjenicima, e toga nije bilo i trebalo je, evo, dočekati demokraciju da i to čudo vidimo. I, naravno, da te to odmah ponuka da se zapitaš kakva je to demokracija i koje se političke stranke postrojavaju iza njene šljašteće kulise. Kada je krenula ova studentska pobuna vezana uz ukidanje školarina, iz vladajućeg tabora puštena je teza da se radi o neokomunističkom pokretu.

Iza njega tobože stoje SDP i HNS, a lukavom manipulacijom jednog dijela medija (i nespretnošću drugog), studentska pobuna je čak proglašena i "revolucijom". E, sad se po istoj toj logici i ovaj najnoviji pritisak na Vijeće Filozofskog fakulteta i dekana Jurkovića smije nazvati "kontrarevolucijom" i ustvrditi da iza toga vjerojatno stoji HDZ sa svojim razdražljivim antikomunističkim partnerima (pogotovo HSS-om).

Usto ide i nepisano, ali puno puta potvrđeno pravilo, da krize, od kojih jedna sada trese i Hrvatsku, ne idu samo na ruku snagama progresivne akcije. Često one pružaju još i više šansi snagama regresivne reakcije, što je u gorim slučajevima u povijesti lakoćom dolazilo do granice naci-fašističkog populizma, a u najgorim i prelazilo tu granicu. Sada valjda u Hrvatskoj ne gledamo prvo, a vruće se nadamo još manje drugo.

Galopirajuća svemoć krupnog kapitala

Ali, da nedavno okončana studentska pobuna može probuditi političke apetite tuđmanovske konzervativne restauracije, to ne samo da je moguće, nego se, bojim se, već i događa. Spomenuti Močnik govori o pobuni hrvatskih studenata kao pobuni "kognitarijata", novog, intelektualnog proletarijata, koji se pojavljuje na svjetskoj sceni umjesto klasičnog proletarijata koji sve više nestaje.

No, za razliku od ovog drugog, on još nije izgradio mehanizme obrane od galopirajuće svemoći krupnog kapitala. Jer, danas se na svjetskoj sceni taj kapital služi nekad najmoćnijim oružjem proletarijata, ubrzano se internacionalizira, dok radništvo, uključujući i intelektualni proletarijat, ostaju sve zarobljeniji u svojim nacionalnim granicama.

I onda, Močnikovim riječnikom, vidiš da u Hrvatskoj upravo gledamo zajedničku lokalnu redarstvenu akciju vlastodržaca i vlasnikodržaca da spomenuti kognitarijat, intelektualno radništvo, otpočetka nauči pameti. Nećete vi, mlada filozofska gospodo, nama soliti pamet kako se vodi država. Valjda mi to najbolje znamo, a ako i ne znamo, imamo od koga naučiti, od vas sigurno ne.

Studentima treba poželjeti dobru jesensku žetvu

Ipak, sve ovo ne znači da studentski pobunjenici definitivno poraženi. Močnik dolazi iz zemlje gdje je slična studentska pobuna uspjela jer se oslonila na još snažne sindikate, i zato jedan drugi, još poznatiji i amblematičniji Slovenac, Slavoj Žižek, savjetuje zagrebačke studente da nastave borbu. Ovi to i najavljuju za jesene, ako se izigraju njihovi zahtjevi.

Te su jeseni inače dosadile i Bogu i vragu jer ih otromboljeni opozicijski političari cijelu vječnost najavljuju kao "vruće jeseni", ali od toga nikada ništa, jer se uglavnom svodi na ispunjenje uskih stranačkih interesa. Ovo sada je puno, puno važnije i zato studentima treba poželjeti dobru jesensku žetvu. A kakvu će ljetinu brati političari, za to nas, iskreno, zaboli đon.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Sandra Šimunović, Vjekoslav Skledar/Cropix