GODINAMA se upozorava na katastrofalno stanje u zdravstvu; duge liste čekanja, neefikasnost, prevelik broj administrativnog osoblja, manjak liječnika i medicinskih sestara i tehničara te nagomilavanje duga. Kako već godinama cijeli sustav funkcionira na rubu održivosti, nije ni čudno da je trenutna zdravstvena kriza bacila cijeli sustav u kolaps, prvenstveno financijski.

Najveće veledrogerije u Hrvatskoj su nekim bolnicama obustavile isporuku lijekova zbog nagomilanog duga od 4,39 milijardi kuna, kojem treba pribrojiti i 700 milijuna kuna duga ljekarnama. No stvarni dug iznosi čak 11 milijardi kuna, od kojih je 4,39 milijardi dospjelo, tj. država već sada kasni s plaćanjem. Vlada je odbila prijedlog ljekarni za plaćanjem 2,7 milijardi kuna do kraja godine i plan otplate preostalog iznosa. 

Iz HDZ-a je proizašla ideja da država osnuje svoju veledrogeriju, za što je ministar Beroš potvrdio da je jedna od opcija za rješavanje neodrživosti trenutnog okvira funkcioniranja zdravstva. 

>> Beroš: Razmatramo osnivanje državne veledrogerije

Ideja se temelji na tome da bi državna veledrogerija smanjila troškove nabavke lijekova i napravila cijeli proces direktnijim. To je besmislica iz nekoliko razloga.

Već sada cijenu lijekova uvelike određuje država

Sama cijena lijekova je već sada određena od strane države. Formiranje veleprodajne cijene lijekova regulirano je dvama pravilnicima, a sam proces se odvija u dva koraka.

Prvo Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode formira najvišu dozvoljenu cijenu lijeka, koja je jednaka prosjeku cijene istog tog lijeka u referentnim zemljama. U istom Pravilniku određeno je da, kao sastavni dio cijene, vrijednost veleprodajne marže i ostalih zavisnih troškova može iznositi najviše do 8,5%. Sljedeći korak je vezan za lijekove koji se izdaju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Odluku o konačnoj cijeni donosi Povjerenstvo HZZO-a na temelju određenih parametara uz suglasnost Upravnog vijeća HZZO-a.

Tako određena cijena može biti jednaka najvišoj dozvoljenoj cijeni, ali i puno niža jer svaki sljedeći lijek na Listi lijekova može biti samo jeftiniji od prethodnog. Jednom formirana cijena lijeka nije nepromjenjiva, nego se svake godine provodi njeno usklađivanje s cijenama lijekova u referentnim zemljama. I za kraj ovog dijela priče: bolnice su obveznici javne nabave i određuju procijenjenu vrijednost predmeta nabave. Veledrogerije sudjeluju u postupcima javnog nadmetanja na kojima najniža cijena ima presudnu ulogu.

Ukratko, kontrola konačne cijene je višestruka i provodi je sama država. 

Nema visokih marži kod lijekova

Činjenica je i da su lijekovi jako homogen proizvod. Postoji više naziva za jedan te isti lijek, ovisno o proizvođaču, ali sam lijek je određen medicinskom strukom, a ne trgovačkom preferencijom. Primjerice, ibuprofen je lijek tj. aktivna tvar protiv bolova, vrućice i upala, ali on se prodaje pod nekoliko trgovačkih marki, ovisno o proizvođaču. Ono što liječnicima treba je znanstveno dokazana djelatna tvar odnosno lijek koji se propisuje za borbu protiv neke bolesti i tu ne može biti odstupanja. No postoji nekoliko kompanija koje proizvode taj lijek i svaka ga brendira pod drugim nazivom iako se uglavnom radi o istoj stvari. Kod trgovine toliko homogenim (istovjetnim) proizvodima nema visokih marži jer se trgovci međusobno bore primarno cijenom, pošto u principu svaki proizvođač i trgovac prodaje gotovo identičnu stvar. 

Treba razjasniti i pojam trgovačke marže. 

Mnogi ljudi misle da je marža "čisti" dio koji ostaje trgovcu, ali zapravo se radi o dijelu cijene kojim trgovac pokriva svoje troškove i eventualnu dobit na odrađenom poslu. Iz marže se pokrivaju troškovi prijevoza, troškovi plaća, troškovi tzv. hladnog pogona (da se i ne radi ništa opet treba platiti uredski prostor, komunalije, trošarine itd.), skladištenja (koje je dosta skupo za lijekove) i drugo. To znači da je konačna zarada puno manja od marže, koja je ionako zakonski propisana. 

Odakle onda tvrdnje da su cijene lijekova prevelike, ako su određene pravilnikom i kontrolirane od strane čak dvije državne agencije?

Problem je upravo u neplaćanju

Može biti da je problem upravo u neplaćanju tj. u tome da država ne plati lijekove u ugovorno propisanom roku, a svaki ugovor u sebi sadržava klauzulu o zaračunavanju kamata u slučaju neplaćanja u ugovorenom roku. Primjerice, ako je rok plaćanja 60 dana i u tom razdoblju se ne plati ugovoreni iznos, onda se zaračunavaju kamate, što u konačnici podiže samu cijenu. 

Ne treba biti naivan, veledrogerije bi se pobunile puno ranije da im taj način poslovanja nimalo nije odgovarao. Sigurno su imali računicu u tome da godinama puštaju državi da probija rokove za plaćanje jer bi pri tome i više zaradile. No to ne mijenja činjenicu da je država primarno kriva za takvu situaciju, tj. kriva je državna neodgovornost, ali veledrogerije su očito procjenjivale da mogu podnijeti probijanje rokova otplate u zamjenu za zaračunavanje kamata. Dok je država plaćala bar dio dugova, sve je bilo u redu. No tim načinom poslovanja su i same veledrogerije hodale na oštrici noža jer bi privremena obustava plaćanja od strane države mogla lako ugroziti cijelo poslovanje, što se sada i dogodilo. 

Državna veledrogerija zahtijevala bi popriličnu investiciju

No ideja o osnivanju državne veledrogerije je sasvim promašena. Prvo, to zahtijeva investiciju, i to popriličnu. Treba pronaći prostore za tu državnu veledrogeriju u svakom dijelu Hrvatske, treba zaposliti odgovarajuće radnike, kupiti specijalizirana prijevozna sredstva (lijekovi se ne mogu prevoziti u bilo kakvim uvjetima), uspostaviti nove lance opskrbe, ugovoriti uvijete s dobavljačima itd. Sve to zahtijeva puno vremena i još više novaca. Teško je procijeniti kolika bi bila potrebna investicija na razini cijele Hrvatske, ali ma kolika bila, teško da je država može pokriti s obzirom na to da ne može platiti ni sadašnje dugove. 

Nije istina ni da se radi o uređivanju nekakvog direktnog sustava jer veledrogerija kao posrednik između proizvođača i zdravstvenog sustava još ostaje, samo se mijenja vlasništvo. 

Državna veledrogerija se nekada brani i argumentom ekonomije obujma. Ali ekonomija obujma nije jedini izvor ekonomičnosti jer bi u suprotnom na svakom tržištu optimalno uređenje bilo monopolsko tj. da postoji samo jedan poslovni subjekt. A monopoli su i u ekonomskoj teoriji i u stvarnosti neoptimalni načini organizacije poslovne aktivnosti koji proizvode gubitak za sve uključene, od države do kupaca (u ovom slučaju zdravstvenog sustava), osim naravno samog monopolista.

Dapače, sprječavanje nastanka monopola, bilo oni javni ili državni, jedan je od konsenzusa među ekonomistima. Zbog toga svaka iole uređena država na svijetu ima antimonopolske zakone. Sasvim je promašeno braniti ideju državne veledrogerije na temelju jednog malog dijela ekonomije, i to mikroekonomije. Donošenje makroekonomskih odluka ne može biti vođeno jednim (manjim) dijelom mikroekonomske teorije, koja se bavi pojedinim poslovnim subjektima, a ne gospodarskim sustavom u cjelini. Mikro i makro se nadopunjuju, ali treba zadržati široki pogled na problematiku. 

Hrvatska ima loša iskustva s državnim tvrtkama

Hrvatska baš i nema dobra iskustva s državnim tvrtkama. Mahom se radi o mjestima koja služe za uhljebljivanje stranačkog kadra, za izvlačenje državnih novaca u privatne džepove, napuhane troškove, prevelik broj zaposlenih, tehnološko propadanje i općenito neefikasnost.

Čudna je ideja da se državna vlast krivi što je dovela zdravstvo do ruba provalije i što godinama ne uspijeva napraviti dobru reformu zdravstvenog sustava, a istodobno dio javnosti traži da se tim istim državnim vlastima prepusti još veći dio zdravstvenog sustava, koji je ionako reguliran od strane državnih agencija i pravilnika. To je besmisleni etatizam koji rješenje svakog problema vidi u još više države. 

Paradoks javnog mijenja u Hrvatskoj je da istodobno smatra kako je država korumpirana i da je vode nesposobni ljudi, a istodobno želi tim istim ljudima dati još veće ovlasti i više moći. Teško je razumjeti taj šizofren odnos građana, dijela medija, oporbe i javnih osoba prema državnoj vlasti i institucijama. Istodobno ih mrze i žele njihov rast; osuđuju korupciju i manjak kontrole vlasti, a žele im dati još više vlasti; smatraju ih nesposobnima, a dali bi im veću kontrolu nad svojim životima; smatraju ih nemoralnima, a žele da se brinu o solidarnosti, moralu i pravednosti; kritiziraju njihovu neefikasnost, a brane ih od reformi. 

Taj odnos i drži Hrvatsku na mjestu dok ostatak svijeta napreduje.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala