VIKTOR Emanuel II. bio je sardinijski i kasnije talijanski kralj te jedna od najvažnijih ličnosti u vrijeme talijanskog ujedinjenja u 19. stoljeću. U Italiji je poznat kao otac domovine jer je bio prvi kralj ujedinjene države. S Camillom Cavourom i Giuseppeom Garibaldijem predstavlja trojac koji je postigao talijansko ujedinjenje do 1870. godine.

Italija 19. stoljeća

Italija je u 19. stoljeću bila mjesto raznih kraljevstva, vojvodstva i kneževina. U Lombardiji i Veneciji na sjeveru postojalo je jedno kraljevstvo, na jugu su Napulj i Sicilija pripadali drugom. Oba su kraljevstva bila pod upravom Habsburgovaca. Postojala su i mnoga vojvodstva i kneževine poput Parme i Modene, a Rimom je vladao papa.

Zemlja Viktora Emanuela II. zvala se Kraljevina Sardinija. Obuhvaćala je Pijemont na sjeverozapadu današnje Italije s glavnim centrom Torinom te otok Sardiniju u Tirenskom moru. Viktor je kao dječak učio puno o povijesti svojeg Pijemonta, ali i ostalih regija na Apeninskom poluotoku.

Počeci talijanskog nacionalizma

Bilo je to tako jer je njegov otac, kralj Karlo Albert, bio zaluđen nacionalnom idejom ujedinjene Italije. Karlo je smatrao da bi Italija bila vrlo konkurentna zemlja čiji bi se glas čuo u svjetskoj politici. Trebalo je samo protjerati vražje Habsburgovce koji su se usidrili u gotovo svakom kraljevstvu i kneževini na poluotoku. 

Karlu Albertu uskoro se ukazala savršena prilika. Bližila se 1848. godina, dakle, savršeno vrijeme za važne političke i društvene promjene. Narodne mase podigle su revoluciju u Milanu i Veneciji te protjerale austrijske policajce i službenike. Karlo Albert podržao je mase i krenuo u rat protiv Habsburške Monarhije.

To je bio Prvi rat za talijansko ujedinjenje. Ukratko, završio je katastrofalno za Karla Alberta. Na bojištu ga je dočekao maršal Radetzky, živahni starac od pune 82 godine koji je tada proživljavao najbolje vrijeme svoje karijere.

Glavni trojac talijanskog ujedinjenja - kralj, premijer i vojnik

Viktor Emanuel II. bio je zgrožen porazom Pijemonta. Osim toga, njegov je otac bio prisiljen abdicirati nakon ovog rata. U svom obraćanju narodu izjavio je da je teret gubitka rata pretežak te da se smatra odgovornim za brojne ljudske žrtve i da zato mora otići. U stvarnosti se bojao još jedne revolucije jer je domaća masa, koja je uglavnom priželjkivala ujedinjenje, bila ogorčena njegovim potezima i uglavnom ga smatrala nedostojnim funkcije kralja.

Tako je Viktor Emanuel II. postao vladar Kraljevine Sardinije 1849. i nastavio borbu za talijansko ujedinjenje. Njemu je to ipak pošlo za rukom, ali ne zato što je bio svestran i sposoban kralj, već zato što je u njegovu službu 1850. pristigao glavni strateg talijanskog ujedinjenja - Camillo Cavour.

Cavour je bio sposoban upravitelj koji je početak 1850-ih iskoristio kako bi modernizirao Pijemont te pokazao kralju da je itekako izvanredan. U samo nekoliko godina započeo je brojne industrijske projekte koji su osiguravali Pijemontu dobru zaradu kroz poreze. Potaknuo je izgradnju cesta i željeznica, a onda se preselio u ministarstvo financija, gdje je napravio poreznu reformu. Predsjednik vlade postao je već 1852. godine.

Viktor Emanuel II. ga je poštovao jer je bio sposoban premda se nije uvijek slagao s njegovim ludim idejama. Cavour je kralju konstantno objašnjavao da, ako žele potjerati Austriju, moraju imati jake saveznike. Međutim, kada mu je premijer sugerirao da pošalju vojsku na Krim da pomogne Velikoj Britaniji i Francuskoj, Viktor mu je rekao da je bolesnik i da neće slati ljude da umiru da bi se Pijemont možda svidio francuskom kralju Napoleonu III.

Nakon nekoliko mjeseci Cavour ga je ipak nagovorio. Pijemont je sudjelovao u ratu, a kasnije sklopio savez s Francuskom. Pitanje saveznika bilo je riješeno. Sad je opet trebalo u rat.

Novi rat s Habsburgovcima

1859. godine Viktor je na sugestiju Cavoura postavio vojsku na granicu s Habsburgovcima, što je u Beču shvaćeno kao provokacija. Austrijski car Franjo Josip I. objavio je rat, a Francuzi su se potom uključili na strani Pijemonta. Bio je to Drugi rat za talijansko ujedinjenje i završio je pobjedom Viktora Emanuela II. Lombardija je pripala Pijemontu, kao i još neka područja.

Viktor je bio oduševljen postignućima svojih suradnika. Već iduće godine Garibaldi je osvojio jug zemlje, a nakon sastanka s kraljem i premijerom pristao je boriti se za zajednički cilj premda je isprva bio protiv monarhijskog uređenja. 

Viktor je 1861. proglasio ujedinjenje i postao prvi talijanski kralj. Do 1870. godine osvojio je Rim i Veneciju, čime je okončao period talijanskog ujedinjenja. 

U narodu je bio poznat kao "kralj lovac"

Živio je i vladao do 1878. godine. U slobodno vrijeme bavio se lovom. Na njegovom dvoru bilo je sasvim uobičajeno da kralja nema danima jer je "s dečkima u lovu". Pored svoje žene imao je brojne ljubavnice, a mnoge su mu rodile i nezakonitu djecu. 

Nakon što mu je umrla prva supruga, oženio je svoju "primarnu" ljubavnicu Rosu Vercellanu. Premda je s prvom ženom imao osmero djece, Rosa mu je rodila još dvoje. Plodni kralj Italije ni tu nije stao, imao je još barem osmero djece koju su rodile njegove "sekundarne" ljubavnice (njih 6). Ovo su samo dokumentirana djeca talijanskog kralja, poprilično je sigurno da ih je imao još (što djece, što ljubavnica).

Njegov hedonistički izričaj i činjenica da je radio što je htio poslužili su njegovim kritičarima, no ostatku naroda zapravo se sviđalo što je kralj tako prirodan i što se ne stidi svoje nezasitne ljubavi prema ženama. Viktor Emanuel II. se nije nabacivao samo finim gradskim damama, bilo je poznato da su mu jednako zapinjale za oko kćeri seljaka i kćeri diplomata.

Premda ne možemo reći da je Viktor Emanuel II. začetnik onog stereotipa o Talijanima da su svi šarmeri i zavodnici, on mu je itekako doprinio. Tome je pomogla i činjenica da ga je narod u velikoj mjeri obožavao. Nisu ga voljeli samo zato što se tada ujedinila država, pa su svi bili puni vjere u svoju novu Italiju, već i zato što su na njega gledali kao "narodnog kralja". Onog koji ih razumije i koji se ponaša slično kao oni.

Njegov je sprovod bio grandiozan i prisustvovala mu je brojna europska elita. Naslijedio ga je njegov najstariji sin Umberto, koji je vladao idućih dvadeset godina, sve dok nije ubijen u atentatu. Viktor Emanuel II. i Umberto pokopani su u rimskom Panteonu.