Ivan Čović je inženjer strojarstva, dvostruki prvak Hrvatske u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Ivan je po majci podrijetlom iz istočne Ukrajine, iz Luganska. I dan-danas vezan je za Ukrajinu. Za Index piše o događajima u ovoj zemlji, odnosima među ljudima te situacijama koje su dovele do ruske agresije.

2018. godine, u sjeni netom završenog Svjetskog prvenstva u nogometu u Rusiji, onom na kojem je hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila povijesni uspjeh, putovao sam s obitelji kroz Rusiju do tada našoj javnosti malo poznate nepriznate države na istoku Ukrajine koja se naziva Luganska Narodna Republika (skr. LNR).

Bez obzira na rat i rusku aneksiju Krima, kao i sudjelovanje ruskih dobrovoljaca u ratu u Donbasu 2014. godine, Rusija je u to vrijeme trpjela blage, gotovo simbolične sankcije. Tako je organizirala najveći sportski događaj, gradio se Sjeverni tok 2, a Vladimir Putin je bio poželjno društvo europskim predsjednicima, koji su isticali dobre odnose s ruskim predsjednikom.

LNR proglašen 2014.

Na području Luganske oblasti 2014. godine, uz pomoć proruskih separatista i dobrovoljaca iz Rusije, proglašena je Luganska Narodna Republika, koja je odlučila da neće prihvatiti kijevsku vlast nakon majdanskog prevrata, kao i njena sestra blizanka Donjecka Narodna Republika (skr. DNR).

U krvavom ratu koji je službeno trajao svih ovih godina (potpisano je samo primirje), a posljednja dva tjedna ponovo eskalirao, ta nepriznata republika je ostvarila kakvu-takvu neovisnost od Kijeva. Ima svoju zastavu, grb i himnu, a valutu je preuzela od Rusije. 

Republika ima svog guvernera, a građani su dobili putovnice LNR-a s kojima su mogli putovati samo u Rusiju. Mogli su izraditi ukrajinsku putovnicu, ali su morali doći na područje pod ukrajinskom vlašću.

Da bi se došlo do LNR-a, bilo je teško ići kroz Ukrajinu jer iako je na snazi bilo primirje dogovoreno Minskim sporazumom, na liniji razgraničenja je bila vojska - regularna ukrajinska vojska s jedne strane, vojska samoproglašene republike s druge. Tako je iz sigurnosnih razloga odabran put preko Rusije. Najbliži grad LNR-u s aerodromom je Rostov na Donu pa je odabir pao baš na Rostov.

Kako u to vrijeme na snazi nije bio bezvizni režim između Hrvatske i Rusije, trebalo je izvaditi i vizu. Da bi stvar bila kompliciranija, trebala je dvokratna viza - budući da prvi put u Rusiju ulazimo iz Praga, a drugi put ulazimo u Rusiju po povratku iz LNR-a. Naravno, ne trebam spominjati koliko bi lakše bilo da se moglo ići kroz Ukrajinu, za koju vrijedi bezvizni režim. Doduše, i Rusija je nedugo zatim ukinula vize.

Dočekao nas je mladić koji radi za 1300 kuna

Sletjeli smo na rostovski aerodrom koji je novoizgrađen za potrebe SP-a, a autom nas je dočekao prijatelj mojih godina, Ukrajinac iz LNR-a koji je završio prometni fakultet u Lugansku, ali živi i radi u Rostovu. Putem nam je pričao kako je živjeti u Rostovu pa smo tako čuli kako radi za 1300 kuna na željeznici (13.000 rubalja - protuvrijednost u kunama u to vrijeme). Bolji posao nije mogao dobiti budući da nije imao rusko državljanstvo, nego samo ono LNR-a.

Stanovi od 15-ak kvadrata sa zajedničkim zahodima

Njegova žena radila je nešto plaćeniji posao, od 1800 kuna, budući da je dokazala rusko porijeklo pa je stekla rusko državljanstvo. On i žena su tad živjeli u unajmljenom stanu koji se u Rusiji naziva "komunalka", što je slično našim studentskim domovima. To znači da su imali sobu od otprilike 10-15 kvadrata, a kuhinju i sanitarni čvor dijelili su s drugim stanarima na katu. To su plaćali 1000 kuna mjesečno s uključenim režijama.

Nakon četiri sata vožnje po novom autoputu, također izgrađenim za potrebe SP-a, stigli smo do granice s LNR-om. Automobil smo parkirali s ruske strane pa smo pješke prešli preko granice. Razlog tome je bila ogromna gužva na granici, gdje se autom moglo čekati do pet-šest sati. Provjere su na granici zbog šverca robe i nafte koja je jeftinija u Rusiji bile temeljite. Relativno brzo smo prošli ruski granični prijelaz na kojem nas je dočekao hladni ruski birokrat koji je brzo provjerio dokumente, nazvao nekog, potvrdio vize i propustio nas.

Carinici pitaju sve i svašta

Na strani LNR-a smo se dosta dulje zadržali. Kad smo došli, carinici su čudom gledali u hrvatske putovnice, kakve dotad nisu vidjeli, i općenito su se čudili što ondje radimo. Mene su kao muškarca izdvojili sa strane i ispitivali na ruskom.

Zanimalo ih je: jesam li završio vojni rok, baratam li oružjem, jesam li član neke terorističke organizacije, koliko novaca imam sa sobom, koje sam vjeroispovijesti (da, i to ih je zanimalo), po vizama u putovnici su ispitivali u koje sam to zemlje putovao itd. No moram priznati da nisu bili neugodni, čak ni hladni. Morali smo potpisati da pristajemo na policijski sat koji je bio na snazi od 22 do 6 (u to vrijeme nije bilo korone). Za kraj su me zamolili za nekoliko kuna budući da skupljaju kovanice iz stranih zemalja.

Granica

Plakat "Hvala Rusiji"

Ušli smo u LNR, gdje nas je dočekao stariji gospodin s Volgom starom 40 godina. Na samom ulazu u LNR stajao je plakat "Hvala Rusiji". Ovdje Rusiju smatraju svojim saveznikom i, ako hoćete, zaštitnikom, iako su u to vrijeme čekali po pet-šest sati na granici s Rusijom, iako je veća vjerojatnost da će vas policajac zaustaviti i maltretirati ako imate tablice LNR-a dok se vozite Rusijom, te iako se bilo teško zaposliti u Rusiji bez ruskog državljanstva.

40 godina stara ruska Volga

Priznanjem LNR-a od strane Rusije to se promijenilo pa sad svaki stanovnik LNR-a može tražiti rusko državljanstvo. Nacionalnost je većini ukrajinska i većina se smatra Ukrajincima, ali kijevsku vlast ne priznaju. U školama se uče i ukrajinski i ruski jezik, i to obavezno, iako na cesti uglavnom čujete ruski.

Preko polja je nekad ravnije voziti nego po cesti

Ceste u LNR-u potpuna su suprotnost cestama u Rusiji. Jedan dio puta smo čak vozili preko polja jer je ravnije nego voziti po cesti. Ovdje se često vide Lade (nove i stare), Moskviči, Volge i slična vozila, malo je zapadnoeuropskih. Prvo jer su skupa, a drugo jer nisu prilagođena ovim cestama. Kraj je izrazito ravan, slično kao istočna Slavonija, a jedina brda su umjetno napravljena od iskopanih rudnika. Takvo brdo se ovdje zove "tirikon".

Ulica u Suhodoljsku

Sve se vrti oko rudnika

U LNR-u, ali u cijelom Donbasu, sve se vrti oko rudnika i ne postoji muškarac koji barem jedan dio života nije radio ili barem pokušao raditi u rudniku. To je jedan od najtežih fizičkih poslova, radi se po šest sati u četiri smjene. Ovdje je izuzetno opasno raditi u rudniku jer se osim ugljena vadi i metan te može doći do eksplozije.

Sigurnost na radu nije previsoka pa se dogodi da netko ostane bez noge od udara rudarskog vagona, bez prsta ili nešto slično. Mjesto Suhodoljsk pamti eksploziju rudnika u kojoj je poginulo 40 radnika. Posljedice rada u rudniku se osjete i kasnije pa tako rudari često obolijevaju od bolesti pluća i dišnih puteva, raznih malignih bolesti itd.

Žene rade brojne fizičke poslove

Žene rade sve druge poslove pa ih tako nije neobično vidjeti kao građevinske radnice, vozačice autobusa ili poštarice. Ovdje je ženska emancipacija, odnosno neovisnost žene od muškarca, prilično visoka. Muškarci ovdje često imaju problem s alkoholom, što se donekle može povezati s teškim životom i radom u rudnicima.

Samohrane majke koje moraju privređivati i samostalno odgajati djecu su česte. Nekakva vrsta socijalne skrbi, alimentacija i slično su na niskom nivou, što financijski, što pravno. To također tjera samohrane majke da se same snalaze.

Bez obzira na težinu posla u rudniku, muškarci se na njega odlučuju jer je najbolje plaćen u oblasti. Plaća iznosi oko 1500 kuna. Čak i nakon zaslužene mirovine, mnogi nastavljaju raditi u rudnicima, budući da mirovina iznosi svega 800 kuna. U mirovinu muškarci odlaze s 55 godina jer imaju neku vrstu beneficiranog radnog staža pa mogu i ranije u mirovinu ako su odradili 25 godina u rudniku. Žene u mirovinu odlaze s 50 godina.

Avantura za dobiti mirovinu

Po mirovinu se treba ići periodično (jednom u dva-tri mjeseca) na teritorij pod ukrajinskom vlašću, što je prilična avantura. Budući da se nije moglo ići preko linija razgraničenja, jer je i dalje službeno bio rat, u Ukrajinu se trebalo ići preko Rusije. Najjednostavnije je bilo preko grada Belgoroda u Rusiji, što je s čekanjima na dvije granice iznosilo i do 30-ak sati vožnje u jednom smjeru. Osim mirovine po koju se išlo u Ukrajinu, Rusija je davala i socijalnu naknadu starijima, što je iznosilo oko 300 kuna mjesečno.

Stan košta 2000 eura

Ovdje je standard doduše niži pa je tako litra benzina u to vrijeme iznosila oko pet kuna (u Hrvatskoj je u to vrijeme bila oko 10 kuna), a 100 kubika plina osam kuna (u Hrvatskoj u to vrijeme za kućanstva oko 350 kuna). Stan u gradićima se mogao kupiti za 2000 eura. Da, za dvije tisuće eura se mogao kupiti stan. Plina ima svugdje pa je tako svako selo, čak i najzabačenije, spojeno na plin, što mi je bilo prilično neobično budući da se kod nas na selima za ogrjev uglavnom koriste drva.

Trg u Krasnodonu

Nema pitke vode

Ono čega nema, to je pitka voda. Ovdje se voda za piće kupuje, iako neki piju vodu iz vodovoda. Mnogi također drže zalihe vode u lavorima budući da se zna dogoditi da vode nestane. Nestanak struje i interneta je također česta pojava. 

Puno je kućanstava koja sama proizvode hranu te nije neobično vidjeti vrtove i domaće životinje čak i u gradovima. Postoje trgovine i tržnice, no supermarketa nema osim u Lugansku. Ima čak i nekih hibridnih kombinacija OPG-a i usluga. Tako smo, recimo, naišli na automehaničarsku radionicu koja prodaje mlijeko i sir.

Novac se mijenja na cesti kod lokalnih švercera deviza, koji svaki put pred mušterijama provjeravaju tečaj na internetu. Korupcija je ovdje prilično neposredna i otvorena. Tako je, recimo, moguće kupiti liječnički pregled u bolnici, rendgen ili neki drugi specijalistički pregled. Operacije se uglavnom plaćaju. Ovisno o zahvatu, cijena operacije je oko 2000 kuna.

Bez ulične rasvjete

Ljudi se uglavnom druže po kućama i parkovima jer kafića i restorana nema u mjestima i gradićima. Jako je puno parkova za vježbanje, relativno urednih i uređenih, u kojima roditelji s djecom provode slobodno vrijeme. Ulične rasvjete nema, a kako je i policijski sat na snazi, navečer su ulice prazne. Osim što je na snazi bio policijski sat, zabranjeno je bilo i korištenje pirotehnike, a vojnici su dežurali po "punktovima" i povremeno bismo susreli neko vojno vozilo na cesti. 

Atmosfera ratnog stanja se osjećala iako je na snazi bilo primirje. Ipak, bez obzira na surovost i besperspektivnost kraja, gledano iz kuta nekog tko živi na "Zapadu", stanovništvo koje je ostalo nakon rata se teško odlučuje na odlazak, bez obzira na dob.

Naravno da tome pridonosi i otežano nabavljanje priznatih dokumenata. Mlađi eventualno za cilj imaju odlazak na rad negdje u Rusiju, po mogućnosti što bliže LNR-u, kako bi što češće mogli biti u kontaktu s obiteljima.

Naravno, nastavkom ovog rata ni u jednom djelu Ukrajine, pa tako i u ovoj samo od Rusije priznatoj republici, ništa više neće biti isto. Ionako težak i surov život postao je još teži i suroviji, a budućnost neizvjesna. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala