SVJEDOČENJEM dvojice nekadašnjih pripadnika HVO-a te ratnih zarobljenika logora Manjača, inicijala M. S. i D. T., danas je na Županijskom sudu u Zagrebu nastavljeno suđenje Dani Lukajiću, bivšem obavještajnom časniku Vojske Republike Srpske (VRS), za kojega je jedan od svjedoka kazao da osobno nije sudjelovao u premlaćivanju niti je naređivao mučenja, ali da su za sva zvjerstva u Manjači odgovorni vojni policajci koji su bili pod ingerencijom optuženika.

Svjedok M. S. (57) je kazao da je kao pripadnik bosansko-brodske brigade HVO-a zarobljen u travnju 1992. u Derventi, odakle je najprije svezanih očiju i usta smješten u jedan svinjac, a potom u zatvor u Prnjavoru.

"Bio sam vezan za svog susjeda I. B. na način da nismo mogli samostalno mokriti, a nakon što smo prenoćili u prnjavorskom zatvoru, prebačen sam u zatvor u Staroj Gradišci gdje sam ukupno proveo 65 dana, od toga 50 u samici. Tamo su me tukle osobe stare između 50 i 60 godina koje poznajem po nadimcima Pero, Bula i Špaga, a koji su kasnije bili čuvari i na Manjači", prisjetio se M. S.

Opisujući uvjete u Staroj Gradišci, kazao je da je bio smješten s još 600 osoba u jednoj prostoriji te da su po dvojica logoraša dijelila jednu deku i spavala na slami.

Premlaćivanje strujnim kabelom

"Nakon dolaska u Manjaču, nisam vođen na ispitivanja niti zlostavljan, osim što me je čuvar nadimka Bula u nekoliko navrata tukao strujnim kabelom. Sjećam se da je jedan pripadnik Zbora narodne garde iz Osijeka po imenu Zoran doveden u Manjaču gdje je najprije premlaćen, a potom ga je Bula ubio. Vidio sam kako su čuvari odvodili neke zarobljenike iz paviljona gdje smo bili smješteni te su se ubrzo potom čuli pucnjevi pa pretpostavljam da su ubijeni", izjavio je svjedok.

M. S. je kazao da nijednog od čuvara Manjače nije znao po punom imenu i prezimenu, već isključivo po nadimcima te da mu nije poznato ime Dane Lukajić.

Svjedok D. T. (66), koji je kao časnik HVO-a zarobljen u Bugojnu, izjavio je da je prije dolaska u Manjaču u svibnju 1992. prošao zatvore u Kupresu, Drvaru, Kninu, Staroj Gradišci, Batkovićima i Kamenici.

"Dolaskom u Manjaču svi zarobljenici osim mene su ošišani na 'nulu', dok mene nisu ošišali kako bih se razlikovao od ostalih jer sam bio časnik. O uvjetima u Manjači najslikovitije govori podatak da sam prije zarobljavanja težio 94, a nakon razmjene 49 kilograma. Svakodnevno smo premlaćivani, a uslijed premlaćivanja bilo je i smrtnih slučajeva'', ispričao je D. T.

Svjedok je rekao da ga je Lukajić ispitivao jednom prilikom te da ga je zanimalo zašto je kao nekadašnji časnik JNA prešao na hrvatsku stranu. Lukajića otprije nije poznavao, a jedan od logoraša mu je kazao da se Lukajićeva supruga i djeca nalaze u Zagrebu.

Unakažen brat saborskog zastupnika

"Na idućem ispitivanju Lukajiću sam dao do znanja kako znam da mu je obitelj u Zagrebu, a iako je logor bio dobro čuvan, u njega su stizale informacije, pa i ona da je dva tjedna kasnije Lukajić uspio prebaciti obitelj iz Zagreba. Lukajiću sam rekao kako to ništa ne znači te da se njegovoj obitelji neće ništa dogoditi. Više nisam pozivan kod Lukajića na razgovor, ali sam prebačen u jedan mali logor kod Banja Luke gdje su nas tukli čim su stigli. Sa mnom je bio i Davor, brat saborskog zastupnika Željka Glasnovića, kojem su odsjekli uho i slomili nogu. Potom sam vraćen u Manjaču gdje me je Lukajić upitao jesu li nas tukli, na što je jedan kolega odgovorio potvrdno, što je Lukajić prokomentirao da je riječ o nediscipliniranoj vojsci te me je ponudio cigaretom", rekao je D. T.

Svjedok je kazao da osobno nije vidio da Lukajić nekog zlostavlja ili naređuje drugima da maltretiraju zarobljenike, ali da su za "sva zla u Manjači odgovorni pripadnici vojne policije koji su bili pod njegovom ingerencijom".

Zagrebačko tužiteljstvo 68-godišnjeg državljanina Srbije te Bosne i Hercegovine tereti da je zlostavljanja zarobljenika naredio kao kapetan I. klase vojske Republike Srpske i vođa tima zaduženog, uz ostalo, za prikupljanje obavještajnih podataka od ratnih zarobljenika.

Lukajić je optužen da je od sredine lipnja do 16. rujna 1992. tijekom oružanog sukoba na području Bosne i Hercegovine, u logoru ratnih zarobljenika Manjača prilikom ispitivanja dvojice zarobljenih pripadnika HVO-a i trojice zarobljenih pripadnika HOS-a, u više navrata unaprijed zapovjedio podređenim pripadnicima vojske Republike Srpske da za vrijeme ispitivanja ili nakon njega tjelesno zlostavljaju, tuku i ozljeđuju zarobljenike.

HOS-ovci pod torturom

Njemu podređeni pripadnici vojske Republike Srpske su, po okrivljenikovim prethodno izdanim zapovijedima, od sredine lipnja pa do kraja srpnja 1992. prilikom ispitivanja u njegovoj prisutnosti, u više navrata palicama pretukli dvojicu pripadnika HVO-a te u razdoblju od 8. do 16. rujna 1992. rukama, nogama i palicama pretukli dvojicu pripadnika HOS-a.

Trećeg pripadnika HOS-a su okrivljeniku podređeni pripadnici Vojske Republike Srpske po njegovim zapovijedima u više navrata udarali rukama, nogama, palicama i drugim predmetima po čitavom tijelu i spolovilu te mu gurali palicu u anus.

Lukajića se tereti i da je osobno prilikom ispitivanja trećeg pripadnika HOS-a udarao drškom pištolja po glavi, metalnom stolicom po leđima te mu čupao nokte, a jednom prilikom udarao ga je čekićem po šaci desne ruke dok su mu pripadnici Vojske Republike Srpske držali ruku govoreći da to radi kako ovaj više nikad ne bi mogao na nekoga pucati.

Uhićen je 30. lipnja prilikom ulaska u Hrvatsku s grupom koja je išla na komemoraciju fašističkim žrtvama u Jadovnom. Poslije policijskog kriminalističkog istraživanja, ispitalo ga je i državno odvjetništvo, nakon čega mu je određen istražni zatvor.