"AKO sam ikad bio u nedoumici oko toga kakva su stajališta Andreja Kozirjeva oko sudbine njegove domovine, bio sam opušten kada mi je rekao da nema mnogo vremena razgovarati sa mnom preko Zooma jer je imao zakazan intervju s 'herojima s Navalnijevog televizijskog kanala'", za New Lines Magazine piše Michael Weiss.

Bivši ministar vanjskih poslova Rusije, prvi nakon raspada Sovjetskog Saveza, ispričava se dok mu njegov "producent" (njegova supruga) govori da poboljša osvjetljenje oko svoje računalne kamere. Sa skoro 71 godinom, Kozirjev je zabavan i brbljav.

"Putinova Rusija više sliči totalitarnoj državi nego latinoameričkoj diktaturi"

Danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je zamolio da ne otkrijem njegovu točnu lokaciju, zbog onoga što želi reći. I kreće točno na stvar. Ono što je ruski predsjednik Vladimir Putin izgradio "više sliči totalitarnoj državi nego diktaturi u latinoameričkom stilu".

Na Twitteru je Kozirjev bio otvoren u svojoj osudi Putinovog rata protiv Ukrajine, a također je bio od pomoći u ocjenjivanju određenih diplomatskih poteza ili varki s ruske strane. Na primjer, napao je rusko "mirovno" izaslanstvo u Minsku kao skup nižerazrednih glupana i marginalaca, što je trebalo upozoriti međunarodne medije na konfuznu prirodu ovih rasprava.

"Putin i njegov uži krug misle da je ovo ključni trenutak"

Kozirjev također ima pomalo kontradiktornu perspektivu (potaknutu tvitom koji je objavio autor ovog teksta) da koliko god stvari u Europi izgledale strašno u usporedbi s 1939. godinom, postoje i obećavajući znakovi 1989. godine ako znate gdje ih treba tražiti.

"Mislim da je Putina i njegov uži krug potaknulo to što vide da je ovo doista ključni trenutak, prijelomna točka za Europu i svijet. Unatoč određenim devijacijama u Mađarskoj i Turskoj, došlo je do općeg pokreta prema više demokracije i otvorenosti. To užasava Putina", rekao je bivši ruski ministar.

"Svi ti momci, uglavnom iz KGB-a, nikad nisu prihvatili da je SSSR izgubio Hladni rat"

Kozirjev smatra da je besmisleno govoriti o "novom" hladnom ratu jer stari, barem prema moćnicima u Moskvi, nikada nije završio: "Svi ti momci, uglavnom iz KGB-a, nikada se nisu složili da je Sovjetski Savez izgubio Hladni rat protiv ruskog naroda udruženog s vanjskim demokratskim svijetom. Oni to ne prihvaćaju. Žele to zaustaviti. A sada misle da je ovo njihova posljednja odlučujuća bitka".

Kao najviši ruski diplomat od 1990. do 1996. godine, pod predsjedničkom upravom Borisa Jeljcina, Kozirjev je promatrao kako NATO započinje postupke za primanje novih članica u svoj savez, uključujući bivše članice ugašenog Varšavskog pakta, koji je bio vezan za Sovjetski Savez. Prije invazije na Ukrajinu, Putin je pokušao ponovo osporiti i revidirati ovo sporno razdoblje povijesti, idući toliko daleko da je zahtijevao da se arhitektura kolektivne sigurnosti za Europu predvođena SAD-om vrati na razinu iz 1997. godine. U suprotnom će povući okidač.

"Rusija se ne kaje. Ni za staljinizam ni za dogovor s Hitlerom"

Weiss je pitao Kozirjeva o raspravi koja je uzburkala američki vanjskopolitički establišment uoči ovog rata. Je li NATO otišao predaleko? Naprotiv, on misli da nije otišao dovoljno daleko.

"Jedna stvar među mnogima kojima se divim u vezi s američkim karakterom je vaša sposobnost da sagledate što ste učinili i da budete vrlo, vrlo kritični prema svojim pogreškama", kaže Kozirjev u filozofskom uvodu nadolazeće polemike. "Kao kad je Kongres nedavno jednoglasno donio zabranu bilo kakvog linča. Malo je kasno, ali je važno jer je to oblik nacionalnog pokajanja. To je ono što Rusija ne radi. Rusija se ne kaje. Ne kaje se za staljinizam ili za sklapanje dogovora s Hitlerom. Umjesto toga, okrivljuje Ukrajinu za nacizam, što je smiješno."

Što se tiče stručnjaka i političkih mandarina koji misle da je Zapad ušao poput mjesečara u ovu krizu, koja sada prijeti iskrvariti izvan granica Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, Kozirjev misli da je to jednostavno besmislica.

"Nažalost, ima mnogo onih koji misle da se događa ono što oni žele, posebno u akademskim krugovima i među intelektualcima koji imaju veze s Rusijom. Odlaze u ruski trust mozgova Valdaj. Tamo konzumiraju kavijar i votku, a oni koji postoje samo da bi njima manipulirali, tretiraju ih kao kraljeve. Ovaj argument o NATO-u samo je propaganda za Amerikance, koji ga onda šire kroz svoje mišljenje i eseje u časopisima. Jedini pravi analitičari koji dolaze ovamo iz Rusije su disidenti. Ostali su frontmeni, baš kao u Sovjetskom Savezu, koji proizvode zapadnjačke prvake Putinovog režima, glupane i korisne idiote."

Dobro onda.

U čemu je pogriješila Amerika?

Ono u čemu je Amerika pogriješila, inzistira Kozirjev, bilo je to što zbog "strateške nužnosti" nije ulagala u krhku rusku demokraciju u nastajanju, koju su predstavljali on i Jeljcin - barem u ranijoj fazi njegove karijere.

"Imali smo značajnu podršku javnosti 1993. godine. Izabran sam u Dumu, donji dom ruskog parlamenta, iz Murmanska, a veliki dio moje izborne baze činili su mornarički časnici u glavnoj pomorskoj bazi. Sedamdeset posto njih glasalo je za mene. Zašto? Zato što je naša politika partnerstva sa Zapadom imala značajnu podršku u to vrijeme."

SAD je poslao mnoštvo ekonomskih savjetnika, investicijskih bankara i McKinseyjevih konzultanata da pomognu u privatizaciji državne imovine, ali Washington nije mobilizirao sve svoje resurse, smatra Kozirjev, "kako bi nam pomogao da pobijedimo u građanskom ratu protiv revanšista, tvrdokornih ruskih nacionalista". "To je bio jedini način da riješimo ovu ludu situaciju. Bili smo spremni smanjiti naš nuklearni arsenal na minimum i okončati našu stratešku doktrinu pripreme za obračun sa Zapadom. Ova prilika postojala je do 1994. A za Ameriku nije bio samo moralni imperativ da nam pomogne. Nego egzistencijalni", dodaje.

"Bush je shvaćao veličinu problema, Clinton nešto manje"

Kozirjev ima visoko mišljenje o američkom predsjedniku Georgeu H.W. Bushu i njegovom kabinetu, posebice državnom tajniku Jamesu Bakeru i ministru obrane Richardu Cheneyju. "Ti dečki su potjecali iz Hladnog rata. Shvatili su ogromnu veličinu problema, a i priliku. Nažalost, Bush je izgubio izbore. Bill Clinton je došao i bio je, općenito govoreći, od pomoći. Ali nije mogao u potpunosti shvatiti izazov učvršćivanja ruske demokracije."

Sjedinjene Američke Države su, smatra Kozirjev, Rusiju smatrale drugom Francuskom, partnerom, možda saveznikom, ali teškom i sebičnom. Clintonov državni tajnik Warren Christopher bio je "pristojan tip, ali samo birokrat iz State Departmenta i odvjetnik koji je sve rješavao birokratski. Nije mi tada trebao profesionalni diplomat kao pandan. Trebao mi je revolucionar poput mene".

"NATO su tvrdolinijaši vidjeli kao zadnju crtu obrane protiv promjene ruske vanjske politike"

Tada se na sceni pojavio NATO, ističe Kozirjev, jer je ruska tvrdolinijaška oporba, ne samo nacionalisti nego i nereformirani komunisti, vidjela to kao "posljednju crtu obrane protiv temeljne promjene ruske vanjske politike. NATO im je bio vrlo koristan; veliki neprijatelj Sovjetskog Saveza".

U prosincu 1991., neposredno prije raspada tog carstva, Jeljcin je poslao pismo NATO-u. "Čak smo i u mojoj službi pripremali pismo, ali smo na jednom mjestu pogriješili. Bila je to tipografska pogreška. To je objavljeno u ruskom tisku i bili su na udaru poruge. Rečenica je glasila otprilike: 'Ne zahtijevamo odmah članstvo u NATO-u, ali na tome ćemo inzistirati i dalje.' No, ovo 'ne' je izostavljeno pa je zvučalo kao da tražimo hitno članstvo u NATO-u. Luđaci u Rusiji su još više poludjeli."

"Ali sve do 1994. godine, ruska vojska, mnogi generali, željela je suradnju s NATO-om, jer im se sviđala ideja da će biti na istoj razini s prvoklasnom svjetskoj vojskom."

"Amerika prvo nije htjela primiti istočnoeuropske zemlje u NATO, ali nije imala izbora"

Istočnoeuropske zemlje koje su se pridružile NATO-u nisu bile jednostavno progutane, unatoč žestokoj retorici na tu temu. "Htjeli su biti u NATO-u, a isprva ih Amerika i njeni partneri nisu htjeli primiti. Ali nisu imali izbora, jer nisu mogli uskratiti članstvo kvalificiranim liberalnim demokracijama. Na isti način na koji to ne mogu poreći za Ukrajinu".

Velika pogreška bila je stavljanje Rusije u "proces s niskom temperaturom" prema partnerstvu sa savezom, ako ne i članstvu u njemu, smatra Kozirjev: "Sama ideja da je NATO bio izvor problema temelji se na staroj sovjetskoj neprijateljskoj slici o njemu, slici koja se nikada nije promijenila i koju sada iskorištavaju stari pripadnici KGB-a. Čak i kad bi se NATO sutra raspustio, oni bi i dalje tvrdili da je Zapad neprijatelj Rusije".

Weiss je pitao Kozirjeva o Putinovom sada već ozloglašenom govoru na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine, na kojem je artikulirao zavjerenički pogled na EU, NATO, pa čak i na OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) kao agente američke hegemonije. Mnogi analitičari retroaktivno su pripisali Putinov tadašnji svjetonazor nizu "revolucija u boji" koje su zahvatile Ukrajinu, Gruziju i srednjoazijske republike. Kozirjev smatra da takva analiza usmjerava stvar unatrag.

"Putinov govor zapravo je bio anticipirajući. Osjećao je da dolazi još revolucija, da su zemlje oko Rusije zrele da idu dalje s demokratizacijom i vesternizacijom. Nastojale su se pridružiti samim strukturama koje je on kritizirao, a njegov je govor trebao spriječiti ovu opasnost".

"Rusiji ne treba ukinuti sankcije ni ako povuče vojsku iz Ukrajine"

Toliko o prošlosti. Što je s budućnošću?

Kozirjev smatra da zapadne sankcije Rusiji ne bi trebale biti ukinute ako i kada Rusija povuče svoje vojnike iz Ukrajine, već da one trebaju ostati na snazi dok se ne zadovolje određeni uvjeti unutar Rusije. "Jako je važno ne tretirati Rusiju kao normalnu zemlju koja je pogriješila u Ukrajini. Ako se povuku, a mi se vratimo svakodnevici, to neće promijeniti ništa. Zapad bi trebao poznavati svog neprijatelja, kao što je nekada poznavao Sovjetski Savez, i prema njemu se ponašati u skladu s tim".

Kozirjev tvrdi da bi sankcije trebale ostati dok Rusija ne bude imala slobodan tisak, "ali ne Potemkinov slobodni tisak", te dok ne održi slobodne i poštene izbore.

Weiss je odgovorio da se to čini prilično malo vjerojatnim s obzirom na to da Putin ne pokazuje želju za bilo kakvim odmrzavanjem. Štoviše, Rusija prolazi gotovo trenutno duboko zamrzavanje neslaganja, putovanja, pa čak i slobodnog razmišljanja (ako su izvješća istinita da ruska policija na licu mjesta pregledava mobitele ljudi u potrazi za znakovima antiratnog materijala).

"Nije problem samo u Putinu, problem je u karakteru režima"

"Ne radi se o samom Putinu", ispravlja Kozirjev. "To nije jedna figura, jer se osobnost može promijeniti. Problem je u karakteru režima i taj karakter se mora mijenjati."

"Ovaj rat je katastrofa. Ako nastave, bit će to totalna i potpuna katastrofa. Prije stotinu godina postojao je car, utjelovljenje samog Boga u ruskom mentalitetu. Ipak, kada je svoju zemlju gurnuo u katastrofalan rat, baš kao danas, shvatio je da je nemoguće pobijediti. Tada je potpisao abdikaciju i postao građanin Romanov. To što i netko koga je sam Bog imenovao može mirno podnijeti ostavku i prenijeti vlast, trebalo bi vam ukazati da Vladimir Putin nije neranjiv."