Foto: 123rf, Index

SLUŠAJUĆI predizbornu retoriku nekih političkih stranaka, čovjek bi pomislio da se nalazimo u 1915., a ne 2015. godini. Teorijski i u praksi potpuno zastarjeli i odavno odbačeni ekonomski modeli nikako da napuste našu političku pozornicu. Tako npr. još uvijek slušamo priče o tobožnjem sukobu rada i kapitala, koji nas obilazi u raznim varijantama. Tako jedni govore o sukobu radnika i poslodavaca, drugi o sukobu građanskih i poduzetničkih interesa, treći pak o tome kako građane treba štititi od banaka. Kao da nismo svi na istom brodu, i kao da ekonomski rast nije u interesu svim stranama.

Kako god, izgleda da blesave teze teško izumiru, pa nije zgorega s vremena na vrijeme podsjetiti kako izgleda stvarni svijet, i iznova raskrinkati opetovane zablude.

Zabluda #1. Kapital je nepoželjan za radnike

Ovaj stav najslikovitije je izrazio sindikalni vođa Željko Klaus svojom antologijskom izjavom: “Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital!”. Govori se o tome kako je kapital “surov” i “nehuman”, te kako predstavlja “prijetnju radnim mjestima” i općenito životnom standardu radnika.

Pitajmo se najprije, što je to kapital? U ovom kontekstu to nije ništa drugo nego ono što marksisti obično zovu “sredstva za proizvodnju”. Kapital je dakle sredstvo koje radniku omogućava stvaranje nove vrijednosti: radni i poljoprivredni strojevi, nekretnine, automobili, mobiteli koje koristimo za poslovne razgovore, računala, itd.

Što je više kapitala dostupno radniku, to se u jedinici vremena stvara više dodane vrijednosti. Radnik tako postaje produktivniji, što rezultira time da cijena rada postaje veća. Cestovni radnik opremljen pneumatskom bušilicom u jednom radnom danu može napraviti puno više posla nego isti radnik opremljen samo krampom.

Zabluda #2. Radnici i poslodavci imaju oprečne interese

Ova tvrdnja otprilike implicira sljedeće: svakom poslodavcu u interesu je radnika platiti što je moguće manje. Radnik, s druge strane, ima interes ostvariti što veću plaću. Ergo, radnik i poslodavac nalaze se u trajnom interesnom sukobu, što dovodi to stalnog i nerazrješivog konflikta.

Tako nastaje dijalektička slika svijeta koja u ljudskim odnosima ne vidi ništa drugo osim neprestanog sukoba, odakle i dolazi uzrečica “čovjek je čovjeku vuk”. Dijalektičarima je nezamislivo da ljudi mogu dobrovoljno surađivati na uzajamnu korist, bez da pri tome budu u sukobu i samo gledaju kako će jedan drugoga iskoristiti.

U stvarnosti pak vidimo da se svaki put kada dođe do razmjene nekog dobra ili usluge, stanje obaju strana poboljša u odnosu na stanje prije razmjene. Ovo je moguće zbog toga što ljudi u danom trenutku imaju različite ljestvice vrijednosti. U trenutku kada ulazim u mesnicu ja vrednujem 1 kg mesa više nego što vrednujem 40 kn; mesar pak više vrednuje 40 kn od 1 kg mesa. Nakon što izvršimo zamjenu, obojica smo profitirali - bez da smo i u jednom trenutku bili u konfliktu ili da je netko nekoga iskoristio.

Ista stvar događa se i na tržištu rada. Ako se dogodi da neka osoba u danom trenutku više vrednuje 4000 kn od 180 sati dokolice, a druga osoba njegove usluge vrednuje više od 6150 kn (razliku od 2150 kn ukrade država), onda u tom dogovoru obje strane profitiraju. Ovaj fenomen u ekonomiji je poznat kao sjecište krivulja ponude i potražnje.

Jednom kada radnik i poslodavac realiziraju suradnju, njihov cilj je zajednički: stvaranje nove vrijednosti i stjecanje kapitala, što radniku omogućuje veću plaću, a poslodavcu veći profit.

Zabluda #3. Samo država može zaštititi radnika od eksploatacije

Netko se može pitati, a zašto bi poslodavac ikada povećao plaću radniku? Koristeći se gornjim primjerom, možemo se pitati zašto poslodavac radnika s pneumatskom bušilicom ne bi platio isto kao i radnika s krampom, i ukupnu razliku novostvorene vrijednosti isplatio sebi u obliku profita? Nije li onda država jedina koja može spriječiti situaciju da ljudi rade za crkavicu, bez petka i svetka? Na ove prigovore može se odgovoriti na dva načina.

1. Apriorističkim razmatranjem. Krenimo od toga da je poduzetniku u interesu maksimizacija profita. Ako je tome tako, onda to znači da poduzetnik ima poticaj dio ostvarene dobiti reinvestirati kako bi stekao novi kapital. A da bi taj kapital upogonio, trebaju mu novi radnici. Tako dolazi do stvaranja novih radnih mjesta, što znači da se potražnja za radnicima povećava, što rezultira time da se sjecište krivulja ponude i potražnje podiže, odnosno cijena rada postaje veća. Osim toga, u rastućim ekonomijama dolazi do povećanja kupovne moći, što vodi do toga da ljudi više vrednuju dokolicu (jednom kada su čovjeku zadovoljene osnovne potrebe, počinje više vrednovati slobodno vrijeme), što opet rezultira povećanjem cijene rada.

2. Opažanjem svijeta oko nas. Empirijska je činjenica da zemlje s najviše kapitala imaju visoku cijenu rada, npr. Njemačka ili Švicarska u usporedbi sa zemljama Trećeg svijeta. Razlog zbog kojeg Nijemci i Švicarci imaju veće plaće ne leži u tome što su njemački i švicarski poslodavci “osvješteniji” pa plaćaju radnike više nego što inače mogli. Jedini razlog velikih plaća u tim zemljama je velika akumulacija kapitala u kombinaciji sa slobodnim tržištem, što vodi na malu nezaposlenost i velike plaće.

Također vidimo i to da jakim ekonomijama s puno kapitala ne treba država da bi štitila radnike od poslodavaca. Domar u Švicarskoj ima plaću od oko 25.000 kn, bez ikakve potrebe da država propisuje minimalac i uređuje odnose između njega i poslodavca. Ekonomski razvijene zemlje poput Švedske, Finske, Norveške ili Danske imaju krajnje liberalno radno zakonodavstvo (također nemaju propisani minimalac), uz cijenu rada o kojoj u Hrvatskoj samo možemo sanjati.

Prestanimo birati ekonomske dinosaure

Želimo li zbilja imati jaku ekonomiju i životni standard na razini razvijenih zapadnih zemalja, moramo prestati birati dinosaure koji još nisu izašli iz marksističke paradigme 19. stoljeća. One koji nas plaše babarogama poput “ekstraprofita”, “neoliberalnog zla”, “eksploatacije radnika”, “klasnih sukoba”, “prijetnje bankara”, i sl. treba zaobilaziti u najširem luku.

Važnost zdravog ekonomskog pristupa možda najbolje vidimo na primjeru Poljske, gdje su na nedavno održanim izborima socijalističke i zelene stranke u parlamentu dobile ravno nula zastupničkih mjesta. Treba li nas onda čuditi podatak da je ujedno riječ o najbrže rastućoj europskoj ekonomiji, za koju se prognozira da će za 25 godina biti dvostruko bogatija od Hrvatske?