MEGAN Dixon imala je 13 godina kad se počela osjećati loše. Do 16. godine zdravlje joj se toliko pogoršalo da je nakon gubitka govora odvedena u bolnicu. Liječnici su sumnjali na moždani udar, piše BBC.

U bolnici je trebala ostati samo četiri dana radi pretraga, no ondje je provela dvije godine i izišla potpuno paralizirana. Nije mogla hodati, govoriti ni otvoriti oči, a liječnici su joj rekli da više nikada neće moći pokretati tijelo. Megan je dijagnosticiran funkcionalni neurološki poremećaj (FND), što znači da mozak nije ispravno slao ni primao informacije od ostatka tijela.

Nakon što je boravila u neurološkoj ustanovi za njegu u Peterboroughu, sada se priprema za preseljenje u vlastiti dom, s nadom da će jednog dana raditi kao tehničarka za nokte. Nikad nije živjela sama, a zbog liječenja se morala odseliti od obitelji iz okolice Batha.

"Bila sam paralizirana od vrata naniže"

"To nije bilo lako. Mislim da je roditeljima bilo još teže ostaviti me tamo, ali nisam mogla ništa sama, bila sam paralizirana od vrata naniže", rekla je za BBC. "Nisam mogla vidjeti, nisam mogla govoriti. Mrzim tu riječ, ali u tom trenutku bila sam vrlo ranjiva.

"Počela sam se osjećati loše s 13 godina. Sve se odvijalo sporo i postupno, a onda je 2021. sve jako brzo krenulo nizbrdo. "Odveli su me u bolnicu zato što su se bojali da sam imala moždani udar ili nešto slično jer sam izgubila sposobnost govora. U bolnici sam trebala biti četiri dana, a izišla sam dvije godine kasnije."

Na kraju joj je dijagnosticiran FND. "Taj poremećaj onemogućuje normalno funkcioniranje signala iz mozga prema tijelu i uzrokuje razne neurološke simptome", rekla je. "Nisam mogla ništa sama. Izgubila sam mogućnost govora. Nisam mogla otvoriti oči. Mozak mi nije mogao razabrati razliku između otvorenih i zatvorenih očiju."

Izgubila je i sposobnost gutanja te se hranila s pomoću sonde postavljene kroz usta, a zatim su joj ugradili sondu koja ide ravno u želudac. U najgorem razdoblju imala je i do 50 epileptičkih napadaja dnevno, ali taj se broj sada smanjio na 10 do 15 dnevno. Nakon 18 mjeseci intenzivne terapije život joj se potpuno promijenio.

"Gotovo sam umrla u bolnici"

"Sad mogu pokretati sve dijelove tijela. Naravno, mogu govoriti i vidjeti. Ne mogu hodati i nikada neću moći hodati, ali to je zbog kontraktura u koljenima. Trebam operaciju kako bih ih mogla savinuti jer su mi noge u potpuno ispruženom položaju. To je jako bolno, ali čekam operaciju i to znači da nikada više neću moći hodati.

Iskreno, nikada nisam mislila da ću ovako nešto planirati kad su me roditelji odveli u dom za njegu. Mislili su da je to to, da će to biti moj dom do kraja života. Došla sam do točke u kojoj sam gotovo umrla u bolnici, tijelo mi je gotovo potpuno otkazalo.

Liječnici su tada morali reći mojim roditeljima da se pripreme na najgore, nisu vjerovali da ću doživjeti 18. rođendan, a evo me danas s 20 godina." Megan sanja o tome da postane tehničarka za nokte i štedi za internetski tečaj. "Jedva čekam da se napokon odselim i da živim s dečkom", rekla je. "Baš sam uzbuđena."

"FND se u prošlosti često smatralo isključivo posljedicom psiholoških i emocionalnih trauma"

Organizacija FND Action navodi da je riječ o poremećaju u funkcioniranju moždanih mreža koji uključuje neurološke simptome poput slabosti udova, paralize, napadaja, poteškoća s hodanjem, grčeva, trzanja, poremećaja osjeta i drugih tegoba.

"Za mnoge oboljele simptomi su vrlo teški te onemogućuju normalno funkcioniranje, a svima potpuno mijenjaju život", poručili su iz udruge. Dodaju da je osnovna građa živčanog sustava kod oboljelih očuvana, ali je problem u načinu na koji mozak i živčani sustav funkcioniraju - signal ne putuje ispravno ni u jednom smjeru. 

"FND se u prošlosti često smatralo isključivo posljedicom psiholoških i emocionalnih trauma, što je dovodilo do stigmatizacije i odbacivanja među zdravstvenim djelatnicima", naveli su. "No taj se pogled danas smatra zastarjelim. Psihološka trauma danas se smatra čimbenikom rizika za razvoj poremećaja, a ne njegovim glavnim uzrokom."

Megan kaže da je zbog FND-a često osjećala izoliranost, frustraciju i iscrpljenost jer je život s tim poremećajem vrlo nepredvidiv. Svoja iskustva sada dijeli na TikToku. "Svaka mala pobjeda, bilo da je riječ o pomicanju prsta, izgovaranju riječi ili jednostavno preživljavanju još jednog dana, vrijedna je slavlja", rekla je.