Foto: Index/123rf

ŠTO MISLITE, je li razmišljati o Hrvatskoj koja razvojem pretječe Austriju znanstvena fantastika? Zamišljati Hrvatsku u kojoj desetak postotaka stanovništva čine stranci i to ne izbjeglice, već stručnjaci koji su došli kod nas raditi jer im je dobro? Planirati Hrvatsku gdje se nalaze sjedišta svjetskih firmi i odakle se upravlja filijalama u Njemačkoj i Francuskoj?

Ne da je moguće razmišljati – nego postoji primjer takve države. Radi se o zemlji čiji račun iz samoposluge se prije nekoliko dana vrtio po društvenim mrežama, Irskoj. Jer Irska na hranu nema PDV-a, pa tako kod većine prehrambenih proizvoda Hrvat daje još četvrtinu državi, a Irac ne daje ništa. Kako je to moguće? Jednostavno – umjesto "suočavanja s prošlošću", Irska se odlučila suočiti s budućnošću i zavladati njome. I uspjela je!

Najzanimljivije u svemu tome je da su Hrvatska i Irska uvelike slične – Irska ima svega nekoliko stotina tisuća ljudi više nego Hrvatska, a površinom je negdje trećinu veća od nas. Iako smo udaljeni, politička povijest na je bila na neki način slična – mi pod Austro-ugarskom, Irci pod Ujedinjenim Kraljevstvom. Devetnaesto stoljeće je za obje nacije bilo užasno – vladala je doslovno glad, pa ćemo irska, kao i hrvatska prezimena naći svugdje po Sjedinjenim Američkim Državama. Odlazak cijelih obitelji i sela u potpalublju treće klase bio je konstanta oba naroda. Irska je, istina, dobila neovisnost puno prije nas, no kao država je uglavnom životarila. Iseljavanje se nastavilo do šezdesetih godina. I onda sličnosti prestaju.

Negdje 80-tih godina prošlog stoljeća, taman kada smo mi upali u recesiju s ostatkom bivše države (BDP Hrvatske 1990. je bio nekih 5% niži nego BPD 1980.), Ircima je jednostavno dosadilo da budu poljoprivredni, uglavnom nerazvijeni dio Europe. Odlučili su biti čak i ne prosječni nego – vrh, zemlja u stilu Švedske.

Irska – među najbogatijim državama svijeta

Prema procjenama Svjetske banke, Irska, računajući po paritetu kupovne moći ima 65,144 dolara po stanovniku. Mjerenje po paritetu kupovne moći je inače jedino pravo mjerilo standarda jer uzima u obzir cijene (od stanovanja do hrane), a ne samo plaću. Ono što danas ima Irska, to je više nego Norveška, to je više nego Švedska, to je više nego SAD! Ostavili su i Veliku Britaniju daleko iza sebe. Po istom mjerilu – Hrvatska ima 21,881 dolara po stanovniku. Standard prosječnog Irca tako je tri puta viši od našeg.

Pri tome Irska nije napravila ništa revolucionarno – nije da su uveli radni dan od 12 sati, nije da su otkrili neka nova nalazišta nafte, nije da su postali strateški važni, kao što je recimo u doba zahlađenja odnosa SAD i Rusije postao Island ili kao što je u doba Hladnog rata bila Jugoslavija. Irska je napravila dva koraka: odlučila zaboraviti ono što je bila, zaostala zemlja, i okrenula se onome što danas ide - tehnološkim industrijama.

Puno malih koraka

Najbolja stvar (što se pokazalo na irskom primjeru) je da, ako želite postati bogata zemlja, u biti ne morate ništa posebno raditi niti nešto posebno izmišljati. Morate samo napraviti uvjete da privredi bude ugodno kod vas. E da, treba i zaboraviti ono što je bilo. Irska nije plakala za industrijom i poljoprivredom kakva je nekad bila kao što Hrvati vole plakati za tvornicama zatvorenima prije četvrt stoljeća.

Irska vlada je negdje 80-tih rekla da je dosta zaostajanja – budućnost su suvremena ekonomija znanja, visokotehnološka industrija i usluge. Gledali su ono što će biti aktualno kroz 10, 20, 30 godina, kao da Hrvatska danas odluči postati svjetski centar razvoja samovozećih automobila i kamiona te ukine porezna davanja za takav razvoj.

Nadalje, Irska je uredno dovela firme tipa Microsofta i Googlea, nudeći im male poreze i jednostavnost poslovanja, kako bi te firme upravo u Irskoj razvile centre za cijelu Europu. Nisu ih gnjavili, već im omogućili rad uz jednostavnu regulaciju i male poreze – kada netko dođe i plaća mali porez, novci se skupe puno bolje nego kad uopće ne dođe.

Oslobodili su ekonomiju – nema složenih propisa oko otvaranja firmi, nema previše papirologije, nema bilježnika, pečata i ostalog… Pojednostavili su sustave poreza. Primjerice, znate li koliko se jednostavno zabuniti oko računanja lipa i onda imate problem jer Porezna i vi različito računate lipice? Irci su pojednostavili stvar – na poreznom obrascu eurocenti su upisani kao 00, ne računaju se! Čemu komplicirati i gubiti vrijeme?

Je li Irska imala svojih problema? Jest, imala je skok cijena nekretnina kao i mi, pa onda pad. Je li imala i recesiju? Jest, 2008., ali se izvukla već 2010.! A već 2013. godine Irska je imenovana od Forbesa "najboljom zemljom za poslovanje".

Znate što su napravili od lokalne samouprave? Umjesto da imaju preko 500 gradova, općina i županija, imaju tridesetak grofovija – pri čemu su reformom 2014. godine ukinuli hrpu gradskih vijeća (sada vijećnici imaju dvostruku ulogu – lokalnu i unutar grofovije). Broj vijećnika je smanjen za trećinu – jedna prebogata Irska je zaključila kako je 1,627 vijećnika previše i kako lokalna samouprava može i s ukupno 949 vijećnika. Mi ih imamo nekoliko tisuća.

Recept uspjeha nije kukanje

Irska je na izvrstan način pokazala kako država koja je stoljećima kaskala za drugima može postati uzor razvoja i poželjna destinacija za useljavanje. Pokazala je kako ne pomaže kukanje za starim (što itekako imamo u Hrvatskoj) i ne pomaže izmišljanje nekih novih čudnih modela poput onih koje predlaže Živi zid. No, ne pomaže ni državna kontrola ekonomije i potpuni nadzor nad privredom uz velike poreze, što rade podjednako HDZ i SDP.

Ono što stvara bogatstvo, budućnost i radna mjesta je mali porezi, slobodna privreda, mogućnost da svatko otvori firmu i počne raditi bez komplikacija, stav da se međunarodne korporacije primaju kao prijatelji koji donose radna mjesta te pojednostavljenje i pojeftinjenje države. Ima puno administracije? Ukinimo je. Ima hrpa vijećnika koji ne povećavaju kvalitetu lokalne samouprave? Ukinimo ih. Tako radi Irska i zato je tamo dobro.

Umjesto "suočavanja s prošlošću" i "satova povijesti s generalima" treba nam "suočavanje s budućnošću" – strateške odluke da se u zemlji razvija ono što će se razvijati u ostatku svijeta za deset ili 20 godina. Je li Hrvatska na to spremna? Može li napraviti korake koji će omogućiti da krenemo putem nama slične Irske i u 30 godina preskočimo u standardu i jednu Austriju, baš kao što je Irska preskočila Veliku Britaniju? Ili ćemo nastaviti kukati kako, eto, svijet nije pravedan i kako je sve protiv nas?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala