Siščanka D.G. napisala je tekst povodom obljetnice razornog potresa na Baniji. Index ga objavljuje uz dozvolu autorice.

SRETAN nam 29.12.

Dan kad je strah dobio zvuk, humanost sliku, a pohlepa ime i prezime.

Potresa se više ne bojimo. Dođu i prođu. Više ih ne brojimo. Naprosto ih je bilo dovoljno da se pomirimo s činjenicom da će potresa biti sve dok Zemlja luta po svemiru. Mi smo ionako tu samo u prolazu.

"Taj prokleti zvuk"

Ali zvuk... taj prokleti zvuk će nam svima ostati zapisan u svakoj pori, u svakom udahu i u svakom otkucaju srca. Kompilacija tupe tutnjave, vriska šume, lom stakla, prasak cigle i jauk majke koja djeteta više nema nam postaje i ostaje doživotni soundtrack.

Taj film se zove život, a život ima dobre dane, loše dane i ono nešto između.

Ovo treće ćemo razumjeti samo mi. Dok se mediji bave krucijalnim temama poput je li ispravno Banija ili Banovina, mi znamo da nas ne određuje ime, nego toplina, ludost i najodvratniji crni humor.

Samo kod nas se u trenutku potresa prvo hvataju djeca, a potom boca rakije. Kakav mobitel, kakvi dokumenti... S rakijom su izletjeli i oni kojima je do potresa služila samo za pranje prozora. Mislim da ju taj dan nisu konzumirala samo djeca mlađa od deset godina, a i to je upitno.

"Danas smo svjesni da je ta humanost ostala samo slika"

Taman kad smo obrisali prašinu iz očiju, dok tlo pod nama još drhti, jedan za drugim nižu se prizori od kojih ti srce preraste tijelo.

Rijeke ljudi, auta, kamiona…

Ako postoji antibiotik za rane na duši, tijelu, zidovima i srušenim snovima, onda je to ta slika humanosti. I ne, nije do hrane, građevinskog materijala ili čokolade za djecu. Do njih je. Do ljudi. Do srca.

Lako za cigle dok je ljudi koji prvo srce daju, a tek potom ruku pomoći – pomislismo naivno, mi idioti, opijeni dedinom rakijom i humanošću nepoznatih ljudi.

Idioti, da. Danas smo svjesni da je ta humanost ostala samo slika i vječna zahvalnost nepoznatim ljudima, jer je pohlepa ljudi s imenom i prezimenom odigrala bolji potez.

Šah-mat idioti!

Uslikali smo se kraj vaših ruševina i kupili smo kravu babi iz Šaša. Obećali smo bajkovite dvorce, kućice u cvijeću, šarene parkove, radna mjesta i nasmijanog jednoroga. Dobili smo glasove. Hvala na pažnji i doviđenja.

Ustaše, partizani i đesbiodevesprve čekaju. Prioriteti se moraju znati.

"Neka nas ostave na miru. Hvala, sami ćemo"

Sutra je 30.12. Dan kad nitko ni za Baniju ni Banovinu pitati neće.

Prije godinu dana, navečer na razvučenom kauču u ljetnoj kuhinji, kraj djece koja su konačno zaspala jedna budala je napisala: “Ne pišite da je moj grad nestao. Nije i neće. Pišite da ćemo sagraditi nove zidove, škole i parkove. Pišite da u Sisku i Petrinji žive ljudi s velikim srcem i još većim mudima. Pišite da će rijeke oprati sve suze. Pišite da će inat nacrtati osmjeh. Pišite da će sve biti dobro.”

Danas mi je žao. Danas bih im rekla da ni slova o nama ne pišu. Neka nas ostave na miru. Hvala, sami ćemo. Dok je nas, inata i dedine rakije, sve će biti dobro. I na Baniji i Banovini.