TIJEKOM Francuske revolucije grad Nantes postao je poprište jednog od najbrutalnijih događaja iz tog vremena - masovnih utapanja katoličkih svećenika pod optužbom da potiču kontrarevolucionarno djelovanje. Ubijeno je preko 150 svećenika u ceremonijalnom potapanju čamaca za koje su bili zavezani. Događaj simbolizira velika stradavanja Katoličke crkve u Francuskoj, što će se revolucionarima kasnije obiti o glavu, poglavito tijekom Poluotočnog rata.

Svećenstvo u Francuskoj revoluciji

Francuska revolucija donijela je radikalne promjene u društvenom i političkom poretku. Katolička crkva, koja je stoljećima bila ključna institucija u Francuskoj, našla se na meti revolucionarnih vlasti zbog svoje povezanosti s monarhijom i feudalnim sustavom.

Mnogi svećenici odbili su položiti zakletvu na Građanski ustav klera iz 1790. godine, što ih je označilo kao neprijatelje Republike. U zapadnoj Francuskoj, posebno u regiji Vandeja, izbijali su oružani ustanci protiv revolucionarne vlasti, često potaknuti vjerskim i monarhističkim osjećajima. Nantes, kao važan grad na rijeci Loari, postao je strateško središte u suzbijanju ovih pobuna.

Zašto utapanja umjesto giljotine?

Jean-Baptiste Carrier stigao je u Nantes u listopadu 1793. s ovlastima da suzbije kontrarevolucionarne aktivnosti. Zatvori u gradu bili su pretrpani zbog masovnih uhićenja, a uvjeti su bili katastrofalni, s epidemijama bolesti poput tifusa koje su prijetile širenjem na širu populaciju. Kako bi se riješio problem prenapučenosti i percipirane prijetnje, Carrier je odlučio provoditi masovna pogubljenja utapanjem.

Prva utapanja započela su na današnji dan 1793. godine. Zatvorenici, uključujući katoličke svećenike, redovnike, redovnice, plemiće i druge osumnjičene kontrarevolucionare, bili su vezani i ukrcani na čamce na rijeci Loari. Čamci su potom potapani, ostavljajući zatočenike da se utope. Procjenjuje se da je od studenoga 1793. do veljače 1794. godine utopljeno između 2000 i 4000 ljudi. 

Glavni razlog zašto nisu poslani na giljotinu bila je činjenica da su zatvori u Nantesu bili prekrcani, a u gradu je izbila epidemija tifusa. Trebalo je zarobljenike brzo pogubiti, pa je Carrier odlučio da je utapanje u Loari najbolje rješenje.

Odmazda u obliku Poluotočnog rata

Francuska revolucija posebno je ciljala na svećenstvo, ne samo zato što su uglavnom bili protiv Revolucije već i zato što su bili iznimno bogati. Opljačkane crkve i samostani financirali su kasnije operacije revolucionara, kao i njihove ratove.

Nedugo nakon jakobinske diktature u Francuskoj je zavladao Napoleon Bonaparte, čovjek koji je vladao Europom zbog svoje snažne vojske i odličnog shvaćanja militarističke taktike. Međutim, Napoleonov najveći problem izbio je u Španjolskoj kada se lokalno stanovništvo pobunilo protiv kralja kojeg im je on nametnuo. 

Primarni razlog zašto su Španjolci započeli Poluotočni rat bila je činjenica da su se bojali da će Napoleon i njegova ekipa na isti način opljačkati svećenstvo koje je tamo bilo osobito popularno i na dobrom glasu u to vrijeme. Poluotočni rat trajao je sve do 1814., kada su kombinirane snage Španjolaca i Britanaca vratile starog kralja na prijestolje, a Napoleon je tad već izgubio ključne bitke i bio natjeran na predaju.

Događaji u Nantesu, premda stravični, samo su jedan od horora Francuske revolucije. Procjenjuje se da je u deset godina Revolucije umrlo preko milijun Francuza. Mnogi svećenici tada su bili važni suci i upravitelji, a njihova smrt dodatno je destabilizirala Francusku.