476. godina smatra se povijesnom prekretnicom. 4. rujna te godine posljednji zapadnorimski car natjeran je na abdikaciju, a Odoakar se proglasio kraljem Italije. Od tada pričamo o srednjem vijeku, periodu feudalizma, skolastike i kasnije renesanse. Ipak, Zapadno Rimsko Carstvo zapravo nije postojalo kao politička cjelina već neko vrijeme, a obični ljudi te 476. godine nisu osjetili nikakvu bitnu promjenu.

Propast rimske države

Promjenu je doživio Romul Augustul jer je vlast morao predati barbarskom lideru. Odoakar nije vladao cijelim Zapadnim Rimskim Carstvom, već samo Apeninskim poluotokom. U tom trenu afrički posjedi pripadali su Vandalima, a Hispanija je bila u rukama više barbarskih plemena. Galija, odnosno današnja Francuska, također je doživjela priljev mnogih barbarskih plemena.

Taj proces trajao je cijelo stoljeće. Istočni rimski carevi imali su pod sobom bogatije rimske provincije pa su vojskom i novcem mogli lako preusmjeriti osvajače na Zapad, a oni ostati sigurni. To ne znači da u Istočnom Carstvu nije bilo barbara, no oni nisu ni u jednom trenu svrgnuli rimskog cara i postavili nekog svog na čelo države.

Na Zapadu je situacija bila bitno drukčija. Glavni grad preseljen je dvaput na novu lokaciju - prvo u Mediolanum (današnji Milano) krajem 4. stoljeća, a nakon Odoakarove opsade Honorije ga je prebacio u Ravenu, grad koji bi mogao izdržati opsadu jače vojske i iz kojeg se uvijek moglo pobjeći jer je bio smješten blizu luke.

474. godine nakratko je oživila misao da će se zapadni dio Carstva stabilizirati. Tada u Rim stiže Julije Nepot, rimski Dalmatinac vrlo patriotskog sentimenta i velikih ambicija. Njegova je misija bila povratiti prestiž i ponos Rima. Potukao je gusare Vandale, kovao novi novac i organizirao vojsku.

Ipak, Odoakar je tada započeo svoje pohode na Apeninski poluotok i 475. osvojio Ravenu. Julije Nepot pobjegao je natrag doma u Salonu gdje je pokušao organizirati novi otpor, no u međuvremenu je Odoakar natjerao Romula na abdikaciju.

Početak srednjeg vijeka

Nakon što je Odoakar preuzeo vlast u Italiji, obični građani nisu uočili bitne promjene. Sve institucije i dalje su nastavile normalno djelovati, a rimski Senat surađivao je s Odoakarom kako bi se održala bar neka razina stabilnosti. Odoakar ipak nije mogao mirno vladati. Brinule su ga vijesti o Juliju Nepotu od kojeg je stalno čekao odmazdu. 

Te brige umrle su 480. godine kada je Nepot ubijen u Dioklecijanovoj palači u današnjem Splitu. Tamo i danas jedna mala ulica nosi njegovo ime. Drugi izvori kažu da je moguće da je ubijen i u Saloni. Svakako, ubijen je na području današnje Hrvatske.

Nisu ga ubili Odoakarovi ljudi, već vrlo vjerojatno jedna druga grupa njegovih političkih protivnika. S njegovom smrću, Odoakarova pozicija bila je sigurna. Iako je Romul Augustul posljedni rimski car, njega nitko nije smatrao prijetnjom. S druge strane, Nepota su se barbari baš bojali, znajući koliko je sposoban.

Stara Italija vidjela je nemire ponovo pred kraj 5. stoljeća, kada je Odoakar svrgnut i na vlast dolazi Got Teodorik (Teodorik je bio Ostrogot, ali imao titulu kralja Vizigota). Njega su pak sponzorirali istočni rimski carevi i 6. će stoljeće biti vrijeme kada politika iz Konstantinopola određuje sudbinu Zapada.

Stabilnost na zapadu Europe ponovo će zavladati tek za vrijeme Karla Velikog, na prijelazu u 9. stoljeće. Bit će to neka nova zemlja, gdje se već polako formira feudalizam, iz čega jasno vidimo da je Europa ušla u srednjovjekovni period.