DESMOND TUTU bio je tek dječak kad je sa svojom mamom hodao uzanom stazicom u svom rodnom mjestu.

Iz suprotnoga smjera išao je prema njima neki čudno odjeveni bijelac. Pravila u Južnoafričkoj Republici onog vremena bila su jasna: crnac mora dati prednost bijelcu.

I Desmondova mama je požurila napraviti to, ali ju je nepoznati bijelac preduhitrio - sklonio se u stranu, skinuo šešir i pustio ih da prođu.

"Tko je to, mama?" pitao je mali, fascinirani Desmond.

"On je kršćanin, anglikanski svećenik."

Tog je trenutka Desmond donio odluku da će biti kršćanin i da će biti anglikanski svećenik.

Korjenita greška s nasiljem

Dok sam pisao svoj doktorat, naišao sam i na neke teološke radove južnoafričkih anglikanaca iz 1970-ih, kad je apartheid krvavom šakom dijelio ljude na višu i nižu rasu. Ne bih vas sada zamarao teološkim finesama, ugrubo rečeno radilo se o tome kako protumačiti Isusovu smrt na križu.

U američkom (bijelom) protestantizmu Isus umire zato što je netko morao biti kažnjen. Bog je dobar, ali i ekstremno pravedan, drastičan grijeh čovječanstva (ono neposlušno jedenje "jabuke") zahtijeva drastičnu kaznu, pa onda nebeski Otac na najstrašniji mogući način kažnjava svojeg inače nevinog Sina.

Nisu to protestanti sami izmislili, sjetio se toga prvi još srednjovjekovni katolički teolog Anzelmo. U takvoj viziji Bog naprosto mora biti nasilan, i koliko god da je teologija akademska disciplina, ovakav pogled na božansku pravdu objašnjava puno fenomena američkog društva i politike.

I dok su bijeli američki protestanti zazivali pravedan božanski gnjev, crni (ali i bijeli) anglikanci zalagali su se za nenasilje. Oni su tako tumačili i Isusovu smrt - kao primjer bezuvjetne ljubavi i poruke da je nasilje korjenito pogrešno. Istini za volju, i toga se prvi sjetio jedan srednjovjekovni katolički teolog, Pierre Abelard, koji je skupo platio svoju zemaljsku ljubav prema Heloise.

Tutu je izvukao ono najbolje

Iz kršćanstva, zapravo, svašta možete zaključiti, a to što ćete ustvrditi, ne govori toliko o samom kršćanstvu, koliko o vama samima. Istina, problem počinje već sa samom idejom bilo koje religije kao apsolutne istine.

Desmond Tutu je duboko vjerovao u nenasilje. Tu je viziju dijelio s Nelsonom Mandelom i uspio ju je ostvariti, unatoč ogromnoj (i bijesnoj) crnačkoj većini, koja je mogla pogaziti dotad vladajuće bijelce poput miševa. On je jedan od rijetkih primjera - kakvi su u kršćanstvu odavno nestali - da religija može imati i pozitivan utjecaj na društvo. Ovo sam napisao i prije pet godina u Horizontima ateizma (zajedničkoj knjizi s Pavelom Gregorićem), navodeći upravo Tutuov primjer. Da sad krenem kopati po povijesti kršćanstva, vjerojatno bih našao još takvih primjera (svima nama odmah pada na pamet Martin Luther King).

Ne mislim da je potrebno čitati Novi Zavjet i gledati raspetog Isusa kako bi čovjek shvatio da je nenasilje bolje od nasilja, da svim ljudima pripada jednako dostojanstvo života, bez podjela na više i niže rase ili nacije ili spolove.

Nagledao sam se nasilja u svom životu, recite mi što smo to postigli onim našim krvavim balkanskim sukobom, a da nismo mogli postići nekim dogovorom, uvažavanjem i suradnjom?  

Drugačije kršćanske vizije

Tutu je svoju ideju pretvorio u djelo - i ja to, iako na potpuno suprotnom svjetonazorskom polu, duboko poštujem. Sebe mogu zamisliti da surađujem s takvim čovjekom, kao što su to bez ikakvog krzmanja radili i sekularni borci protiv apartheida. Meni i inače nije za druženje, suradnju i suživot bitno jeste li vjernik, nego jeste li čovjek.

Neki drugi kršćani, s nekih drugih prostora imaju neke druge vizije, u kojima je jako bitno jeste li katolik ili pravoslavac (ili, nedajbože, musliman), jeste li Srbin ili Hrvat ili Bošnjak (Albance se ni ne usudim spomenuti), tko su vam ćaća i dida i oklen su.

Oni kršćanstvo zamišljaju kao realizaciju svijeta u kojemu žene nemaju vlast nad svojim tijelom, u kojemu muškarci odlučuju o svemu što je bitno, u kojemu je homoseksualnost bolest ili opsjednutost đavlom, a mi ateisti najveće zlo u povijesti čovječanstva.

Danas svi vi koji kao kršćani odajete počast jednom od najznačajnijih kršćana suvremene povijesti trebate odlučiti koju od ove dvije vizije prihvaćate kao svoju - Tutuovu ili ovu "domaću". Prelomite jesu li kršćani Tutu i Martin Luther King ili ona ekipa s Košićem, Miletićem, Batarelom i Markić, jer ne možete i jedne i druge strpati u isti koš.

Ili vam i to mora nacrtati jedan ateist?