UMIROVLJENA profesorica Dinka Juričić u svom domu u Šarengradu nudi besplatan smještaj umornim putnicima i usamljenim ljudima. Brinući se o potpunim strancima, postala je hit na društvenim mrežama, a na livadi ispred njezine kuće odmor su potražile tisuće kampera, biciklista i motorista.

Kamp Šarengrad godišnje posjete tisuće ljudi

Šarengrad je naselje na desnoj obali Dunava, u blizini Iloka, a njezina kuća nalazi se odmah uz rijeku. Dinka je svjetske putnike, kaže nam, uvijek dočekivala potpuno besplatno i otvorenog srca. Kada smo je upitali što zapravo radi, nasmijala nam se i poručila da ne radi ništa, već uživa u životu i druži se s ljudima. 

"Ispred moje kuće se nalazi jedna livada koja je u vlasništvu države, a koja je spontano postala mjesto za odmor brojnim turistima. Svi ti ljudi skrenu do moje kuće, neki se odmore i produže dalje, a neki pokucaju pa pitaju mogli se poslužiti WC-om ili vodom. 

Samo od sebe se nekako dogodilo da su tu livadu proglasili kampom iako ona to nije. Meni se strašno svidjelo što tu ljudi dolaze jer se volim družiti i pomagati, a kako na našem području nema kampa, osim u Srbiji, nisam ih imala srca uputiti dalje", priča nam Dinka. 

Zbog prijave kampere slala dalje. "Proglasili su me promotoricom srpskog turizma"

Već nekoliko godina traje priča od koje, kaže nam, ona nema nikakvu zaradu niti je želi, ali ističe da je stekla velik broj prijatelja koji se iz godine u godinu vraćaju i prespavaju u šatorima na livadi. Posjetitelji su čak na Googleu ostavljali komentare da se na tom mjestu nalazi kamp. No priča nam da je to nekome od mještana zasmetalo i počeli su kampere prijavljivati policiji, a ona je tu osobu prozvala Lord Voldemort.

"Policija je svako jutro dolazila i rekli bi mi da ja nisam u prekršaju, ali kamperi, nažalost, jesu jer to nije registriran kamp i morali bi im naplatiti kaznu. Onda sam morala svaki dan ljudima objašnjavati da tu ne mogu stati jer će im napisati kaznu. Žao mi je ljudi jer nemaju oni novca na bacanje.

Onda bih ih uputila u Srbiju jer nemaju gdje biti kod nas. Čak su mi iz Srbije počeli slati komične poruke da će me proglasiti promotoricom srpskog turizma. Najteže mi je bilo kad sam jednu večer obitelj s četvero male djece morala uputiti dalje da ne dobiju kaznu. Htjeli su se slikati sa mnom za uspomenu jer više nikad neće doći u Hrvatsku", kazala je Dinka. 

U ulici žive samo ona i kućepazitelj Romano, koji je imao težak život. Oni su prolaznicima omogućili da si u njihovim domovima mogu skuhati ručak i oprati robu dok spavaju u kamperima ili šatorima. Iako, kako tvrdi, ne ostavljaju nered, pojedincima smetaju pa ona zna nazvati policiju i zamoliti za pomoć kako bi izbjegli kazne. 

"Ljubazni policajci su mi kazali kako stariji par iz Francuske može prenoćiti jer su stigli kasno i bili su jako umorni, pa su smatrali da je sigurnije da ostanu spavati. Oni su se htjeli odmoriti jer su vozili od Ljubljane, a ona je nosila ovratnik i imala vrtoglavicu. To im je puno značilo, a ja sam bila sretna jer mogu pomoći. S policajcem sam se dogovorila i poslala im registraciju kampera kako im ne bi napisali kaznu", opisuje nam.

Nudi pomoć i besplatan smještaj, a otvorila je i bibliočardak

U Šarengrad se doselila prije četiri godine kako bi se brinula o ocu koji nije volio biti sam. Da bi mu ispunila želju, iz doma za starije ljude primili su njegovog prijatelja kako bi on imao društvo. Otud je, kaže nam, krenula cijela priča. Zbog njega se voli družiti s ljudima i pomagati im. 

Poznata je po tome što nudi pomoć i besplatan smještaj u svojoj kući kad god i kome god je potrebno, pa je prošle godine ponudila smještaj i Osječanima nakon velikog požara. Organizirala je i akciju prikupljanja sredstava za bibliobus, a na kraju su umjesto toga otvorili bibliočardak, koji je sada uvršten u Mrežu malih slobodnih knjižnica Hrvatske. 

Ispred njezine kuće samo u godinu dana boravilo je više od tisuću kampera, a kaže da je broj svih posjetitelja nemoguće pratiti. Sa svima se lako sporazumi jer govori engleski, njemački, nešto malo talijanskog, kineskog i arapskog, a nisu joj strani ni slavenski jezici. Francuski joj, kaže, nikako ne ide, no ne brine se jer se na kraju uvijek uspiju sporazumjeti. 

"Prije mirovine sam radila i uvijek sam imala nadređene i morala sam slušati druge. Sada je to drugačije i radim ono što volim. Zapravo ne radim, već se zabavljam jer volim ugošćivati ljude, družiti se i organizirati okupljanja. Novac me ne zanima jer imam mirovinu i ako nekom mogu pomoći time što ću mu udijeliti svoj prostor i čašu vode, zašto to ne bih napravila", kaže Dinka.

Stvorila je divna prijateljstva, no nisu svi bili otvorena srca 

Zahvaljujući otvorenom umu i srcu, kaže da je stekla velik broj prijatelja i upoznala toliko kultura kao da je proputovala pola svijeta. Kako ima dovoljno slobodnog vremena, često ih odvede na izlete da bolje upoznaju županiju. Iz jednog kampiranja rodilo se i veliko prijateljstvo s Talijanima, pa sada Dinka planira njihov dolazak kako bi sve bilo prema zakonu.

"U kamp nam dolazi 45 hodočasnika, talijanskih studenata koji idu pješke iz Jeruzalema u Rim sredinom kolovoza. Svake godine za vrijeme ljetne pauze prevale velik broj kilometara, a kako nas ne bi prijavili, istražila sam kako bi po zakonu mogli biti na livadi. I ne samo da će spavati tu već ćemo im moje prijateljice i ja skuhati ručak. Čak smo ih pitali i koliko ima vegetarijanaca da znamo pripremiti hranu.

Otišla sam na policiju i prijavila javni skup na livadi ispred moje kuće i policija je divno reagirala i rekli su da to mogu napraviti i da će se i oni uključiti jer moraju osigurati pratnju za hodočasnike koji će hodati po državnoj cesti. Ja nisam od muke mogla spavati, nisam znala hoću li to uspjeti i sad sam presretna", priča nam Dinka, koja se prisjetila jedne obitelji koja će joj zauvijek ostati u sjećanju. 

"S obitelji iz Švicarske se i danas čujem. Prolazili su biciklističkom rutom, a u tom je trenu počela padati kiša i oni su otvorili šatore na livadi. Izletjela sam van i pozvala ih da dođu kod mene prespavati. Sutradan smo otišli zajedno i na izlet, a dan-danas smo u kontaktu", prisjeća se Dinka, koja kaže da ju nije strah svih tih nepoznatih ljudi. 

"Do sada sam imala jedno neugodno iskustvo. Došao nam je kuhar iz Amerike, bar se tako predstavio. No on nije znao kuhati i tu je ostao tri tjedna. Svima je postao teret, nismo znali kako ćemo ga se riješiti. Srušio nam je kosilicu, sve što je kuhao izgorjelo bi, a kad sam mu rekla da mora ići dalje, molio je od drugih 20 eura za autobus. No to me nije spriječilo da i dalje nastavim vjerovati u ljude i budem otvorenog duha", priča nam.

Jedna obična livada postala je improvizirani kamp, koji je zbližio Dinku s tisućama ljudi iz raznih krajeva svijeta. Sada pokušava naći način da sve bude prema pravilima jer ne želi kršiti zakon, pa se nada da će u suradnji s udrugama omogućiti da livada ispred njezine kuće i dalje biti puna života.