VLADA je na sjednici najavila nove mjere borbe protiv rasta cijena energenata i hrane. Nekim prehrambenim proizvodima je ograničena cijena, umirovljenicima će se jednokratno poslati novac, cijena plina za kućanstva neće rasti. Lijepe vijesti za većinu građana.

Takve mjere netko treba platiti, direktno i indirektno. Dok je trošak jednokratnih isplata umirovljenicima direktan, fiksiranje cijena prehrambenih proizvoda će se prebaciti na proizvođače jer je malo vjerojatno da će se trgovci odreći marži. Zašto uopće prodavati određeni artikl bez zarade?

Jedna izjava otkriva da država ne namjerava ništa platiti, nego samo trošak mjera prebaciti na gospodarstvo.

"Dodatno će se oporezivati ona poduzeća koja imaju značajnu dobit, a koja je posebice narasla u krizi. To je načelo pravednosti. Svatko mora dati svoj doprinos. Ovo nije vrijeme prekomjerne dobiti. Ona nije moralno prihvatljiva. Dakle, uvodimo poseban porez na dobit, plaćat će ga firme koje bolje zarađuju u krizi", rekao je Plenković.

Država je profitirala od rasta cijena, a teret mjera prebacuje na poduzeća

Zanimljivo je da se proziva poduzeća kojima je narasla dobit u krizi, a ponajviše je "dobit" narasla upravo državi. Iako se ne može razgovarati o dobiti države, može se raspravljati o rastu prihoda. Kako su rasle cijene, tako je rastao i prihod države.

Razlog se krije u daleko najvažnijem poreznom prihodu države, PDV-u. Trenutna stopa je 25 posto za većinu proizvoda, druga najviša u EU. A PDV je ustvari dodatak na stvarnu cijenu proizvoda i usluge. Svakoj cijeni se prilikom prodaje doda 25 posto, što je prihod države. Dok trgovci iz svoje marže moraju pokriti troškove poslovanja kao što su plaće, električna energija, grijanje, najam, materijalni troškovi i ostalo, država uzima svoj dio samo jer postoji.

Na kraju je petina od konačne cijene dio koji ide državi (kod PDV-a od 25 posto). Kako cijene rastu, tako raste i PDV. Kada netko odredi cijenu od 8 kuna, mora dodati dvije kune za PDV, što je prihod državne blagajne. Konačna cijena koju kupac plaća je tako narasla na 10 kuna. Kada temeljna cijena (bez PDV-a) naraste na 9 kuna, zbog rasta troškova kao što je trošak električne energije, mora se dodati 2.25 kuna za PDV.

Kako rastu cijene, tako raste iznos PDV-a i time prihod države. Ove godine su prihodi od PDV-a rasli za 15 do 20 posto, što je priznao sam ministar financija Marko Primorac. A to je PDV koji su platili građani.

Država tako profitira od rasta cijena, ali teret mjera protiv rasta cijena planira prebaciti na poduzeća koja su, prema njoj, ostvarila "značajnu dobit".

Novi porez će se lako izbjegavati

Iako Plenković nije specificirao na koja poduzeća misli kada govori o onima kojima je dobit narasla u krizi, pitanje je kako država misli provoditi politiku oporezivanja navodnog viška dobiti. Problem je računovodstvene prirode.

Dobit se računovodstveno može umjetno umanjiti i time izbjeći plaćanje poreza, posebno kod malih poduzeća. Većina malih i srednjih kompanija pokušava "namjestiti" dobit na kraju obračunskog razdoblja prema potrebama. Primjerice, kompanije koje se planiraju zadužiti iskazuju veću dobit jer time pokazuju financijskim institucijama stabilnost poslovanja i podižu vjerojatnost da će im kredit biti odobren. Druge, pak, umanjuju dobit da bi izbjegle plaćanje poreza.

Kako se na nju plaća porez, svaki rast dobiti je ujedno i rast državnih prihoda. Trenutne stope su 10 ili 18 posto, ovisno o ostvarenim prihodima. Uvođenje novog oblika poreza na dobit, ili proširenje postojećeg, samo će dovesti do toga da kompanije izražavaju manju dobit. Time će padati prihodi proračuna.

Ograničavanje cijena će pogoditi proizvođače, neće im se isplatiti proizvoditi

Iako nije objašnjeno tko će plaćati famozni "porez na ekstraprofit", za fiksiranje cijena prehrambenih proizvoda možemo odmah znati kakav će biti efekt. A to će biti pad kvalitete i nestašica.

Prilikom fiksiranja cijene trgovac ima samo dvije mogućnosti: da se odrekne marže ili da natjera proizvođača da smanji svoju cijenu. U prvom slučaju nema razloga da uopće nastavi s prodajom tih proizvoda jer predstavljaju neto gubitak ako se iz marže ne mogu podmiriti troškovi poslovanja kao što su plaće, električna energija, grijanje, najam, trošak zaduživanja itd.

Druga opcija je da prisili proizvođača da smanji svoju cijenu. A on mora održati veću cijenu jer su mu svi proizvodni troškovi narasli zbog općeg rasta cijena, tj. inflacije. Posebno to vrijedi za troškove energije, repromaterijala, ali i ostale troškove.

Inflacija je po definiciji opći rast cijena, što znači da cijene svega rastu. Cijene nekih stvari, poput električne energije, rastu više od drugih, ali svi troškovi proizvodnje rastu. Zašto bi proizvođač nastavio s proizvodnjom ako mora prodavati po istoj cijeni kao i prije, a svi troškovi su mu narasli? Nakon određenog vremena će shvatiti da mu nastavak proizvodnje samo stvara trošak i da je najisplativije potpuno ugasiti proizvodnju.

>> Ograničene cijene piletine, mljevenog mesa, svinjske vratine, ulja... Pogledajte ih

Proizvođači će morati otpuštati radnike ili smanjiti plaće

Ako pak ne želi ugasiti proizvodnju, jedino mu ostaje da smanji troškove. Jedan način je smanjivanje proizvodnje, u nadi da može prebroditi razdoblje fiksiranja cijena i kasnije se vratiti na staru proizvodnju. Još radi s gubitkom, ali manjim. To će dovesti do manje proizvodnje namirnica čija je cijena fiksirana i do nestašice.

Ljudi će htjeti kupovati iste količine kao i prije, ali će ih se manje proizvoditi. To će dovesti do viška potražnje (kupci) i manjka ponude (proizvođači) te rasta realne tržišne cijene. Ako inflacija nastavi rasti, rast će troškovi proizvodnje, a samim time proizvodnja će biti sve neisplativija.

Još jedan način na koji se potencijalno mogu smanjiti troškovi je smanjivanje broja radnika ili plaća. To će potaknuti rast nezaposlenosti u regijama gdje nema puno izbora za zaposlenje. A prehrambeni proizvodi kojima je vlada ograničila cijene se ne proizvode u urbanim sredinama, gdje je širok izbor novih poslova, nego u ruralnim sredinama, gdje je puno teže pronaći novi posao i nezaposlenost je veća.

Isto vrijedi za plaće. U područjima visoke nezaposlenosti, gdje se uglavnom i proizvode proizvodi kojima su fiksirane cijene, odbijanje niže plaće uglavnom znači nezaposlenost. Istina, smanjivanje plaća i rast nezaposlenosti bi trebali djelovati prema snižavanju inflacije, ali radnika koji će zbog fiksiranja cijena dobiti otkaz ili manje plaće je premalo u ukupnom broju radnika u Hrvatskoj da bi pad njihove potrošnje mogao ozbiljnije djelovati na pad potrošnje na razini države.

Ruralni dijelovi Hrvatske će tako indirektno plaćati cijenu Plenkovićevog ograničavanja cijena, a najviše koristi će imati stanovnici u gradovima. Bar dok se ne pojave nestašice.

Nova prilika za nastavak bujanja birokracije

Vlada je izabrala paket mjera od 20 milijardi kuna. S obzirom na novi porez na "ekstraprofit", plan je da se to prebaci na poduzetnike. Istodobno tim potezom pili granu na kojoj sjedi jer će kompanije, bez obzira na to koliki opseg novog poreza bio, nastojati smanjiti dobit da bi izbjegle porez.

Porezna uprava će tako dobiti zanimljiv novi posao: da određuje koje su kompanije trebale ostvariti ekstraprofit u krizi, a nisu. Lov na "skrivenu" dobit će biti novi posao u Ministarstvu financija, a poznajući profil ljudi u vladi, oformit će se novi odjel za tu svrhu.

Teško provediva ideja, porez koji se može lako izbjeći, prilika za nove agencije, odjele i stranačka uhljebljivanja. Očekujemo novo državno tijelo, Agenciju za pronalazak ekstraprofita u krizi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala