HRVATSKU se smatra primarno turističkom državom, s dobrim razlogom. O turizmu ovisi petina ukupnog BDP-a, udio turizma u ukupno ostvarenoj bruto dodanoj vrijednosti je daleko veći nego u drugim državama EU (uključujući one poznate po turizmu), zaposleni u turizmu čine puno veći dio ukupne zaposlenosti nego u drugim državama, a prihodi od turizma su 2023. iznosili 14.6 milijardi eura.

To ipak ne znači da je turizam važniji od industrije za gospodarstvo Hrvatske, niti je najveći generator radnih mjesta. Čak i kada se gleda samo prerađivačka industrija (industrija u užem smislu), u proizvodnji je tijekom prosinca bilo zaposleno 233.6 tisuća ljudi, a tijekom cijele godine je iz Hrvatske izvezeno 21.1 milijarda eura.

To znači kako je ideja o Hrvatskoj kao primarno turističkoj državi tek polovično istinita. Proizvodna industrija ostvaruje veći izvoz nego turizam prihoda i zaposlenih je više u industriji nego u turizmu. Ali je Hrvatska zapravo po pitanju ovisnosti o turizmu i ovisnosti o industriji oštro podijeljena država, s kontinentalnim dijelom koji ovisi o proizvodnji i obalom koja ovisi o turističkim uslugama.

Oštra podjela Hrvatske na županije koje proizvode i županije koje trguju/poslužuju

Ta činjenica se lako vidi kada se usporede županije prema tome u kojim djelatnostima njihovi stanovnici najviše rade. Ne postoji grupa djelatnosti isključivo za turizam, ali se može procijeniti na temelju broja zaposlenih u trgovini i djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane.

Jasno je da postoje dvije Hrvatske, proizvodna, koja se odnosi na kontinentalne županije, te trgovačko-uslužna u priobalnim županijama. Sve županije u istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj imaju najviše radnika u prerađivačkoj industriji, od Vukovarsko-srijemske do Međimurske i Karlovačke.

Iznimka je Grad Zagreb, koji ima status županije, u kojem dominiraju zaposleni u djelatnosti trgovine ("Trgovina na veliko i malo..." prema DZS), te Zagrebačka županija u kojoj podjednak broj ljudi radi u djelatnosti trgovine i djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane.

Na obali dominiraju trgovina i usluge. Točnije, u Istarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji je najviše zaposlenih u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, a u Primorsko-goranskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj je najviše zaposlenih u trgovini.

Crna ovca je Ličko-senjska županija, gdje najviše zaposlenih radi u djelatnosti javne uprave i obrane. Proizvodnja na kontinentu, trgovina i usluge na obali, administracija u Lici. Podaci se odnose na 31. ožujka 2023., da bi se eliminirao utjecaj turističke sezone

Koji su dijelovi najviše, a koji najmanje industrijalizirani?

Razlike među županijama još su očitije ako se usporedi postotak zaposlenih koji rade u djelatnostima prerađivačke industrije. Razlika između županije s najviše zaposlenih u proizvodnji i županije s najmanje radnika u proizvodnji je 38.3 postotna boda.

Rekorder Hrvatske je Međimurska županija, u kojoj 42 posto zaposlenih radi u prerađivačkoj industriji. Za njom ne kaska puno ni Varaždinska županija, koja ima 37.7 posto zaposlenih u prerađivačkoj industriji. Slijede Krapinsko-zagorska s 34.2 posto i Koprivničko-križevačka s 33.7 posto. Jasno je da se sjever Hrvatske može nazvati njenim industrijsko-proizvodnim središtem. 

Na suprotnoj strani, kao najmanje industrijalizirane županije su Dubrovačko-neretvanska, Zadarska, Ličko-senjska i Grad Zagreb. Dubrovačko-neretvanska županija s 3.7 posto zaposlenih koji rade u prerađivačkoj industriji (ukupno samo 1.333 zaposlena) je uvjerljivo najmanje industrijalizirana u Hrvatskoj, ali je najviše uslužno orijentirana županija jer 16.7 posto zaposlenih radi u djelatnostima pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane.

Iako je u Zagrebu samo 9.6 posto zaposlenih u prerađivačkoj industriji, on ipak ima najveći ukupan broj zaposlenih u tim djelatnostima u cijeloj Hrvatskoj, 41.491 radnik. Ali to je primarno zbog veličine, ima daleko veći broj zaposlenih od bilo koje županije. Tako broji ukupno 434 tisuće zaposlenih, a najbliža tom broju je Splitsko-dalmatinska županija s 129 tisuća zaposlenih. 

Dvije Hrvatske

Podjela Hrvatske na industrijsko-proizvodni sjever i uslužno-trgovački jug je prirodna. Obje makroregije iskorištavaju prednosti koje imaju. Za sjevernu i sjeverozapadnu Hrvatsku to je geografska blizina nekih od industrijskih centara Europe, primarno Austrije i južne Njemačke.

Jedna od zakonitosti kod prekograničnih investicija je da kompanije, kada investiraju u druge države, to vole raditi u regijama koje su im geografski bliske. Razloga je mnogo, od smanjenih troškova prijevoza, lakše poslovne koordinacije, bržeg transfera znanja do lakše poslovne umreženosti. 

Županije uz obalu imaju neupitnu komparativnu prednost za razvoj uslužnih djelatnosti, primarno turizma. U 21. stoljeću razvoj te djelatnosti ne može biti baziran samo na suncu i moru, ali su sunce i more velika početna prednost na kojoj se može graditi. 

To ne znači da države uz obalu ne mogu i ne trebaju razvijati prerađivačku industriju ili da kontinentalne županije ne trebaju razvijati turizam i ostale uslužne djelatnosti. Dapače, raznolikija struktura djelatnosti stvara otpornije gospodarstvo. Uostalom, brojne države s razvijenom proizvodnom industrijom imaju snažan turistički i općenito uslužni sektor.