Foto: YouTube/Index

KOMPATIBILISTIČKE vrste slobode nisu nešto stvarno, već obično "bijedno utočište", grmio je Immanuel Kant vjerujući da je sloboda riječ sa mnogo značaja i da ljudske težnje nadilaze slobodu, jer je u pravilu jedina vrsta slobode ona kojoj čovječantvo istinski teži  i s toga je tako želimo, a nazivamo je – moć. I ako pogledate povijest, iznimke su oni ljudi koji su se uspjeli othrvati toj prastaroj zamci koja nam izgleda poput zlokobna genetskog uzročnika leži u kostima, tj. čini se da je jako malo ljudi zbilja bilo autor u procesu slobode, a puno više njih istaknutih samo glumaca u predstavi. Bijednih licemjera koji su pod postulatom slobode provodili svoje najniže nacionalističke i fašističke ciljeve. Uglavnom za osobnu korist ili promociju.

Rezultat nekog djelovanja, pokazala je povijest, nikada nije stizao kao neželjena posljedica, već kao pomno isplanirani uzrok. No činjenice stoje i one su nepogrešive. U matričkom sustavu kojim je premrežen moderni svijet, a koji nam pod pojmom slobode nudi nacionalizam kao alternativu, s pravom možemo kazati kako živimo u svijetu koji postaje ropski isključiv i koji negira upravo tu generalnu slobodu težeći onoj skučenoj, nacionalnoj.

Federico Hebbel kazao je kako živjeti znači biti pristran i kako čovjek, ako ne želi postati prvobitni sisavac mora u sebi prevladati strah, bezvoljnost i parazitizam i mora se odrediti, dakle prevladati svoju pasivnost. Možemo s toga kazati, ako sagledamo pasuse gore, da smo došli do ključne spoznaje, da promjena, sloboda, zaštita ljudskih prava proizlaze od onih koje je Truman nazvao "vrućim krumpirima" i onih koji propituju, onih koji kritiziraju vlast, a inicijativa za promjene osigurana onima koji se bijedno, ulizivački, skrivajući svoj fašizam kao zmija noge predstavljaju zaštitnicima slobode, njenim samopregaocima, pa i žrtvama.

Fašisti pod krinkom domoljublja

Na tom tragu Hebbelovi "prvobitni sisavci" pokrenuli su projekt hrvatskog kulturnog nacionalizma kojeg su nazvali "Projekt Velebit", a koji bi karakteristično šupački za fašiste pod krinkom domoljublja trebao prokazivati podaništvo Hrvata, a samoj Hrvatskoj vratiti jedan zdravi, kreativni, agresivni i kulturni nacionalizam. Nije jasno jedino zašto je sam projekt pokrenut iz Australije, zašto su njegovi aktivisti  iz Melbournea, jer dokazano imamo i u domovini dovoljno šupaka koji se ne usuđuju javno deklarirati fašistima, već to rade slikajući se sa "proširenim" kartama Hrvatske iza leđa i sa blesavim osmjesima pod portretima Ante Pavelića, najpoznatijeg hrvatskog šupka koji je osim što je prodao Dalmaciju i Istru i ostavio svoju vojsku na Bleiburgu.

Sam projekt zamišljen je da se konačno krene "sa riječi na djela" ustvrdio je jedan od njegovih začetnika Marko Jurič u dvorani Matice hrvatske i opisao ga jednom rječju, a ona je – akcija: "Ono što mi u projektu Velebit želimo započeti je intelektualna revolucija koja je prirodno pravo svakoga, pa i hrvatskog naroda kojeg želimo potaknuti na samoorganiziranje."

Samoorganiziravši se, naši su uvaženi šupci hrabro položili vijence u Jasenovcu, za sve njegove žrtve od 1941. do 1951. istaknuvši kako neće kleknuti kada put postane tvrd i žilav, jer samo žilavi mogu tim putem.

Domovinska i iseljena Hrvatska tako se po prvi puta u povijesti stopila u jedno, prvobitno društvo koje nema niti dovoljno samopoštovanja da jasno i glasno kaže za sebe ono što jest, već uvijeno, pod pleterima i rodoljubljem prebrojava kosti na tribinama o žrtvama Jasenovca i danas u liku svog osnivača i kolumnista Dinka Dedića kmeči o Hrvatskoj, zemlji u kojoj se zatire ni manje ni više već – sloboda.

Hrvatska je zemlja razapetih misli, kuka junak iz Melbournea

Sloboda koja se zatire u Hrvatskoj, naričuči i kukajući naš Hebbelov prvobitni junak lamentira, jest ona koju on vidi sletjevši iz Melbournea i osjeća, tjeskoba koja ga guši i čini kukavnim, a koja je najbolje vidljiva šestog siječnja, neusporediva sa bilo čim što je do sada osjetio u slobodnoj i demokratskoj Australiji u kojoj nesmetano može deklarirati i propagirati svoj fašizam. A u svojoj ga Hrvatskoj, jebiga, ne može. Treba vremena i znatiželje da bi se moglo zaviriti u dušu jednog naroda, kuka naš uvaženi kolumnist, treba tu živjeti kao dio kolektiva, treba biti mentalno polomljen. Hrvatska je zemlja razapetih misli, zemlja u kojoj nisu samo ljudi ograničeni se ponašati prema odredbama politički propisanog morala, nego su im i misli cenzurirane, kuka naš junak šetajući svojom Hrvatskom.

Posvuda su policijske trake, pa hodaš oko njih, s glavom punom restrikcija, od čela do malog mozga i Hrvati tako prolaze kroz život, naučeni na zaobilaznice, zabranjene i dozvoljene prostore, krivudajući stazama i to zovu – sloboda.

Nije to sloboda dragi prijatelji, kada kao zadnji šupak ne možeš hodati gradom u fašističkoj uniformi, već je to karikatura slobode, mentalno ropstvo iz kojega nikada neće izaći ništa dobra, u suzama je završio naš Dinko ridajući nad tužnom hrvatskom stvarnošću, onoj u kojoj su, kako će naglasiti, u ove šestosiječanjske dane u Hrvatskoj jedini slobodni ljudi koji se usuđuju bez straha izjasniti Milorad Pupovac, Vladimir Božović i Marko Jurič.

Kompatibilističke vrste slobode nisu nešto stvarno, već obično "bijedno utočište", grmio je Immanuel Kant vjerujući da je sloboda riječ sa mnogo značaja i da ljudske težnje nadilaze slobodu. Okove i ropstvo svog naroda uvaženi osnivači Projekta Velebit ne vide u bezočnoj pljački koja je u dvadeset i kusur godina dovela njihov narod na rub gladi, ne vide ih u korporativnom divljem kapitalizmu koji je sustavno i manipulativno uništio generacije Hrvata, ne vide ih naši prvobitni sisavci ni u bankarskom sustavu koji je dokusurio što se dokusuriti dalo, kao ni u politički stvorenoj naciji i vojsci parazita koji su isisali zadnji atom slobode i neovisnosti u hrvatskom čovjeku.

Ako ste toliko hrabri, obucite crne odore i okupite se u jurišine odrede

Za okove i ropstvo, sumrak slobode i tjeskobu koja vlada na hrvatskim ulicama, samopregaoci Projekta Velebit krive isključivo politiku udvorništva, a za glavni uzrok  nedostatka samopoštovanja u Hrvata, Hebbelovi sisavci smatraju - zabranu isticanja svog fašizma. Istina, sloboda ljudi koje je taj isti fašizam pobrisao sa lica zemlje, sloboda 80 000. djece stradale u holokaustu u Hrvatskoj, sloboda Roma koji su istrebljeni do brojke 148. preživjelih, nije sloboda kojoj bi Dedić i njemu slični iskazali pijetet ili suosjećanje, već ti bijedni licemjeri, koji bi pod postulatom slobode provodili svoje najniže nacionalističke i fašističke ciljeve, smatraju upravo te i takve civilizacijske dosege i univerzalni antifašizam jedinim i stvarnim neprijateljem "slobode" u Hrvata.

Sloboda koju oni žele, osjećaju i koja im se brani, njihov je osobni i kukavni poraz kojeg ne umiju kao ljudi niti jasno artikulirati, deklarirati ili javno manifestirati. Sloboda je biti čovjek. I sloboda je biti pošten. Sloboda je poštivati druge i drugačije slobode i u takvim slobodama pronaći onu svoju. Onu osobnu i nacionalnu. Onu koju ćeš javno kazati, hrabro definirati, a ne je kao zadnja pička zazivati uvijeno i dobro sakriven pod skutima licemjerja. Ako ste toliko hrabri i ako vam toliko ta sloboda znači, deklarirajte se javno kao fašisti, okupite se u jurišne odrede i obucite crne košulje, potrpajte se u kamione i sa motkama krenite u kristalne noći na konačni obračun sa neistomišljenicima. Budite jednom konačno ljudi, a ne skriveni šupci koji nariču kako im se zatire sloboda da nekome zatiru kosti.

I sasvim je nejasno zašto nama Hrvatima trebaju Hebbelovi primati iz Melbournea u Australiji da nas uče što nam je i kako raditi. Imamo mi hvala dragome bogu poprilično i svojih luđaka.

Jedini zajeb je što vam je to zadnji put loše završilo. Sloboda se pokazala potpuno drugačijim pojmom za Hrvate koji su vas odjebali i otišli u šumu. Otišli u partizane.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.