KADA je srednji vijek stigao do samog kraja, na jugu Europe počelo se kuhati nešto veliko. Dvije vladajuće obitelji dva kraljevstva dogovorile su brak svojih potomaka. Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska vjenčali su se, gotovo u tajnosti, na današnji dan 1469., a taj događaj Španjolci smatraju prekretnicom u svojoj povijesti te početkom novog vijeka na Pirenejskom poluotoku.

Brak koji mnogi nisu htjeli 

Brak Ferdinanda i Izabele značio je zajedničku politiku dvaju najvećih kraljevstava u regiji. To je bila loša vijest za sitne španjolske vojvode i kneževe koji će brzo postati dio Španjolske, a još lošija vijest bila je za muslimanske državice na jugu zemlje koje će ubrzo postati meta reconquiste, odnosno španjolskog protjerivanja muslimana i njihovih vladara. 

Upravo je zato ceremonija bila vrlo skromna. Ferdinand i Izabela ušli su u bračni savez u kući plemkinje Juanine de Vivero u gradu Valladolidu. Nije bilo parada, paljenja baklji, velikog slavlja i bacanja konfeta, brak je trebalo brzo sklopiti, daleko od očiju neprijatelja.

Neprijatelj broj jedan bio je Izabelin polubrat te aktualni vladar Kastilje Enrique IV., koji ju je planirao dati nekom europskom kralju u zamjenu za velika savezništva. Kada je shvatio da se sestra udala za Aragonca, poništio je odluku po kojoj ga ona nasljeđuje te je započeo četverogodišnji Kastiljski građanski rat.

Ipak, većina plemstva stala je na njezinu stranu. Najveći razlog tomu bila je činjenica da su od Ferdinanda i Izabele mogli tražiti povlastice za svoje posjede koje su mnogi od njih imali u oba kraljevstva. Ferdinand i Izabela bili su spremni pristati na neke od tih zahtjeva kako bi pobijedili u ratu i konsolidirali vlast.

Muslimani i Židovi nisu dobrodošli u novoj zemlji

Nakon što je Enrique izgubio rat, fokus je prebačen na jug jer je trebalo očistiti zemlju od krivovjernika muslimana. Nakon što je pala Granada, posljednja muslimanska država na Pirenejima, tamošnji muslimani ubrzo su dobili pravo na izbor: preobratiti se na kršćanstvo ili otići. Židovi su dobili sličnu ponudu.

Najveći broj njih spasio je osmanski sultan Bajazid II., vjerojatno jedan od najzanimljivijih vođa iz Carigrada. On je javno osudio Ferdinanda i Izabelu, njihove diplomate u Carigradu izvrijeđao pa organizirao evakuaciju muslimana i Židova osmanskom flotom.

Akcija je bila vrlo brza i dobro organizirana, a tisuće Židova i muslimana novi dom su pronašle s druge strane Mediterana. Bajazid je tada izjavio: "Kažu ti kršćanski vladari da su mudri kraljevi, ali protjerivanjem Židova osiromašili su svoju zemlju i obogatili moje carstvo." Mnogi od protjeranih Židova brzo su se snašli u Osmanskom Carstvu te doprinijeli razvoju medicine i trgovine. 

Ferdinanda i Izabelu to nije diralo. Nakon što su maknuli unutarnjeg neprijatelja, pripremali su teren kako bi njihov sin jednoga dana bez pobuna postao prvi španjolski kralj. Isto tako, inovacije u pomorstvu odlučili su podržati, smatrajući kako bi se u budućnosti mogli sukobiti s Bajazidom II.

Ali njihov smjer u politici doživjet će totalni preokret kada im na dvor dođe lik iz Genove po imenu Kristofor Kolumbo i traži novac kako bi prešao ocean.