Foto: 123rf

AUTOR Timothy Less za ugledni Foreign Affairs napisao je analizu situacije na području Balkana koja je privukla mnogo pažnje od strane regionalnih medija. Less je direktor agencije "Nova Europa", koja se bavi procjenom političkog rizika u istočnoj Europi. Usto, Less je proveo deset godina radeći kao analitičar, diplomat i kreator politike u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije. Između ostalog, vodio je britanski konzulat u Banjaluci, Odjel za institucije EU-a, a služio je i kao politički tajnik britanske ambasade u Skoplju. Less je i bivši profesor na predmetu Politike istočne Europe na Sveučilištu Kent i bivši analitičara rizika za Balkan i bivši Sovjetski Savez pri agenciji Dun i Bradstreet. Studirao je politologiju na Školi slavenskih i istočnoeuropskih studija u Londonu te Međunarodne odnose na Sveučilištu u Cambridgeu.

U nastavku prenosimo dijelove njegove kolumne, objavljene pod naslovom "Disfunkcionalnost na Balkanu".

"Politički mir u bivšoj Jugoslaviji se raspada. Bosanski Srbi i Hrvati pokušavaju ugroziti Daytonski sporazum. U Makedoniji političari albanske manjine pozivaju na federalizaciju države po etničkim linijama.  Srpska manjina na Kosovu inzistira na uspostavi enklava nezavisnih od središnje vlade. U Crnoj Gori su Albanci tražili samoupravljanje. Nacionalisti na Kosovu i u Albaniji traže uspostavu ujedinjene Albanske države.

Lako je to samo zanemariti kao buku i bijes oportunističkih političara. Zapadni političari mogu ili priznati legitimnost ovih zahtjeva, ili nastaviti s trenutnom politikom i riskirati obnavljanje sukoba ".

Predivna ideja

"Nitko nije znao što će uslijediti nakon pada Jugoslavije početkom 1990-ih. Jedna je mogućnost bila pojava nacija-država; druga su bile multietničke države bazirane na unutarnjim upravnim granicama. Na kraju je Zapad odredio smjer bivšim državama Jugoslavije, tako da je priznao njihovu neovisnost unutar postojećih granica. Vjerovali su da će to potaknuti pravdu i sigurnost te su na multietničnost gledali kao na poželjni princip organizacije.

Na nesreću, ova je odluka oštetila manjinske grupe koje su smatrale da su osuđene na status građana drugog reda u tuđoj državi. Pokušaji odvajanja samo su pospješili napetost u raznim multietničkim državama regije.

Kao rezultat toga, Zapad je zadnja dva desetljeća bio prisiljen održavati poredak u bivšoj Jugoslaviji. Nakon što je smanjena prisutnost SAD-a na Balkanu, odgovornost je prešla na EU. EU je odustala od vojnog pristupa te je počela bivše države pripremati za pristup Uniji. Pretpostavka je bila da će pripreme za članstvo u EU pretvoriti siromašne autoritarne države u napredne demokracije u kojima bi manjine bile sretne.

Pred kraj prošlog desetljeća nakratko se činilo da će taj pristup upaliti. Ali manjine su svojim nezadovoljstvom dale do znanja da pristup EU neće riješiti njihove probleme. Najveća pogreška bila je pretpostavka da će manjinama prioritet biti politička i gospodarska reforma, a ne teritorijalna i sigurnosna pitanja. To je imalo smisla Europljanima, ali za balkanske manjine koje nisu posjedovale sigurnost, prava niti budućnost, to nije držalo vodu".

Paraliza institucija

"Političke su institucije postale zakočene pitanjima o teritoriju, identitetu i ravnoteži između središnje i regionalne vlasti. Iz dana u dan su Bosna, Kosovo i Makedonija bile usred političke disfunkcionalnosti, ekonomske stagnacije i institucionalne korupcije. Njihovi homogeniji susjedi, Albanija, Hrvatska, pa čak i Srbija, počeli su napredovati.

Ovu politiku komplicira i euroskepticizam koji se širi Europom. Prošlogodišnja anketa otkrila je da se čak 49% građana EU protivi proširenju. Nizozemska je početkom godine na referendumu odlučila da će blokirati integraciju Ukrajine u EU. Prethodne su vlade u Austriji i Francuskoj obećale da će buduća proširivanja uvjetovati referendumima.

Rezultat svega toga je da je proces proširivanja stao. Trinaest godina nakon početka na samitu u Thessalonikiju, Srbija je tek počela, a Crna je Gora zatvorila samo dva od 35 pregovaračkih poglavlja. (tijekom razdoblja od četiri godine koliko to traje, zemlje srednje Europe su već završile cijeli proces pregovora).

Rusija dodatno komplicira situaciju tako da potiče nesretne manjine da izražavaju svoje nezadovoljstvo trenutnom situacijom. Turska podupire nezadovoljne muslimane, a Kina financira investicije u infrastrukturu.

Gotovo u svakoj državi je došlo do nemira zbog toga što su ljudi izgubili vjeru u EU i njenu moć da ih izbavi od beznađa, siromaštva i korupcije. Manjine zahtijevaju pravo na odvojeni teritorij u zemljama gdje su središnjoj vladi prioritet interesi većinske grupe. Ta kombinacija faktora već destabilizira Balkan i prijeti rušenjem poredaka.

EU se još uvijek jako muči da uspostavi autoritet. Europski diplomati nisu uspjeli razriješiti dvogodišnju političku krizu u Makedoniji. Također, EU nije uspjela zaključiti sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Najkontroverzniji slučaj bio je referendum Republike Srpske. Nemogućnost EU da kazni vođe bosanskih Srba mogla bi ih ohrabriti da organiziraju referendum o neovisnosti".

Jadna stvarnost

"Što će se sad dogoditi stvar je špekulacije. Najvjerojatnije je da će se post-jugoslavenske države zakonski održati. Ali separatističke grupe mogu dobiti funkcionalnu neovisnost i onda čekati pravu priliku, poput raspada EU. Situacija bi mogla dovesti do sukoba jer će se većinska populacija boriti za teritorijalni integritet u svojim državama.

Kako bi političari trebali odgovoriti? Treba uzeti u obzir da je integracija, koliko god slabo funkcionirala, potrošena. Nastavljanje sa zastarjelom politikom samo daje moć lokalnim revizionistima i njihovim vanjskim sponzorima, Rusiji i Turskoj.

Neki smatraju da bi postojeća politika mogla profunkcionirati da se Bruxelles malo više potrudi, uz pomoć većih nagrada za članstvo u EU. Drugi smatraju da bi EU trebala pooštriti stav prema političarima koji zagovaraju separatizam. To bi moglo funkcionirati da je EU voljna beskonačno intervenirati u regiji. Ali, nitko ne želi novu mirovnu misiju, a prijetnja upućena manjinskoj grupi, poput bosanskih Srba, bi ju samo otjerala Rusiji.

Stoga je potreban radikalan novi pristup: rješavanje pitanja neslaganja političkih i nacionalnih granica. Eksperiment multi-etniciteta propao je. Vrijeme je da se pragmatizam stavi ispred idealizma i počne se planirati za postepeni prijelaz prema nacijama-državama.

Uzevši u obzir podjele u EU, vrijeme je da SAD preuzme kontrolu nad procesom. Kratkoročno, Washington bi trebao podržavati stvaranje multietničkih država tamo gdje to manjine zahtijevaju. Nakon toga, SAD bi trebao dopustiti da ti manji teritoriji stvore bliske veze sa svojim većim susjedima. U posljednjoj fazi, ti bi se teritoriji odvojili od postojećih država i ujedinili s matičnom zemljom. Npr. Hrvatski entitet u Bosni spojio bi se s Hrvatskom; Republika Srpska i sjever Kosova sa Srbijom, itd. Crna Gora bi ili ostala nezavisna ili se pripojila proširenoj Srbiji. SAD bi ovim planom jednostavno oživio Wilsonovu viziju Europe u kojoj se nalaze samoupravljačke nacije – ali na dijelu kontinenta gdje to nikad nije pokušavano".

Bosanci i Makedonci bi se trebali pomiriti s gubitkom teritorija

"Neizbježno je da bi došlo do teškoća i rizika. Srbija bi se morala odreći Kosova, a Albanci sjevera Kosova. Bosanci i Makedonci bi se trebali pomiriti s gubitkom teritorija za koji su emocionalno vezani, i to bez ikakve teritorijalne kompenzacije.

Ovo bi jednostavno bila formalizacija postojeće stvarnosti. Ali SAD i EU bi morale olakšati proces tranzicije velikim ulaganjima u ekonomski razvoj. Washington i ostali bi možda morali poslati i mirovne snage da čuvaju granice proširene Albanije, Hrvatske i Srbije.

Bio bi to privremeni razmještaj. Lakše je provesti odvajanje nego prisilni suživot.
Ovi bi prijedlozi mogli šokirati one koji imaju velike interese da se održi ovakvo stanje. Ali realnost je ta da je multi-etnicitet u regiji predivna ideja i jadna stvarnost.

Nije upitno da bi taj proces bio kompliciran. Ali, proces odvajanja grupa s različitim nacionalnim identitetima riješio bi većinu sigurnosnih problema u regiji. Bosna i Kosovo bi se također dugoročnije bolje razvijali. To je bolje rješenje od statusa quo.

Nakon mnogo potraćenih godina, Zapad mora imati samopouzdanja da prihvati novi pristup koji ruši uspostavljene pretpostavke. Za novu administraciju ovo je prilika bez presedana da se ponovno razmisli o politici koja je pogrešna od samog svog početka. U svom posljednjem aktu prema Balkanu, SAD bi trebale završiti posao koji su davno počele. Ovaj put jednom za svagda", zaključuje Less.