Široj javnosti je Charamsa postao poznat 2015. godine, kada se odlučio na medijski izlazak iz ormara kao gej muškarac i to dan prije održavanje sinode u kojoj su biskupi sa svih strana svijeta u Vatikanu raspravljali o potencijalnoj promjeni crkvene politike prema obitelji, razvedenima i LGBT pravima. Njegov je coming out uzdrmao Vatikan, naročito jer se Charamsa, inače i vrhunski obrazovani teolog, deklarirao kao ponosni gej muškarac u ljubavnoj vezi s drugim muškarcem, zbog čega je u Vatikanu dobio i trenutni otkaz. Kao izvrsno upućeni insajder oštro je kritizirao stanje u Vatikanu i kada je riječ o korupciji i kada je riječ o bolesnoj atmosferi mržnje prema gej ljudima, u kojoj sudjeluju i mnogi svećenici koji prikrivaju svoju homoseksualnost.

 

Krzysztof Charamsa danas živi u Barceloni sa svojim partnerom Eduardom Planasom, objavio je u međuvremenu u Italiji knjigu “Prvi kamen” s podnaslovom “Homoseksualni svećenik protiv licemjerja u Katoličkoj crkvi”. “Prvi kamen” je dosad objavljen u prijevodu u Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Brazilu, Sloveniji i Portugalu i izazvao brojne reakcije kritičara i čitateljske publike te osude Vatikana. 

 

S obzirom na to da je najava ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj potaknula Katoličku crkvu na još jednu kampanju mržnje i laži o “rodnoj ideologiji” i demoniziranja prava žena i LGBT ljudi, obratili smo se Krzysztofu Charamsi za intervju jer je on zbog svojeg obrazovanja, dugogodišnje karijere u Vatikanu i hrabrosti da kao katolički svećenik izađe iz ormara izvrstan sugovornik za analizu i u Hrvatskoj trenutno relevantnih tema. Charamsa je rado pristao na intervju za Index.

Želio bih započeti s dva pitanja koja bi mogla za početak objasniti našim čitateljima vašu životnu priču. Prvo, kada ste prvi put pomislili da ste gej i drugo, kako ste postali katolik?

 

Gej sam od rođenja, a to sam shvatio u adolescenciji, ali nisam prihvatio tu činjenicu. Potiskivao sam to u svojoj svijesti jer sam bio katolik, kršten još kao dijete, i bio sam već educiran u govoru mržnje protiv gejeva koji širi moja Crkva. Nisam želio biti jedan od tih “čudovišta”, kako gejeve opisuje moja Crkva. Dakle, to da sam gej na jedan ponosan, sretan, oslobađajući način sam shvatio tek kada sam već bio svećenik i to smatram svojim drugim rođendanom, kada sam konačno mogao postati slobodan i sretan čovjek, ali i dobar svećenik koji je gej.

 

 

Kao što sam rekao, u Crkvi se mrzilo homoseksualnost u prošlosti, a mrzi ju se i danas. Ne trebate vjerovati naoko pozitivnim izjavama pape Franje, jer on zapravo ne voli ljude koji su homoseksualci, ne voli dobrotu u njima. U svojoj mladosti sam eliminirao u sebi bilo kakvu misao da bih mogao imati tu “bestijalnu bolest i deformaciju”, kako se između ostaloga unutar Crkve govori o homoseksualnosti. Takvi stavovi gej ljudima nameću život u društvenom i religijskom sustavu koji je shizofren, a to je politika mnogih religija i u mnogim državama, koja je ujedno protiv ljudskih prava i protiv znanstvenog znanja o temi seksualne orijentacije.

"Svaki gej svećenik ima moralnu dužnost izaći iz ormara"

 

 

U prošlosti je Crkva bila savršen ormar za gej muškarce koje je društvo odbacivalo. I zapravo, mnogi gejevi na jedan pozitivan način imaju posebnu senzibilnost za vjeru i doživljavaju pravi poziv za tu službu. No, gejevi mogu postati dobri svećenici samo ako prihvate svoju seksualnu orijentaciju, što znači da se trebaju pobuniti protiv nametanja ormara koji održava Crkva. Svaki gej svećenik ima veliku moralnu dužnost izaći iz ormara i zatražiti promjenu stava Crkve koja mora prestati širiti homofobne stavove i tražiti od svojih gej vjernika da se odriču gej ljudi. Kada bismo vidjeli koliko je svećenika doista gej, crkvenim vlastima ne bi bilo lako sve njih kazniti zbog toga što su se deklarirali, kao što sam ja bio kažnjen za svoju iskrenost i otvorenost.

 

Znate, Crkva je u vrijeme Benedikta XVI. uvela pravilo koje je onda potvrdio papa Franjo, da se treba verificirati seksualna orijentacija svih kandidata. Ako bismo poslušali taj perverzni zakon, onda bismo ipak konačno mogli saznati koliki je postotak svećenika koji su gej, uključujući i dvojicu živih papa. Imam neke pretpostavke o tome, o tome sam pisao i u svojoj knjizi “Prvi kamen”.

 

 

Moj proces internog coming puta, unutarnjeg prihvaćanja da sam gej, bio je proces učenja o homoseksualnosti. Kada sam shvatio da je od Crkve nametnuta doktrina u sukobu sa suvremenom znanstvenom istinom, tada je započeo moj proces oslobađanja. Bio je to proces s dosta patnje jer sam dugo vremena vjerovao u recepte svoje Crkve u vezi homoseksualnosti i branio sam ih. Kada sam shvatio istinu o homoseksualnosti, nisam više bio u stanju pomiriti svoju seksualnu orijentaciju s nehumanom i ignorantskom pozicijom Crkve. Bog mi je tada pomogao tako što mi je poslao mog partnera Eduarda.

 

 

 

Vlada je atmosfera mržnje prema gejevima koji nisu u ormaru, atmosfera ignoriranja ljudskog znanja o temi homoseksualnosti i vodila se paranoična borba protiv ideje ljudskih prava. Naravno da svećenici u Kongregaciji nisu bili svi heteroseksualni, a najviše homofobni su bili oni svećenici koji su bili gej i u ormaru.

 

 

Rezultat sinode su bili jasni i prije njenog početka. Prava diskusija o temi homoseksualnosti je bila onemogućena i sve je bilo pripremljeno da se neutralizira ozbiljna rasprava o tome. Svjedočio sam tome unutar Kongregacije za nauk vjere koja je sudjelovala u pripremi sinode. Moj coming out je predstavljao protest protiv lažne otvorenosti Vatikana kakva se prezentirala u medijima, dok sam ja iznutra znao da se u vatikanskim uredima radilo sve na tome da se onemogući diskusija o homoseksualnosti. Onemogućeno je unaprijed da biskupi zaključe da treba korjenito promijeniti stav prema homoseksualnosti, ali i da se o tome uopće ozbiljno raspravlja i razmišlja. Moja moralna dužnost je bila razotkriti i javno osuditi internu pripremu te antigej sinode. Ponosan sam što sam to učinio i što sam imao podršku svojeg partnera Eduarda. I danas bih sve učinio na isti način. Nisam se više mogao ponašati nasuprot vlastite savjesti i saznanja koja sam imao o vatikanskoj homofobiji. Pozivam one koji me kritiziraju da otvore oči i suoče se s homofobnom diskriminacijom koju provodi Katolička crkva i zapitaju se što trebaju učiniti protiv tog skandala.

"Gej katolici dozvoljavaju homofobiju svoje Crkve"

 

 

Prije nego što čovjek izabere svoju religiju ili duhovnost, potrebno je da poznaje svoju prirodu, da je poštuje i prihvati. Ljudska priroda nije totalno heteroseksualna, postoji i LGBT osobe koje imaju pravo ne samo na svoj seksualni život, nego i na to da vole i budu voljeni. Ljubav je veliki dar prirode. Religija koja ne poštuje tu danas prepoznatu istinu je nehumana. Ne želim uvjeravati ljude da je kompatibilno biti gej i biti katolik. Kada se pogleda trenutna situacija u Katoličkoj crkvi, ako ste gej s time je jedino sukladno to da se kao dio LGBTIQ zajednice snažno i odlučno suprotstavite neoprostivoj homofobiji religije. Nažalost, većina gej katolika i katoličkih LGBTIQ organizacija to ne razumiju i nesvjesno podržavaju crkvenu homofobiju. Oni moraju shvatiti da su gej katolici isto odgovorni za odgađanje buđenja Crkva u vezi vlastite homofobije. Trenutno je situacija takva da gej katolici dozvoljavaju homofobiju svoje Crkve.

 

Dakle, mislim da biti gej ipak nije kompatibilno s pripadanjem jednoj homofobnoj instituciji, kakva je Katolička crkva. No biti gej je itekako kompatibilno s pravom vjerom, s Isusovim naukom, s Biblijom. Nije kompatibilno s aktualnom homofobnom doktrinom Crkve koja je suprotna Bibliji i Evanđelju. Dužnost je svih gej katolika i svih gej svećenika da izađu iz ormara i prosvjeduju protiv trenutne crkvene politike. Ako to ne čine, a mnogi od njih se osjećaju blokirano i uplašeno, oni su kolaboracionisti homofobije. Ugnjetavač ne može biti snažan bez kolaboracije potlačenih.

 

 

Na početku sam vjerovao u njegovu želju da obnovi Crkvu, ali je onda pokazao da se može aranžirati s korupcijom u Crkvi, s prikrivanjem pedofila, s financijskim skandalima, sa zloupotrebama moći, s patrijarhalnim stavovima i mržnjom prema ženama itd. Tužno je što zna da je Vatikan korumpiran, ali se on s time pomirio. On kao papa ima odgovornost promijeniti takvu situaciju.

 

Papa Franjo je promijenio samo jednu stvar - medijsku recepciju Crkve. To je njegov veliki farizejski projekt. U tome je doista savršen i većina svjetskog javnog mnijenja je uvjerena da se ovaj papa bori protiv patologija Crkve.

"Papa Franjo predstavlja nasmiješenu masku iza koje se skriva crkvena korupcija i mržnja prema ženama"

 

 

To su dvije promjene koje Crkva hitno treba, jer trenutna politika predstavlja kršenje ljudskih prava žena i gejeva i lezbijki. Postojeća politika je i protiv vjerskih prava žena i gej ljudi, protiv jednakog dostojanstva za sve osobe. Ali ta promjena neće doći tijekom pontifikata pape Franje, njegov je stav u praksi također homofoban, pa je tako potvrdio pravilo po kojem gejevi ne mogu biti svećenici jer je ako si gej upitno tvoje psihičko zdravlje. Istovremeno, Franjo je efektivan u neutralizaciji optužbi za crkvenu homofobiju i mržnju prema ženama. Njegov pontifikat je savršena nasmiješena maska za korupciju Crkve i Vatikana. Bolesna stvarnost je skrivena iza te maske, što otežava provođenje revolucija koja Crkvi treba. Katolička crkva pod vodstvom pape Franje nastavlja biti jedan od najvažnijih svjetskih stratega protiv ljudskih prava žena i LGBTIQ ljudi. Njegovi govori su puni obećanja i simpatije, ali njegovi postupci govore suprotno.

 

 

Znamo da Katolička crkva snosi dio odgovornosti za tlačenje žena i za mržnju prema ženama, kroz svoju podršku patrijarhalnom sistemu nasilja, kao što je Crkva imala i dio odgovornosti za održavanje sistema ropstva u prošlosti, ali i zbog tihog odobravanja antisemitizma. To je sve historijsko naslijeđe Crkve. U svim tim primjerima nasilja nalazimo religijsku pozadinu i moralnu dozvolu Crkve kao fundamentalne aspekte. Zbog svega toga, opsesija katolika s Istanbulskom konvencijom, kojom se bori protiv nasilja nad ženama, otkriva nešto istinito o našoj povijesnoj odgovornosti za patnju mnogih žena i djece, kao i za patnju ljudi koji nisu heteroseksualni.

 

U Crkvi vlada nešto što bi mogli nazvati “gender-fobija”. Nekim čudom je ta konvencija ratificirana u mojoj rodnoj Poljskoj, no Crkva sada čini sve da se ratifikacija ukine.

 

Katolička rodna paranoja je zapravo moćan instrument klera. Ona se temelji na falsifikaciji teorija i manipulacijama osjećaja neobrazovanih ljudi. Nažalost, papa Franjo podržava takvu politiku. Vatikan upravo priprema nove dokumente protiv roda (?!), dok je papa na početku svojeg pontifikata obećao kako će Crkva ubuduće biti opreznija u svojoj osudi znanstvenih razmatranja i pažljivija u prepoznavanju realnosti. No, zbog trenutnog uspona desničarskog ekstremizma i populizma u Europi i Americi, Crkva može računati da će na neko vrijeme odnijeti pobjedu na tom području. Ali ona ne može zauvijek zaustaviti napredovanje ljudskih prava. Taj napredak će se dogoditi kao i svaki prije njega, unatoč protivljenju Katoličke crkve. Oslobođenje robova, žena, crnaca, sve to je bilo praćeno i sramotnim protivljenjem autoriteta Katoličke crkve.

"Homoseksualni katolici žele biti dio homofobnog sistema koji ih odbacuje"

 

 

Svaki budući pokret gej katolika bi trebao započeti od učenja povijesti LGBT pokreta. Razlog zbog kojega su postojeća udruženja gej katolika tako neučinkovita jest zato što oni nemaju hrabrosti suprotstaviti se homofobnom sustavu, kao što su to učinili LGBT ljudi u pobuni u njujorškom Stonewallu 1969. (koja se smatra utemeljiteljskim događajem suvremenog LGBT pokreta, op.a.). Zato danas na zapadu imamo Katoličku crkvu i fundamentalistički nastrojene protestante koji su najgori od svih protivnika identiteta, dostojanstva i ljudskih prava LGBTIQ osoba. Isto važi i za Pravoslavnu crkvu, a nismo ni daleko od toga da se i u islamu počne sustavnije promovirati jednaka sistemska mržnja.

 

Potrebna nam je revolucija prosvjedovanja i odbacivanja takvih stavova. Katolički homoseksualci u ovom trenutku za to nisu sposobni, i to baš zato što odbijaju učiti iz povijesti gej i feminističkog pokreta oslobođenja. Oni su od homofobnog sistema odbijeni, ali se svim snagama trude biti dio njega. Moj izlazak iz ormara bio je i protest protiv takvog stava. Hrabrost oslobođenja koju sa sobom nosi javni izlazak iz ormara je jedna od najvažnijih lekcija Stonewalla. To je i bila moja inspiracija kada sam se odlučio autati prosvjedujući protiv tadašnje sinode i Vatikana, ali ne i protiv Boga kojega oni koji mrze druge i ne mogu spoznati. Većina većina katoličkih homoseksualaca i homoseksualnih svećenika moraju hitno naučiti tu lekciju.

"Skrivati ljubav prema istospolnom partneru je grijeh protiv Boga, koji je Ljubav"

 

 

Ljubav je divna stvar i ne treba se skrivati. Bilo mi je važno javno obznaniti naš odnos. Skrivati ljubav i pretvarati se da ne voliš nekoga je grijeh protiv Boga koji je Ljubav. Eduard je za mene fundamentalan jer je ljubav jedna od esencijalnih stvari u životu. Ljubav predstavlja dobru i moćnu energiju i potrebna je za coming out. Naročito kada se nalazite u snažno homofobnom kontekstu, tada itekako trebate ljubav svog partnera za izlazak iz ormara. Kao katolik često kažem da je Eduard dar s neba, Božji dar. Naš odnos je proročanski za budućnost Crkve i religije, svećenik i njegov partner. Onaj tko se odluči posvetiti svoj život Bogu ne bi smio biti isključen iz ljudske ljubavi. To nije zdravo. Želim svakom geju, lezbijki i transrodnim ljudima predivnu ljubav kakvu sam u svojem životu pronašao s Eduardom.

 

 

Hvala vam na takvoj formulaciji pitanja, jer smatram kako je potrebno razlikovati između reakcija čitatelja i službene reakcije mržnje crkvenih institucija, koje su učinile sve da prikriju ili eliminiraju moju knjigu. Reakcija čitatelja daju mi nadu. Dobivam mnogo mejlova od ljudi sa svih strana svijeta koji mi pišu da je za njih bilo oslobođenje kada su čitali o priču o mojem izlasku iz ormara i odnosu s Eduardom. I to ne pišu samo gejevi i lezbijke, nego i mnogi heteroseksualni ljudi, mladi i stari. Mnoge ljude diljem svijeta se diskriminira zbog raznih stvari i oni su se identificirali s mojom pričom gej čovjeka koji je živio u diskriminaciji i doživio oslobođenje. Ne smijemo nikad zaboraviti da poštujemo ljudsku prirodu i budemo slobodni voljeti. To je poruka moje knjige i mojeg života kao gej svećenika.