Foto: AFP

SAMO mijena vječna jest. Naslovna fotografija, snimljena u listopadu 2010. godine  na Afričko-arapskom summitu u Sirti, Gadafijevom rodnom gradu, pokazuje četiri moćna predsjednika u naponu snage. Uvaženi državnici u danom su trenutku raspravljali o povećanju međusobne suradnje, ni ne sluteći da će ih Arapsko proljeće zateći nespremne. Kamen revolucije se zakotrljao, a s njim i sudbine "četiri jahača apokalipse".

Od predsjednika do dilera nekvalitetnom travom

Prvi s lijeva, Zine El Abidine Ben Ali, bio je i prvi čiji je osmijeh izbrisan. Njegova 24-godišnja vladavina Tunisom završila je u siječnju 2011. godine, nakon što su se prosvjedi pretvorili u revoluciju. Ben Ali je bio primoran pobjeći iz zemlje, a azil je našao u Saudijskoj Arabiji, gdje se još uvijek nalazi. U međuvremenu su ga kući u odsustvu osudili na 35 godina zatvora zbog krađe, te ilegalnog posjedovanja oružja, dragulja i ne baš kvalitetne droge. Saudijska Arabija još nije odgovorila na tuniski zahtjev za izručenjem.

Saleh se ne vraća kući

Drugi s lijeva, Ali Abdullah Saleh, 1978. godina postao je alfa i omega Jemena, ali se turbulentne 2011. godine i njegova vladavina privela kraju. U veljači je došlo do općeg ustanka i prilično kaotične situacije u zemlji, gdje je on obećavao reforme i raspuštao kabinete, ali vojsku nije povlačio s ulica. Njegov kraj dogodio se 3. lipnja kada su plemenski pobunjenici raketirali njegovu rezidenciju. Velik dio njegove vlade je ubijen, a Saleh je teško ozlijeđen. Spaljenog lica i prsa, hitno je prebačen u Saudijsku Arabiju, koja postaje utočište za svrgnute arapske lidere, gdje je podvrgnut nizu operativnih zahvata. Izvađen mu je niz šrapnela iz tijela, te je obavljen i neurokirurški zahvat. U međuvremenu je krhku vlast preuzeo njegov zamjenik al-Hadi, a Salehov povratak u Jemen je pod velikim znakom upitnika. On je iz bolnice poslao video-poruku u kojoj pozdravlja podjelu vlasti, ali samo unutar zakonskog okvira. Dobar pokušaj, ali neće ići.

Egipćani tek trebaju dokazati da mogu bolje od Mubaraka

S onim najdesnijim sudbina se možda i najviše poigrala. Hosni Mubarak je od "apsolutnog vladara" Egipta postao ruina od čovjeka kojeg čitava nacija gleda kako u bolesničkoj postelji, u kavezu poput kakvog morbidnog eksponata, sluša beskrajan niz optužbi na svoj račun, vjerojatno se pitajući kako je do svega toga došlo. Egipatska revolucija postala je simbolom novog arapskog svijeta - svijeta u kojem nema mjesta za takve poput Mubaraka. Barem tako kažu. Pritom se cijela zemlja nada kako će njegovo srce izdržati do kraja procesa, ne bi li doživjela svojevrsnu katarzu u trenutku kada, što je prilično izvjesno, bivšem vladaru njihovog života i smrti bude izricana smrtna presuda. Međutim, tek trebaju dokazati, ponajprije sami sebi, da će Egipat kojeg su osvojili biti bolji i drugačiji od onog Mubarakovog. On je svoju ulogu odigrao.

Pukovnik, pokojnik ili pokajnik?

Osobna sudbina domaćina ovog događaja i dalje čeka svoje konačno rješenje, ali je sudbina njegove Libije postala jasna. Pošteno bi bilo za reći, da je ona postala jasna onog trenutka kada su zapadne sile odlučile da je vrijeme za Gadafijev kraj. Za razliku od trojice prethodno spomenutih, koji su svaki u svoje vrijeme bili dobri saveznici zapadnih režima, Gadafi je oduvijek bio trn u oku međunarodne zajednice. Val "demokracije" s lakoćom je porušio režime u Tunisu, Egiptu i Jemenu, ali nije bilo realno da očekivati da će i Libija šaptom pasti. Stoga je odluka Zapada da zajaši taj "val revolucije" bila logična, pa makar to pretpostavljalo i vojnu intervenciju. Gadafi se uistinu i pokazao kao najtvrđi orah, pruživši dostojan otpor, ali sili promjene nije mogao umaći. U narednih nekoliko dana, ako ne i sati, postat će jasno hoće li Gadafi otići kao pukovnik ili pokojnik. Jedno je prilično izvjesno - neće otići kao pokajnik.