NAKON što smo nakon proslave obljetnice Oluje opet slušali kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav, povjesničar Ivo Goldstein je za Index napisao tekst o tom neprijeporno ustaškom pozdravu.

"Prije tjedan dana opet smo slušali kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. Naravno da to nije istina. Za dom spremni je pozdrav koji je izmislio Ante Pavelić, a koristili su ga ustaše. Baš kao što ustaška Nezavisna Država Hrvatska nije bila nezavisna, nego zakrpa na dupetu Trećeg Reicha, tako ni "za dom spremni" nije bio ništa drugo nego kopiranje fašističkog pozdrava "pronto" i nacističkog "Sieg Heil".

Ustaše su bili najobičnija banda, a ne domoljubi

Ustaše nisu bili nikakvi junački bojovnici i rodoljubi/domoljubi, kako ih današnji ustašonostalgičari prikazuju, nego najobičnija banda kojoj je prvenstveni cilj bila vlastita korist. Baš kao što ni današnjim ustašonostalgičarima koji se svi odreda prikazuju kao veliki domoljubi nije ništa drugo na pameti nego institucionalnim ili izvaninstitucionalnim sredstvima sebi pribaviti imovinsku korist. Stoga ni ustaški povik „za dom spremni“ nije nikakav junački, domoljubni, već izraz zločinačke politike države u kojoj se upotrebljavao.

Idemo redom - od tisuća, zapravo desetaka tisuća različitih dokumenata u kojima se spominje „za dom spremni“ koji se nalaze po arhivima u Hrvatskoj i drugim zemljama, izabrao sam nekoliko: dana 18. lipnja 1942. Ustaška nadzorna služba obavještava Ravnateljstvo ustaškog redarstva da iz Zagreba u „logor Jasenovac šalje 21 Židova od 34-godišnje privatnice Zlate Mondschein do 73-godišnjeg bankovnog ravnatelja Mirka Lederera“. Naravno, pismo završava sa „za dom spremni“. Nitko se od navedene 21 osobe nije vratio iz Jasenovca. Ili, u veljači iste godine Župska redarstvena oblast u Travniku obavještava Ravnateljstvo ustaškog redarstva kako u Jasenovac šalje 17 židovskih muškaraca, a u Staru Gradišku 89 židovskih žena i djece iz Travnika i Zenice, uključujući i, naprimjer, Esteru Levi (1905.) s djecom Avramom, Rafaelom i Danielom. I opet se dopis zaključuje sa „za dom spremni“. Ni iz ove grupe nitko se nije vratio kući. 

Sramotni pozdrav na plakatima o strijeljanju babica koje bi napravile abortus

Isti se sramotni pozdrav pojavljuje i na plakatima koji su se ratnih godina lijepili po zagrebačkim uličnim stupovima - na njima su stajale obavijesti o strijeljanju babica koje bi počinile abortus, o strijeljanjima posve nevinih talaca, o iseljavanju Srba i Židova iz nekih dijelova Zagreba i slično.

Pozdravom „za dom spremni“ završava i pismo kojim u kolovozu 1941. predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas bez imalo srama od nadležnih državnih institucija traži da Matica pokrade „zgradu na Jelačićevu trgu br. 15 koja je pripadala Židovu Manfredu Sternbergu“.

U svibnju 1941. uži odbor Zbora Duhovne Mladeži Zagrebačke pozdravio je, kako tvrdi Katolički list, prilikom audijencije kod Poglavnika "s kršćanskim pozdravom: Hvaljen Isus! uz mudru lozinku: za dom spremni!" Autor te informacije nije obrazložio u čemu se sastoji "mudrost" izreke "za dom spremni".

Ustaški poredak prema fašističko-nacističkom modelu

Sve ove dokumente u kojima se spominje „za dom spremni“ valja staviti u kontekst. Ustaše su stvarali „novi poredak" prema fašističko-nacističkom modelu: izgrađivali su kult nacije, države i vođe. Totalitarna ideja najsažetije je izražena u programatskom tekstu u listu Ustaša iz lipnja 1941: „U ustaškoj državi, koju su stvorili Poglavnik i njegove ustaše, mora se ustaški misliti, ustaški govoriti i što je najglavnije – ustaški raditi. Jednom riječi, čitav život u NDH mora biti ustaški." Visoki državni dužnosnik Aleksandar Seitz piše o širini ustaškog pokreta koji će "obuhvatiti čitav narod i sve grane njegove odgojne, stališke i prosvjetne djelatnosti", a slično misli i ministar Mladen Lorković koji je tvrdio da se „svim narodima Europe nameće prijelaz iz sustava liberalno-demokratske države u autoritativnu narodnu državu (…). Taj prijelaz sam po sebi revolucija je najvećih razmjera: on tvori sadržinu svjetsko povijesne revolucije fašizma i nacional-socijalizma“.

Vrlo jasno definirani narodni ciljevi značili su da će se želje i stremljenja pojedinca morati posve zatomiti u skladu s maksimom "nacija (država i sl.) je sve, Ti nisi ništa". Ta maksima je, primjerice, pretočena u tekstu Slavka Kvaternika o domobranima u rečenicu - "Živi i umri za zajednicu, a ne za sebe." Takvo razmišljanje je išlo i dalje, svakome onome tko bi imao drugačije nazore od zajednice Slavko Kvaternik je poručivao da će "biti bezobzirno slomljen i izbrisan iz narodne zajednice, kao da ga nikad nije bilo".

„Revolucija” o kojoj je govorio Lorković implicirala je i promjene u načinu pozdravljanja – umjesto "sluga pokoran", "sluga sam ponizan", "ljubim ruke" - koje "ne samo da ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, nego i čovječjem dostojanstvu koje treba resiti svakoga Hrvata u ustaškoj Hrvatskoj", vlasti su tražile da „naš pozdrav bude svuda samo – za dom spremni!". "ZA DOM SPREMNI! pozdrav je svakog svjesnoga Hrvata i Hrvatice".

Učenici izgovarali "za dom spremni" na početku i na kraju nastave

Poglavnik Ante Pavelić je tvrdio da mladež "mora biti i odgojena" u onom duhu, "u kojem narod može naći svoju sreću, mora biti prekaljena idejama, prekaljena – željom, prekaljena odlučnošću da u najtežim časovima svome narodu bude prva bojna..." Kako je, dakle, "našom mladeži nakon osnutka vlastite države prostrujio novi, poletni duh", zakonskom je odredbom bilo određeno i da gimnazijalci i učenici učiteljskih i građanskih škola moraju na početku nastave, nakon nastavnikova poziva "za dom" odgovoriti sa "spremni", a potom "izmoliti propisanu molitvu, a nakon zadnjeg sata poslije molitve ponoviti pozdrav 'za dom spremni'".

Kada sam prije dvadesetak godina o provođenju te odluke pitao one koji su 1941. pohađali školu, njihovi odgovori nisu bili posve jasni. Vjerojatno se dosljednije provodila 1941. godine, a kasnijih godina mnogo manje. Neki se sjećaju da se provodila, ali „bezvoljno“. Naprimjer, profesor zagrebačke Prve klasične gimnazije Vid Balenović (1883. - 1970.), koji je po političkom opredjeljenju bio na lijevom krilu HSS-a, pošto bi učenici viknuli „spremni“ i podigli ruku na ustaški pozdrav, podrugljivo je odgovarao „predajem se, predajem se“. Neka ga je učenica zbog tog ironiziranja prijavila, pa je Balenović imao neprilike, čak je neko vrijeme bio u zatvoru.

Zagrebačko ismijavanje ustaškog novogovora

A kako je na sve ovo ustaško histeriziranje odgovorila većinska neustaška Hrvatska?

Jedno od obilježja zagrebačke gradske svakodnevice tijekom rata bilo je ismijavanje ustaškog novogovora (poput "munjovoz" = tramvaj, "samovoz" = automobil, "krugoval" = radio itd.). Pučka je duhovitost reagirala ironijom - stvarale su se brojne karikirane kovanice. Tako se obična domaća uš nazivala „potkošuljnim samovozom” ili čak „poglavnikom” (jer puzi po glavi), bicikl je postao „međunožno guralo”, žlijeb na krovu „okolokućno piškalo”, a kravata „okovratni dopupnjak”.

Posebno je, na veliku žalost ustaša i današnjih ustašonostalgičara, na meti zajebancije bio pozdrav „za dom spremni“. Neka Zagrepčanka, navodno članica KP-a, koju je UNS-ov obavještajac sumnjičio i za nemoralno ponašanje, na pozdrav „spremni”, odgovorila je, kažu, „da za nju to ne važi nego 'zdravo i noge raširi'”. U lipnju 1942. otprilike dvadesetak ljudi, gostiju bifea u Tratinskoj ulici 39 (na Trešnjevci) vlasnika Stjepana Tonšetića, prilikom prolaska neke ustaške kolone govorilo je da idu „usraše”, a ne „ustaše”. U istom bifeu je sutradan neki gost izjavio da ga „Poglavnik može jebat u guzicu”, na što je Tonšetić „problijedio”, ali kasnije doušniku nije htio reći ime gosta, iako ga je, tvrdio je doušnik, dobro poznavao. U svibnju 1942. u jednoj gostionici u zagrebačkoj Ilici, zidar Dragutin Povijač-Štrbuc (koji je u policijskoj kartoteci već zabilježen sredinom tridesetih kao istaknuti sindikalist), „u pripitom stanju kritizirao je današnje stanje u Hrvatskoj”. Naposljetku je obavještajac izvijestio kako je jedna doušnica prolazila pored stražarnice na Ozaljskoj ulici (na Trešnjevci). Kraj stražara je stajao izvjesni Dragutin Osrečki. Doušnica je u prolazu, kako bi iskušala njihovu pravovjernost, pozdravila tu dvojicu sa „spremni!”, Osrečki je odgovorio: „do kurca”, a „stražar nije postupio”.

Dakle, cure i dečki, kad ekipa crnokošuljaša krene arlaukati „za dom“, očekujući da netko odgovori sa „spremni“, Vi izaberite jedan od spomenutih odgovora s Trešnjevke, ili sami smislite nešto slično", piše Ivo Goldstein za Index.