Duje Jakovčević je povjesničar i autor knjige o posljednjem sovjetskom ministru vanjskih poslova Eduardu Ševardnadzeu. Za Index je napisao tekst povodom smrti Mihaila Gorbačova, posljednjeg predsjednika Sovjetskog Saveza.

U ZEMLJAMA srednje i istočne Europe tok moderne povijesti omeđen je razdjelnicama poput 1948., 1956. ili 1971. godine, čije je istinsko značenje strancima najčešće neshvatljivo. Uzmemo li u ruke bilo koji školski udžbenik povijesti iz bilo koje zemlje bivšega Sovjetskog Saveza, vidjet ćemo da doslovno u svakom od njih postoji jedno poglavlje koje započinje 1985. godinom.

Bila je to godina kada je dužnost generalnog sekretara u Kremlju preuzeo tada pedesetčetverogodišnji Mihail Gorbačov, čovjek čija su svježina i šarm najavljivali dolazak nekih novih vremena nakon što su u protekle tri godine jedan za drugim umrla čak trojica njegovih okamenjenih i prestarjelih prethodnika.

>> Mihail Gorbačov, čovjek koji je promijenio tijek povijesti

Ideologija marksizma tvrdila je da poznaje opće zakone historijskog razvitka koji će nakon propasti kapitalizma i uspostave socijalizma naposljetku dovesti do besklasnog društva u komunizmu kao vrhunca ljudske povijesti. Pod Lenjinom njezin je glavni pogon bio žar revolucije, a pod Staljinom teror; Hruščov je taj cilj pokušao doseći ukidanjem krvoprolića kao načina unutarpartijskih obračuna te unaprjeđenjem robe široke potrošnje.

Za vladavine Brežnjeva, međutim, veliki utopijski ciljevi prešutno su pometeni pod tepih, korupcija, nemar i nestručnost svakim su danom dosezali nove vrhunce, sovjetska privreda zaglibila je u posvemašnjoj stagnaciji, životni standard sovjetskih građana sasvim je izgubio utrku s kapitalističkim Zapadom dok su se istovremeno u vojnu potrošnju ulijevale nepregledne svote, a sve to bilo je glazirano slojem nepodnošljivog samozadovoljstva.

Perestrojka je imala za cilj stvaranje "socijalizma s ljudskim likom"

Iako je kaos tranzicije u kojem su izgubili sve, mnoge naknadno učinio nostalgičnim za tim vremenima, Sovjetski Savez s početka 1980-ih bio je vjerojatno posljednje mjesto koje bi bilo tko pri zdravoj pameti sebi poželio za život.

Prvi koji se pokušao uhvatiti u koštac s time bio je Jurij Andropov, strogi KGB-ovac čije je napore osujetila smrt od zatajenja bubrega, a jednogodišnja vladavina još jednog oronulog starca Konstantina Černjenka bila je samo uvod u konačni uspon Andropovljeva štićenika Gorbačova.

Nakon što je rastjerao besprizorne brežnjevske birokrate i okružio se energičnim mladim pobočnicima kao što su bili Eduard Ševardnadze, Jegor Ligačov ili Boris Jeljcin, mogao je konačno inaugurirati političke smjernice po kojima će uskoro postati poznat diljem svijeta - "perestrojku" i "glasnost".

Premda je točno određen izgled onoga što je trebala ostvariti "perestrojka" uvijek ostajao pomalo neodređen i maglovit, sasvim je sigurno njezin krajnji cilj trebala biti jedna vrsta "socijalizma s ljudskim likom" - ideolog Praškog proljeća Zdenĕk Mlynař i Gorbačov bili su prijatelji iz studentskih dana - prenesena u Sovjetski Savez.

Jednako tako, premda je Gorbačov za sebe uvijek zadržavao pravo da povuče njezine granice, njegova "glasnost" ubrzo je dovela do tolike slobode izražavanja kakva je u Sovjetskom Savezu ranije bila nezamisliva.

U pokušaju da političku moć prenese iz ruku Komunističke partije na državna tijela Sovjetskog Saveza, Gorbačov je proveo izbore za Kongres narodnih deputata - prvi i jedini demokratski izabrani sovjetski parlament - te de facto legalizirao višestranačje i na kraju zauzeo novostvoreni položaj predsjednika Sovjetskog Saveza.

Postigao sporazum o uklanjanju nuklearnih projektila iz Europe

U svemu tome bile su posijane i prve klice njegove buduće propasti jer se 1987. oštro sukobio sa sekretarom moskovskog gradskog komiteta Jeljcinom koji je tražio brže i sveobuhvatnije reforme - stvar je završila, po svoj prilici, njegovim teatralnim pokušajem samoubojstva, partijskim verbalnim linčem i degradacijom, ali će se Jeljcin s vremenom vratiti zaobilaznim putevima upravo kroz Kongres narodnih deputata i početi snovati svoju osvetu.

Svjetsku je popularnost Gorbačov sa svojim ministrom vanjskih poslova Ševardnadzeom stekao zahvaljujući "novom mišljenju” u sovjetskoj vanjskoj politici, kada su napuštene stare ideološke formule i napravljen iskorak preko ideološke barijere.

Svjestan opterećenja koje prenapuhani vojni izdatci predstavljaju za posrnulu sovjetsku privredu, Gorbačov je u nizu susreta s američkim predsjednikom Reaganom između 1985. i 1987. godine uspio ispregovarati sporazum o uklanjanju nuklearnih projektila srednjeg i kratkog dometa iz Europe.

Zalaganjem njihovih nasljednika, u prvom redu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa i uz sekundiranje Vladimira Putina, od 2019. godine historijski sporazum kojim je okončana nuklearna utrka u naoružanju više ne postoji - što dovoljno govori o državničkoj veličini jednih i drugih. Jednako tako, Gorbačov i Ševardnadze ispregovarali su i sovjetsko povlačenje iz Afganistana i zatvaranje "rane koja krvari”.

Iako nisu uspjeli ishoditi obustavu zapadne pomoći mudžahedinima i iako je povlačenje sovjetskom krivnjom bilo praćeno stalnim krvavim čarkama s afganistanskim borcima, komunistički režim u Kabulu uspio se zahvaljujući nastavku sovjetske vojne pomoći održati sve do 1992. godine - zbog čega se iz današnje perspektive sovjetski odlazak iz Afganistana čini kao vrhunsko postignuće imajući u vidu sumanute prizore iz ljeta 2021. godine.

Gorbačov spriječio reprizu krvave Mađarske jeseni i Praškog proljeća

Sovjetskim saveznicama iz Varšavskog pakta Gorbačov i Ševardnadze dali su slobodu u njihovim unutarnjim pitanjima i priželjkivani vlastiti putevi u socijalizam postali su stvarnost. Poljska i Mađarska slijedile su sovjetski primjer reformi, ali su komunistima u pokušaju da izgrade slobodniji i otvoreniji vid socijalizma uzde spektakularno izmakle iz ruku te su ih tamošnji poluslobodni izbori temeljito pomeli s vlasti.

Drugdje gdje su se vlastodršci više ili manje otvoreno opirali sovjetskom primjeru stvari su tekle dramatičnije i vlast se valjala na ulicama. Iz perspektive današnjeg krvoprolića u Ukrajini, neizmjerna je ljudska i historijska zasluga Gorbačova i Ševardnadzea što 1989. godine nije bilo reprize ni Mađarske jeseni iz 1956. ni Praškog proljeća iz 1968.

Kada je u Istočnoj Njemačkoj senilni tvrdolinijaš Erich Honecker morao odstupiti zbog zajedničkog djelovanja masovnih uličnih prosvjeda, sovjetskog pritiska i unutarpartijskog dvorskog puča, novo je rukovodstvo moglo samo otkriti da mu je tlo pod nogama u potpunosti izmaklo. Na prvim i jedinim slobodnim izborima u Istočnoj Njemačkoj opozicija je premoćno trijumfirala, a na vrata je svom silinom banulo pitanje ponovnog ujedinjenja Njemačke.

Jesu li mu zapadni lideri obećali da se NATO neće širiti na istok?

Što je tko kome točno rekao na marginama pregovora dviju njemačkih država i četiriju pobjedničkih sila iz Drugog svjetskog rata ostaje krajnje mutan teren, ali je u tekst završnog sporazuma 1990. godine ušlo ograničenje brojnosti njemačke vojske na 300.000 vojnika i časnika, njezino odricanje od atomskog, biološkog i kemijskog oružja te zabrana držanja trupa drugih članica NATO-a na teritoriju bivše Istočne Njemačke.

Vjerojatno je Gorbačov očekivao kako će time postaviti ogradu NATO-u, ali su raspuštanje Varšavskog pakta i raspad Sovjetskog Saveza koje jedva da je itko čak i 1990. godine mogao zamisliti preko noći obesmislili takvu zamisao.

Svakako je rješenje koje je bilo postignuto u pregovorima oko njemačkog ujedinjenja do danas zastarjelo i bilo bi ga potrebno zamijeniti novim kreativnim pristupom koji će jednako osigurati i pravo malih država srednjoistočne Europe da samostalno odlučuju o svojoj sudbini te uživaju u sigurnosti koju im pružaju euroatlantske integracije, ali i uvažiti legitimne ruske sigurnosne interese, pri čemu pozitivan primjer gorbačovskog i ševardnadzeovskog "novog mišljenja” može samo biti od koristi.

Veliki paradoks Gorbačova od samih početaka njegove vladavine bio je veliki raskorak u imidžu u inozemstvu i kod kuće. Dok je vani bio omiljen kao zaslužni mirotvorac, u Sovjetskom Savezu bio je u isti mah na udaru i tvrdokornih komunista poput Ligačova jer je otišao predaleko i Jeljcinovih radikala jer nije otišao dovoljno daleko.

Običnim građanima nestašica i čekanja u redovima bilo je preko glave, a u svim sovjetskim republikama nacionalisti su zahtijevali veći stupanj samostalnosti. Brutalne vojne intervencije u Tbilisiju u travnju 1989. i Bakuu u siječnju 1990. godine pokazale su kako je Gorbačov već dobrano izgubio uzde iz ruku, a njegova intransigentnost i zveckanje oružjem prema pribaltičkim republikama pokazali su i koje su točno granice njegove demokratičnosti.

Propali puč 1991. - četiri dana krvave tragikomedije

U pokušaju da spasi što se spasiti može s preostalim republičkim čelnicima krenuo je 1991. godine u pregovore oko novog saveznog ugovora koji je Sovjetskom Savezu trebao dati novo konfederativno uređenje pod imenom Saveza Suverenih Država.

Rješenje je na referendumu u ožujku 1991. podržalo 75% sovjetskih građana koji su pristupili glasanju, iako treba naglasiti kako su čitavu stvar bojkotirale Litva, Latvija i Estonija te Moldavija - žrtve njemačko-sovjetskog pakta iz 1939. godine - te Armenija i Gruzija kao dvije drevne kulture izvrsno svjesne svoje nacionalne zasebnosti, a Ukrajina je u referendumsko pitanje uključila posebna jamstva za svoju samobitnost.

>> Putin tvrdi da je Ukrajina izmišljena nacija. Onda je i Hrvatska

Bio je to zapravo početak kraja posljednjeg generalnog sekretara. Gorbačov se u kolovozu 1991. godine zaputio na godišnji odmor na Krim očekujući potpisivanje novog saveznog ugovora nakon povratka u Moskvu, ali samo kako bi otkrio da su mu najbliži suradnici - isti oni ljudi kojima se okružio nakon što se otarasio starih prvoboraca perestrojke poput Ševardnadzea - zabili nož u leđa, stavili ga u kućni pritvor i izveli tenkove na ulice Moskve.

U četiri dana krvave tragikomedije između 19. i 22. kolovoza obilježena napadnim televizijskim emitiranjem Labuđeg jezera, pijanstvima, nervnim slomovima i samoubojstvima urotnika pokušaj puča je propao, a kao heroj dana nametnuo se Boris Jeljcin koji je ispred Bijelog doma u Moskvi vodio obranu zakonitih sovjetskih i ruskih vlasti mada će ironijom sudbine samo dvije godine kasnije upravo on narediti granatiranje iste te zgrade i Kongresa narodnih deputata u njoj.

Za jedne komunist, za druge izdajnik 

Kada se Gorbačov vratio u Moskvu, nije to bio povratak pobjednika, već skrhanog čovjeka. Kako je zapisao britanski reporter Neal Ascherson, isti oni ljudi koji su vjerovali da su baš oni posljednji čuvari svetog plamena, izazvali su požar koji je progutao sve što im je bilo sveto.

Jeljcin je s ukrajinskim i bjeloruskim čelnicima Kravčukom i Šuškevičem 8. prosinca 1991. u Bjelovježskoj Pušči raspustio Sovjetski Savez i zamijenio ga svojim projektom Zajednice nezavisnih država. Gorbačov je 25. prosinca podnio ostavku na fantomsko mjesto predsjednika Sovjetskog Saveza i to je bio kraj.

Kako to obično biva s onima koji se drže srednjeg puta umjesto da na vrijeme prelome i odaberu stranu, za komunistički i fašistički dio ruske javnosti Gorbačov je bio i ostao samo najobičniji izdajnik, za demokrate ipak samo komunist, a za oportuniste - gubitnik.Tako je njegov pokušaj povratka u politiku na predsjedničkim izborima 1996. godine završio potpunim fijaskom.

Današnje rusko društvo je manje slobodno nego u vrijeme Gorbačova

U svakom slučaju, njegovo vrijeme je isteklo i od svega je ostao samo sujetni umirovljenik koji se uzdržavao snimanjem reklama za Pizza Hut. Rivalstvo s Jeljcinom nikada nije zaliječio, u čemu je i glavni razlog što je u početku na Putina gledao vrlo blagonaklono, videći u njemu svojevrsnog Antijeljcina.

Ipak su razlike među njima s vremenom sve više izlazile na vidjelo jer je u prethodne 22 godine u Rusiji provedena temeljita demontaža ne samo Jeljcinovog djela nego i najvrjednijeg dijela Gorbačovljeve ostavštine. Današnje rusko društvo daleko je manje slobodno i demokratično nego što je bilo u nesavršenim uvjetima krajem 1980-ih.

Od Gorbačovljevog djela do danas nije ostalo mnogo, ali će ga povijest pamtiti kao jednog od onih ljudi kojima je bilo dano da njezine tokove sami oblikuju i usmjeravaju. Bez obzira na sve, to je ipak za razliku od svojih današnjih parnjaka činio nastojeći svoju zemlju i svijet učiniti humanijim mjestom. Bez obzira na poraz, baš u tome njegova je najvažnija veličina.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala