Tekst: Srećko Niketić / Cropix

DAMIR KAJIN ne mudruje previše. Njegova je predizborna parola: "Hapsi sve!". On bi hapsio tajkune, mafijaše, lopove, korumpirane političare, među njima i polovicu predsjedničkih kandidata. Hapsio bi sve koji mu padnu pod ruku. Provodio bi čistke, razvlastio tajkune i "omogućio sucima i odvjetnicima da rade svoj posao". Uglavnom, vladao bi ognjem i mačem.

Sjećate se Mesićevih obećanja?

Zvuči obećavajuće, zar ne? Pa zašto je onda Kajin autsajder u ovoj kampanji? Nije valjda zato što je radikalan u obračunu s kriminalom koji se gadi svim poštenim Hrvatima. I nije valjda da tih poštenih Hrvata ima manje nego prije osam godina kad je to isto - naime, hapšenja - obećavao još jedan predsjednički kandidat. Koji je također na početku, baš kao i Kajin, bio autsajder, da bi na kraju pobijedio.

Bio je to Stjepan Mesić. I on je obećavao hapšenja i čistke. Obećavao reviziju pretvorbe i privatizacije. Nabacivao se imenima uobičajenih sumnjivaca, poput Kutle, Pašalića, Gucića i ostalih. I narod mu je dao priliku. Zašto sada ne daju priliku Kajinu?

Što nam se dogodilo?

Zar danas nismo dovoljno ljuti da glasamo za jedinog kandidata koji govori ono o čemu pričaju i tisuće hrvatskih građana? Jedinog koji kaže da kriminalce koji su se nakotili kao i krajem devedesetih, treba strpati iza rešetaka. Jedino koji govori o čistkama na HTV-u. Istina, ne govori to s ležernim smiješkom na licu, kako je to prije deset godina činio Mesić, već s gnjevnim grčem na licu, ali ni narodu danas nije do smijeha. Čak manje nego 1999. godine kad smo se još imali čemu nadati.

Pa opet, Kajin nije favorit. U favorite se ubrajaju neki drugi, poput Bandića i Vidoševića. Što nam se dogodilo? Kako je moguće da ne želimo glasati za onoga koji najavljuje hapšenja, nego za one koje bi on želio hapsiti?

Očito nam nije dovoljno loše. Ili smo previše vjerovali Mesićevim obećanjima o hvatanju tajkuna i njihovih političkih pokrovitelja, pa sada ne želimo doživjeti novo razočaranje.

Lajanje na Mjesec

Iako se ne bi moglo reći da Mesić nije dobro počeo. Odmah po dolasku na Pantovčak navalio je na Pašalića, vadio Tuđmanove transkripte i servirao iz Račanovoj koaliciji na procesuiranje. Prozivao Kutlu i njemu slične (ali ne baš i sve koje je trebao), da bi Zagorca dočekao tek pred kraj drugog mandata. Ostalo se svelo na lajanje na Mjesec.

Međutim, situacija se popravila. Hrvatska je krenula s oporavkom pa je narod polako zaboravljao na Pašalića i Kutlu, čak i na Ninu Pavića, dok su ostali zauzeli pozicije u establišmentu i nikome se više nije dalo kopati po starim ranama. Ali sada su otvorene nove rane.

Zašto nitko ne sluša Kajina?

Sada se otkrivaju novi razmjeri krađe, možda još i veće nego prije deset godina. Prije se govorilo o pokradenim milijunima, danas o stotinama milijuna, pa i milijardama. Prije je društvo bunilo protiv vladajućeg kriminala, danas se čini kao da to uzima zdravo za gotovo. Čak i taj famozni Mesić za sve Sanaderove afere tvrdi kako je "teško reći tko tu jest, a tko nije nevin". Ono što je sigurno znao za Pašalića, za Sanadera baš nije siguran. Štoviše, Sanadera proziva zbog toga što "nije imao snage raščistiti s korupcijom". Zvuči kao amnestija, a ne optužba. I dok su se tada dobivali izbori na parolama o hapšenju, danas figuriraju oni koje bi trebalo hapsiti.

Što nam se dogodilo? Damir Kajin govori sve ono o čemu politički establišment postojno šuti. Prije deset godina jedva bi došao do riječi od svih onih koji su se kleli u hapšenja, a danas zvuči kao vapijući u pustinji. Kao prorok od kojeg svi okreću glavu. Kao jedan od onih urlatora koji na kutiji sapuna svojim parolama uznemiruju prolaznike. Kao onaj na kojeg svi upiru prstom., dok drugim vrte po sljepoočici.

Tko je tu lud?

Doista, tko je tu lud? Onaj tko je u zemlji luđaka u manjini. Na onu Kajinovu parolu "Lopove dam, Hrvatsku ne dam", moglo bi se stoga vrlo lako odgovoriti s protuparolom: "A što bi ostalo, Predsjedniče?".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje