Foto: Index, Hina

ŠTO MISLITE, zašto HDZ nije mogao u veliku koaliciju sa SDP-om? Zato što su previše različiti, jedni "plavi", drugi "crveni", jedni desni, a drugi lijevi? Nema to veze – jedan je jedini razlog zašto Tomislav Karamarko po cijenu ostanka u oporbi ne može pristati na podjelu vlasti sa Zoranom Milanovićem –  obje stranke su previše slične.

Ako izuzmete HDZ-ovsko rodoljubno samohvalisanje, kao da oni imaju monopol na ljubav prema Hrvatskoj – naći ćete da između HDZ-a i SDP-a u biti nema nekih programskih razlika. Jasno je zašto onda ne mogu i ne smiju ići zajedno – ako bi se pokazalo da su iste, onda bi HDZ izgubio većinu razloga postojanja, a SDP opet dobar dio razloga za postojanje, kao HDZ-ova protuteža.

Kada bi velika koalicija busanje u rodoljubna prsa učinila izlišnim, HDZ bi pokazao da je u pitanju jedna lijeva stranka, autoritarnog vladanja i u suštini socijalističkih ideja. Kako i pristoji stranci u koju je početkom 90-tih ušlo 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske. Manji broj je ostao u SDP-u. Obje stranke zajedno – to je onaj stari SKH, Savez komunista Hrvatske.

Hvala Boži Petrovu što je hrvatsku politiku napokon učinio jasnom

Ako Boži Petrovu i općenito Mostu trebamo biti za nešto zahvalni, onda je to činjenica da je nakon 25 godina jasno razotkrio ono što su samo neki govorili – da se Savez komunista Hrvatske, snaga koja je Hrvatskom vladala 1945.-1990. raspolovio na dvije kriške, dvije polovice i dvije cjeline, sve kako bi mogao i dalje vladati.

Naravno, u tim strankama nisu više neki komunisti koji sanjaju socijalističku zajednicu, jer ideoloških komunista su se riješili još 60-godina prošlog stoljeća, već govorimo o SKH u smislu načina i oblika vladanja Hrvatskom – tu je vladajuća kasta, njeni pomagači, zahvalnici, privilegirani, raja koja je tu da podržava i glasa te naravno s druge strane klasni i razni drugi neprijatelji.

Svi elementi sustava koji smo imali do 1990. godine su tu – s time da HDZ radi nešto bahatije, rekli bismo revolucionarnije, češće izravno posežući za javnim dobrima i trpajući ih u vlastiti džep; dok SDP to radi malo rafiniranije, od političkih predstečajnih nagodbi pa do razine kokošarenja u vidu ručkova na službenu karticu.

Zašto su se složili o reformama – pa jer jednako misle!

Što mislite, zašto su se obje stranke programski tako brzo složile s Mostom? Pa zato jer su programski jednake! Razlika između HDZ-a i SDP-a primarno je odnos prema mitskom "rodoljubnom" i što HDZ-ovci imaju puno više kaznenih prijava – no što se tiče načina vođenja države, to je jednako, vodio vas HDZ ili SDP. I nemojte da vas suglasnost s "reformama" zbuni – i SKH je u prošloj državi stalno bio za reforme, stalno se pričalo o reformama, od stabilizacije nadalje.

Kako se vladalo u staro doba, do 1990. godine? Kao prvo, glavne odluke su se rješavale u Partiji, a svi ostali, i Sabor i Izvršno vijeće (danas: Vlada) služili su provedbi. I danas je tako – što dogovori predsjedništvo stranaka, to se provodi. Kako? Pa imate širok krug privilegiranih koji vas podržavaju.

Tko je to bio nekada? Imali ste cijele gradove, u pravilu partizanske, čiji se razvoj gurao i koji su imali sve – od masu fino grijanih društvenih stanova do odmarališta na moru za radnike, poput Karlovca ili Siska. Imali ste i one koji nisu imali ništa osim pokojeg (i onda slabo plaćenog) tekstilnog pogona poput Imotskoga. Tamo su stolovali ili "neprijatelji" ili oni za koje nikoga nije bilo briga – pa su cijela sela odlazila na rad u Njemačku.

Kako se vlada danas? Pa jednako – partijsko rukovođenje je ono bitno – Sabor služi samo za dizanje ruku. Za razliku od npr. njemačkog parlamenta gdje se proračun pretresa mjesecima, kod nas je to rasprava od par dana, jer stvari su riješene iza kulisa, na stranačkim koordinacijama, pa se nikome ne da gubiti vrijeme.

Tko su današnji privilegirani? Pa oni na čije se glasove računa – ogromni javni sektor koji se ne smije dirati i kojemu su dane ogromne ovlasti. Uza sve probleme, zaduženja, višegodišnju recesiju, jako se pazilo da nitko od onih koji žive na račun proračuna ne osjeti neku ozbiljniju krizu – čak su i carinskim službenicima, nakon što zbog ulaska u EU nisu više bili potrebni na granicama, dane nove ovlasti, pa sada hvataju penzionere koje prodaju 20 kila mandarina na crno ili vozače UBER-a.

U školstvu – radije će pustiti da cijele nove generacije propadnu nego da suvišni nastavnici dobiju otkaz, a otvore se mjesta za nove, kako bi informatika bila obvezna. Svi bi reformirali, ali da se ništa ne mijenja – i tu su HDZ i SDP jednaki.

Podsjetimo se, obje stranke su strogo protiv smanjivanja broja županija i neke veće reforme lokalne samouprave. To je točka koja se ne dira i čija reforma bi bila opasna za način funkcioniranja obje vodeće stranke. Što bi sa svojim aktivistima na terenu, koji ne bi mogli više dobivati vijećničku i sličnu pinku?

Kako se vodi Hrvatska?

Hrvatska je devedesetih dobila politički provedenu pretvorbu koja je bila nekome majka, a nekome maćeha. Firme koje država pazi i mazi, ali i one kojima država šalje hrpu poreznih nadzora. I hrpu loših, mutnih i nečitkih propisa – po kojima svatko može biti u prekršaju, ali samo netko dobiva kazne.
Taj model u kojemu svatko može biti i dobar i loš, u kojemu jedan poduzetnik mora paziti na svaki detalj, a drugome bude dopušteno da nakupi milijune dugova i tko zna kojih sve nepravilnosti – upravo je nastavak vođenja društva prije 1990. godine. Postojali su za Savez komunista Hrvatske "naši": firme, mediji, pa i istaknutiji pojedinci koje kontroliramo – i postojali su oni drugi, koji su bili neprijatelji.

Sve što se ne nadzire – neprijatelj je. Zato je u Hrvatskoj, danas, na kraju 2015. godine iznimno teško poslovati kao privatnik, poduzetnik, inovator – ukoliko niste vezani sisom za državu. Kao prvo, ako ste samostalni – nikome ne odgovarate, što Partija ne voli. Kao drugo, ako sami imate za svoj kruh – onda možda i lajete, što također partija ne voli. Općenito – neovisni ste, a to Partija pogotovo ne voli. Bila "Partija" iz ovog pasusa jednako HDZ ili SDP.

Privatno poduzetništvo, ono jedino koje može državu izvući iz problema jer stvara radna mjesta istinski jednako preziru i HDZ i SDP. Bit će naravno obje stranke formalno za jačanje poduzetništva, bit će im puna usta istog – ali u stvarnosti, kada predložite da se npr. za mikropoduzetnike koji se bave IT-jem i sličnim djelatnostima ukinu besmisleni propisi o radnom vremenu i zaštiti na radu (zar zaista netko misli da programer ili novinar imaju klasično radno vrijeme?), onda će se naći sto razloga protiv. Regulacija, kontrola, nadzor, inspekcija i novi pravilnik – iz rukava će reći predstavnici obje stranke! I HDZ i SDP se podjednako plaše društva gdje politika ne bi bila ta koja je sve i sva, već samo sluga gospodarstvu i općenito društvu.

Zašto? Zato jer se pokušava zadržati kontrola nad sustavom i zato jer obje nasljednice SKH intimno preziru poduzetništvo, inovatore, jake ljude s jakim idejama, a i one koji bi zarađivali mimo znanja i dopuštenja Partije.

Kupljeni glasači

Nekada ste imali čuvare revolucije – partizane, radnike dobro plaćenih firmi tipa INA-e, radnike u tadašnjoj administraciji. Imali ste i fini obavještajni sustav koji se dijelom bavio unutarnjim i vanjskim neprijateljima, a dijelom kadrovskim i sektaškim borbama unutar Partije. Sve to je omogućavalo Partiji da živi ugodno, sigurno i lagodno.

Model se naravno nastavio i nakon 1990. HDZ je istina prigrlio braniteljske udruge (namjerno ne pišemo branitelje, jer dobar dio ih je apolitičan, a i mnogi opsuju kada im spomenete bilo koju stranku), ali ima kategorija za koje obje velike stranke jako paze da ih se ne dira – od obrazovnog sustava, do primjerice firmi tipa Hrvatskih željeznica. To što su vlakovi sve sporiji – to nema veze. To što djeca izlaze iz škola bez potrebnih znanja – to isto nema veze. Bitno da se fino satkan sustav partijskih ministara, partijskih ravnatelja i partijskih zapošljavanja ne dira.

Bio na vlasti HDZ ili SDP, preferira se regulacija djelatnosti – od taksista naviše, a grozi se mogućnosti gdje bi se gospodarstvo razvijalo bez hrpe mutno pisanih pravilnika i državnih inspektora koje uvijek možete usmjeriti prema trenutnom neprijatelju – od portala kojeg ministar ne voli do firme koje je na javnom natječaju ugrozila "uobičajenog" pobjednika.

A kao što smo nekada imali one koji su dobrovoljno dojavljivali tko pjeva "nacionalističke pjesme" i za to očekivali pinku (barem društveni stan) danas čim spomenete neku novu djelatnost, od UBER-a preko Airbnb-a (mogućnost jednostavnog najma sobe ili stana turistima ili putnicima), odmah se jave dušobrižnici s uvijek istom rečenicom: "A porez? A fiskalizacija? A pravilnik?" Zamislite te sitne duše – ljude koji kada čuju za nešto novo, onda se usplahire, krv im navre u vrat, sjedaju za tipkovnicu i jedino iz novoga što vide je kako će se plaćati porez. Jer, eto ima neki pravilnik koji nešto propisuje…

Zašto to rade? Pa zato što ih je Partija naučila da treba živjeti na račun drugog, da su oni dio te povlaštene kaste ili barem da treba živjeti u uređenom svijetu gdje Partija nadzire sve i sva.
Jasno je – postoje javne funkcije države i zato se porezi i plaćaju, no valjda bi plaćanje poreza trebala biti među zadnjim stvarima kada se kreira neka nova djelatnost! To je nešto što se usput posloži. No, oni koji nisu navikli živjeti od rada, već od partijske milosti – naravno da će pokazati nervozu samom idejom da bi netko mogao poslovati i zarađivati bez svemoćne i svepametne Partije.

Zašto neće biti tripartitne Vlade – jer bi se pokazalo da su HDZ i SDP previše slični

Možete o ideji Bože Petrova o tripartitnoj Vladi misliti svašta – i da je dobra i da je naivna i da je rušenje demokracije. No, ona jednostavno nije realna. Nije realna jer bi pokazala da je model koji HDZ nudi Hrvatskoj i model koji SDP nudi Hrvatskoj u biti jedan vrlo blizak model – onaj model kojim je SKH vladala Hrvatskom. Model snažne države, model u kojemu je Partija, pa iza nje Država sve i sva, model u kojemu svakome tko zarađuje novce treba uzeti i onda ih partijskih podijeliti gospodi i drugovima, kako Majka Partija misli da treba.

Što vidite socijaldemokratsko u SDP-u i što vidite demokršćanski u HDZ-u? Pa cijela podjela na partizane i ustaše, rodoljube i one druge je nastala jer je nemoguće naći drugu ideološku razliku između tih dviju stranaka – koje vode Hrvatsku upravo onako kako se učilo u političkoj školi u Kumrovcu da treba voditi Hrvatsku. I makar su se ljudi promijenili, u aktivnoj politici ima vrlo malo onih koji su bili aktivni i prije 1990. godine, model upravljanja je ostao: sve za Partiju, Partiju ni za što.
Partija, bilo to HDZ ili SDP, mora kontrolirati i nadzirati sve i sva. I zato nema stvarnih reformi. Stvarne reforme bi značile da politika postaje servis gospodarstva, da politika postaje servis onih koji rade i koji se bave razvojem i zapošljavanjem, da politika bude ta koja omogućava gospodarstvo i velike plaće u gospodarstvu – a ne da uzima što više, izmišlja nove poreze i prireze i takse i kazne ako nema dovoljno od poreza, sve kako bi širokom rukom dijelila svojem glasačkom tijelu.

Tripartitna Vlada bi pokazala koliko su HDZ i SDP slični. A onda, nakon četiri godine takve Vlade  - tko zna što bi bilo? To bi onda slušao domoljubnu retoriku HDZ-a i prazni optimizam SDP-a? Birači bi možda počeli birati stvarne lijeve i stvarne desne stranke, postavljati pitanja malo složenija od "Đes bio '91", a to bi ugrozilo uvelike HDZ, dijelom i SDP, koji se hrani upravo takvim HDZ-om.

Zašto bi te dvije stranke željele promjene, uostalom? HDZ/SDP ekipa uspješno vlada Hrvatskom već punih 70 godina. To što Hrvatskoj kao zemlji ne ide baš najbolje – nije njihov problem, barem dok se može još poneka kuna isisati iz privrede, što porezima, što inspekcijama.