Foto: Sandra Šimunović, Davor Pongračić/Cropix

DAKLE, to se zbilja rijetko događa. Zapravo, čovjek se jedva može sjetiti ijednog primjera da veliki broj polemičara pritisne nekoga krajnje argumentirano, ali da je sve to ništa u usporedbi s "argumentima" kojima on uništava samoga sebe. Upravo to se dogodilo Andriji Hebrangu nakon intervjua koji je dao NIN-u, u kojem se, uz nešto izmotavanja, duboko poklonio domoljublju Maksa Luburića.

A onda na brojne kritike odgovorio argumentom grobarske lopate kojom je pokopao samog sebe. Jer, pogledajte. Ako Hebrang i Luburića i Tita smatra zločincima, a za prvog ipak kaže da se borio za hrvatske interese, dok drugome odriče da je uopće bio Hrvat, onda nema nikakve dileme što je pretegnulo na Luburićevu stranu.

To što je bio za ustašku državu, i to svirepiju i okrvavljeniju nego što ju je zamislio i sam Pavelić, dok je Tito htio, i uspio, srušiti i jednog i drugog, zajedno s NDH. A to mu se ne oprašta, iako je time spasio Hrvatsku od najveće katastrofe koja joj je prijetila zbog kolaboracije Zagreba s naci-fašističkim satrapijama u Berlinu i Rimu. Jasno da jasnije ne može biti.

Ovo nije prvi put da sramoti funkcije koje obavlja

Ipak, znam da ovo dio čitatelja neće prihvatiti, a dio ni razumjeti sve da im se i slovkajući još jednom ponovi, ali za to me zaboli đon. Uzimam to na znanje samo kao potvrdu da primarijus hrvatske proustaške desnice, Hebrang, ne mora brinuti da će uskoro ostati bez pacijenata. Ni oko toga ne bih lupao glavu da primarijus to nije izjavio nedugo nakon što je nominiran za kandidata na predsjedničkim izborima i dan nakon Sanaderove ostavke.

Dakle, pri punoj svijesti da to čini kao jedan od prvih ljudi poluobezglavljene Hrvatske i da time njegove riječi dobivaju iznimnu težinu, u svakom slučaju veću nego što on osobno zaslužuje. A ne zaslužuje Hebrang da govori u ime ove zemlje - preciznije ne bi zasluživao da i ona nije u stanju da zaslužuje baš takve - jer ovo nije prvi put da sramoti funkcije koje obavlja.

Nećemo sada o njegovom javnom provaljivanju poznatih ljudi da pod svojim hrvatskim prezimenima skrivaju srpsko porijeklo, jer nije dio ove teme. Iako jeste jedne toliko skrenute svijesti da ona zakonomjerno proizvodi ovakva ludila. Pa je prije Luburića, Hebrang na sličan način govorio i o njegovom nasljedniku u jasenovačkoj tvornici smrti, Dinku Šakiću.

I četnički vođa Momčilo Đujić borio se za neke vražje nacionalne interese hrvatskih Srba, istina krivim metodama

Za njega je također mljeo da se borio za hrvatsku stvar, ali ga je onda, bože moj, stjecaj tragičnih okolnosti gurnuo u zločin. I kada se dva puta ovako nakaradno povuče relacija nacija-zločin, zapitaš se, a dobro, majku mu, zašto se to onda ne bi odnosilo i na druge. I četnički vođa Momčilo Đujić borio se za neke vražje nacionalne interese hrvatskih Srba, istina krivim metodama, kako Hebrang kaže za Luburića.

I zašto se onda hebrangovskom pincetom i to ne bi odvojilo od najvećih zločina koje su četnici napravili u Hrvatskoj pod komandom tog (ras)popa Đujića? Pitam to nominalnog predsjedničkog kandidata jer me najozbiljnije zanima namjerava li on u izbornoj kampanji ošinuti samo po komunističkim zločinima. Dok bi zločine antikomunista, a četnici su to bili isto kao i ustaše, galantno ignorirao ili gurnuo u drugi plan.

Ako su mu takve namjere, bio bi to lijep ustupak četničkoj propagandi koja se posljednjih godina upire dokazati da je borba četnika protiv komunističkih "fašista" zapravo bila jedini antifašizam među Srbima. Uostalom, ne bi to bila jedina usluga. Puno veću napravio je što je o Luburiću govorio na način koji će četnička propaganda dočekati kao bogomdani dokaz ispravnosti njihove stare tvrdnje o tobožnjoj genetskoj "genocidnosti Hrvata".

Kako da čovjek zamjeri toj propagandi kada joj se naša bedačina namjestio bolje nego što se i u snu mogla nadati

Ali kako da čovjek zamjeri toj propagandi kada joj se naša bedačina namjestio bolje nego što se i u snu mogla nadati. Em, toplo progovorio o Luburiću, em to dao objaviti u Ninu, tjedniku koji je devedesetih također kolportirao, iako umivenije od onih najgorih, te genocidne teze. Ako to ne znači da je Hebrang definitivno izgubio rat sa zdravim razumom, ne znam što znači. I što da mu čovjek kaže? Da je to napravio netko drugi i da ovaj tekst piše naš primarijus, on bi ga sigurno nazvao veleizdajnikom, svi znamo koliko to voli.

Ja ću biti blaži. To što je Hebrang uradio odurna je glupost, istina jedna od najvećih koja je došla iz vladajućeg tabora posljednjih godina. Doduše, u tom ludilu ima nekog sistema. Kao što je NIN navukao njega kao zadnjeg lajbeka, tako i mogući predsjednički kandidat i ne dao bog budući predsjednik, pokušava navući sve nas. Pokušava uvući Hrvatsku u još jedan frontalni sudar antifašista i fašista, što je već uhodani način odvraćanja pozornosti s važnijih stvari.

Kada god se ne zna što sa živima, a jasno je da ova Vlada sa Sanaderom ili bez njega to ne zna, diže se na noge mrtve, oblači ih se u crne i crvene dresove, i počinje još jedna partija Drugog svjetskog rata. Naravno da u tim zamornim derbijima uvijek pobjeđuju crni. Politički i financijski su moćniji, kontroliraju glavne medije, a i toliko su zaludili ljude, što se vidi iz foruma većine portala, da nitko više ne zbraja štete od toga.

I prije nego što sve ode dođavola, zbilja bi bilo dobro, kako smo i ovih dana mogli pročitati, da dođe neki lugar i otjera iz šume i ustaše i partizane. Te da onda, to je moj dodatak, Hebrang bude zadužen da za njima počisti i pospremi. I vrati veprovima, srndaćima, fazanima...njihov jedini dom u kojem su spremni živjeti i to u puno većoj toleranciji od ljudi. Jer kada među njima i padne krv to je puno, puno manje nego u kući Maksovih mesara.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje